Broj: Kž 307/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Vesne Vrbetić i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. R. i drugih, zbog kaznenih djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama optuženog M. R. i optuženog T. T. podnesenim protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici od 17. srpnja 2018. broj Kv I-28/2018-5 (K-11/2018), o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 30. srpnja 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbijaju se žalbe optuženog M. R. i optuženog T. T. kao neosnovane.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog M. R. i optuženog T. T., zbog kaznenih djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., na temelju članka 131. stavka 3. u vezi s člankom 123. stavkom 1. točkom 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) pod točkom I. izreke produljen je istražni zatvor protiv optuženog M. R. i protiv optuženog T. T. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. Točkom II. izreke rješenja određeno je da, na temelju članka 131. stavka 2. ZKP/08., istražni zatvor može trajati do pravomoćnosti presude, a nakon pravomoćnosti presude najdulje do pravomoćnosti rješenja o upućivanju na izdržavanje kazne zatvora.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi M. R. po branitelju, odvjetniku D. M., „iz svih žalbenih razloga“, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se optuženiku ukine mjera istražnog zatvora, „podredno da se ista zamijeni nekom mjerom opreza“.

 

Protiv navedenog rješenja žali se i optuženi T. T. po branitelju, odvjetniku D. S., bez izričitog navođenja žalbene osnove, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine ili preinači.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Protivno žalbenim navodima optuženog M. R., prema ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da protiv optuženog M. R. i nadalje postoje razlozi za primjenu mjere istražnog zatvora iz osnove propisane u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. Za svoju odluku sud je dao jasne, određene i dostatne razloge, kako u odnosu na postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke, tako i u odnosu na postojanje posebne pretpostavke za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora i neprikladnosti njegove zamjene blažim mjerama. Stoga, budući da je pobijano rješenje sastavljeno sukladno odredbi članka 124. stavka 3. ZKP/08., nije u pravu optuženi M. R. kada navodi da svaka odluka o određivanju istražnog zatvora mora imati jasne, određene i potpune razloge, očito time podrazumijevajući da pobijano rješenje takve razloge ne sadrži, a čime upire na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

Nadalje, iz sadržaja žalbi obojice optuženika proizlazi da optuženici, ne slažući se sa zaključcima prvostupanjskog suda, osporavaju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, smatrajući da ona ne opravdavaju produljenje istražnog zatvora protiv optuženika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. Međutim, budući da je prvostupanjski sud i u pogledu postojanja te posebne pretpostavke pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od utjecaja prilikom odlučivanja o daljnjoj primjeni mjere istražnog zatvora te potom pravilno zaključio da one opravdavaju produljenje mjere istražnog zatvora, to je činjenično stanje u pobijanom rješenju potpuno i pravilno utvrđeno.

 

Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da realna i konkretna opasnost da će optuženi M. R., u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti kazneno djelo, u prvom redu proizlazi iz njegove dosadašnje osuđivanosti. Optuženi M. R. je prema izvatku iz kaznene evidencije (listovi 80. i 81. spisa) višestruko osuđivana osoba, a vidljivo je da se u popisu kaznenih djela koja je optuženik počinio, pored kaznenih djela zlouporabe opojnih droga, nalaze kaznena djela teške tjelesne ozljede u pokušaju te protupravne naplate. Tim kaznenim djelima svojstveno je i nasilje, a to je značajka i kaznenih djela za koja je optuženik sada osnovano sumnjiv. To upućuje na upornost optuženika u činjenju kaznenih djela, a jednako tako i na činjenicu da ranije mu izrečene kazne na njega nisu utjecale da svoje ponašanje uskladi s društvenim normama, kao i da nije opravdao povjerenje koje su mu sudovi davali prethodnim izricanjem uvjetnih osuda, odnosno rada za opće dobro ili novčanih kazni. Te okolnosti prvostupanjski sud pravilno dovodi u vezu s načinom počinjenja kaznenih djela za koja se optuženik tereti u ovom postupku, a nalazi ih i u zaključcima sadržanim u provedenom psihijatrijskom vještačenju optuženika, u kojem se među ostalim navodi postojanje rizika od mogućeg ponavljanja jednakog ili sličnog kaznenog djela uvjetovanog dijagnosticiranom ovisnošću optuženika o opijatima. Sve te okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju one osobite okolnosti koje upućuju na postojanje razborito predvidive opasnosti od ponavljanja kaznenog djela na strani optuženog M. R., kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

 

Stoga su neosnovani prigovori optuženog M. R. da je prvostupanjski sud prilikom ispitivanja postojanja pretpostavki za produljenje istražnog zatvora propustio uzeti u obzir „sve okolnosti konkretnog slučaja“.

 

Ujedno je neopravdano upiranje optuženog M. R. na povredu presumpcije nevinosti. Žalitelj navodi da se prvostupanjski sud u ocjeni postojanja iteracijske opasnosti nedopušteno poziva na „počinjenje kaznenog djela koje mu se stavlja na teret“, što je netočno. Naime, u pobijanom se rješenju ni u jednom dijelu ne implicira krivnja optuženika, već se optuženi M. R. dosljedno smatra osnovano sumnjivim za inkriminirana mu kaznena djela.

 

Nadalje, prvostupanjski sud je i u odnosu na optuženog T. T. pravilno utvrdio opravdanost daljnje primjene mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., a za svoje je zaključke izložio valjane razloge. Naime, postojanje bojazni od ponavljanja kaznenog djela prvostupanjski sud pravilno utvrđuje u načinu i okolnostima počinjenja kaznenih djela za koja je optuženik prema potvrđenoj optužnici osnovano sumnjiv, s obzirom na to da uložena optuženikova nepopustljivost tijekom inkriminiranog događaja, upućuju na viši stupanj kriminalne volje i upornosti u njegovom protupravnom postupanju. Prvostupanjski sud je navedene okolnosti opravdano povezao i s rezultatima provedenog psihijatrijskog vještačenja optuženika, iz kojeg proizlazi da je optuženik osoba kod koje su dijagnosticirani dissocijalni poremećaj ličnosti i ovisnost o opijatima te se, među ostalim, navodi da s obzirom na odlučujuće značenje ovisnosti za počinjenje djela postoji rizik od mogućeg ponavljanja jednakog ili sličnog djela uvjetovanog tom ovisnošću. Nadalje, prema izvatku iz kaznene evidencije (listovi 82. i 83. spisa), proizlazi da je optuženik višekratno pravomoćno osuđivan i to, ne samo zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga, razbojništva, teške tjelesne ozljede, razbojničke krađe, oduzimanja tuđe pokretne stvari i krivotvorenja isprave, već i zbog kaznenog djela teškog ubojstva u pokušaju, dakle istovrsnog ovima kakva mu se stavljaju na teret u ovom postupku. Pravilno je, nadalje, prvostupanjski sud taj podatak povezao s činjenicom da optuženik aktualno mu inkriminirano postupanje poduzima u tijeku vremena provjeravanja po pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Novom Zagrebu od 21. ožujka 2016. broj K-112/16., pravomoćnoj 23. travnja 2016., kojom mu je izrečena uvjetna osuda u trajanju pet godina.

 

U tako sagledanim podacima, kako je to pravilno prvostupanjski sud uočio, proizlazi i zaključak da je evidentno da sve dosadašnje osude optuženika nisu odvratile od činjenja novih kaznenih djela. Stoga je neosnovana tvrdnja žalitelja da na strani optuženog T. T. više ne egzistiraju razlozi koji bi ukazivali na opasnost od ponavljanja kaznenih djela. Prema stavu žalitelja, dosadašnji optuženikov boravak u istražnom zatvoru pozitivno je utjecao na svijest optuženika o društvenoj neprihvatljivosti činjenja kaznenih djela. No, upravo suprotno, sve okolnosti utvrđene u pobijanom rješenju ukazuju na određeni obrazac optuženikovog ponašanja, kao i na to da dosadašnje osude nisu utjecale na njega u smislu suzdržavanja od kriminalnog postupanja i usklađivanja svojeg ponašanja sa zakonom, pri čemu je neusklađenost njegova života s pravilima pravnog poretka eskalirala do te mjere da je prema aktualnoj optužnici osnovano sumnjiv u počinjenje vrlo teških kaznenih djela.

 

Sagledavajući, dakle, sve navedene okolnosti te uzimajući u obzir njihovu kakvoću, brojnost i značenje, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice te za svoje zaključke izložio valjane razloge, pa je i prema ocjeni ovog suda nužna daljnja primjena mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. protiv obojice optuženika, dok se ista svrha za sada ne bi mogla postići nekom od blažih mjera propisanih odredbama ZKP/08., odnosno mjerama opreza zabrane približavanja i zabrane uspostavljanja veze s oštećenicima, kako to neosnovano u svojoj žalbi predlaže optuženi T. T., što je također pravilno isključio prvostupanjski sud u pobijanom rješenju.

 

Slijedom navedenog, a budući da niti ostalim žalbenim navodima optuženog M. R. i optuženog T. T. nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja, a pri tome nisu ostvarene niti povrede na koje ovaj sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, pri čemu nije utvrđeno niti da bi bio povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 30. srpnja 2018.