Broj: Kž 80/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Dražena Tripala i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. R. zbog kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 16. prosinca 2015. broj K-21/2015, u sjednici održanoj 29. kolovoza 2018.,

p r e s u d i o   j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog I. R. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda optuženi I. R. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. u vezi s člankom 153. stavkom 1. i člankom 152. stavkom 1. KZ/11., za koje mu je, na temelju tih zakonskih propisa i uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci te kaznenog djela krađe iz članka 228. stavka 1. KZ/11. za koje mu je, na temelju tog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci te je, na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i sedam mjeseci.

Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom I. R. se u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunava vrijeme lišenja slobode od 22. kolovoza do 16. prosinca 2015.

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točki 1. do 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.) optuženi I. R. obvezan je naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 10.991,75 kuna.

Na temelju članka 158. ZKP/08. u cijelosti je dosuđen imovinskopravni zahtjev oštećene te je optuženi I. R. obvezan da oštećenoj K. K. R. plati iznos od 5.000,00 kuna u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude.

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi I. R..

Državni odvjetnik žali se zbog povrede kaznenog zakona i predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „preinači pobijanu presudu, na način da odbije imovinsko pravni zahtjev oštećene K. K. R., a temeljem postavljenog prijedloga ... državnog odvjetništva oduzme od optuženog I. R. imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom iz članka 228. stavak 1. Kaznenog zakona, u iznosu od 5.000,00 kuna.“

Optuženi I. R. žali se bo branitelju, odvjetniku D. P., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i „pogrešno primijenjenog materijalnog prava na štetu okrivljenika“ (ispravno bi bilo: zbog povrede kaznenog zakona), predlažući Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „temeljem postojeće raspravne građe okrivljenika osloboditi od kaznene odgovornosti, podredno, presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak i odluku“.

Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu optuženog I. R. u kojem predlaže njeno odbijanje.

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalbe nisu osnovane.

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog povrede kaznenog zakona, državni odvjetnik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio imovinskopravni zahtjev oštećenoj K. K. R. nakon što je ona prethodno povukla, pa potom ponovno postavila taj zahtjev. Državni odvjetnik smatra da je oštećenica povlačenjem prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva prilikom ispitivanja 6. studenog 2015. izgubila pravo ponovno postaviti taj zahtjev i da je prvostupanjski sud bio dužan, umjesto o ponovno postavljenom prijedlogu za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva, odlučiti o prijedlogu za oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenom djelom.

Međutim, povlačenje prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva je procesna ovlast oštećenika koja, za razliku od odustanka od tog zahtjeva, ne dovodi do gubitka prava na ponovno podnošenje prijedloga za ostvarivanje tog zahtjeva.

Iz zapisnika od 6. studenog 2015. (listovi 155 do 157 spisa) proizlazi da je oštećena K. K. R. povukla prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva, a ne da je odustala od tog zahtjeva. Budući da se i prema odredbi članka 193. stavka 9. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 23/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14.) smatra da povučena tužba kao da nije ni bila podnesena i da se može ponovno podnijeti, nije bilo zapreke da oštećenica na raspravi 16. prosinca 2015. ponovno podnese prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva pa je o njemu prvostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 158. stavka 1. ZKP/08., bio ne samo ovlašten, nego i dužan odlučiti.

Stoga nije u pravu državni odvjetnik kada, pozivajući se na odredbu članka 156. stavka 1. ZKP/08., tvrdi da je prvostupanjski sud, dosuđujući imovinskopravni zahtjev oštećenice i propuštajući zbog toga donijeti odluku o oduzimanju od optuženika imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom krađe iz članka 228. stavka 1. KZ/11., počinio povredu kaznenog zakona (pri čemu državni odvjetnik u žalbi ne navodi o kojoj od povreda iz članka 469. ZKP/08. bi se radilo, ali iz opisanog sadržaja njegove žalbe proizlazi da upire na povredu iz točke 5. tog članka).

Tvrdnjom da je pobijana presuda rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, na koje je „pogrešno primijenjeno i materijalno pravo na štetu okrivljenika“, optuženi I. R. u žalbi ističe takozvanu „posrednu povredu kaznenog zakona“. Pritom ne ukazuje na neki od oblika povrede kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08., nego tvrdi da je prvostupanjski sud, ne na osnovu onih činjenica koje je utvrdio, nego na temelju onog činjeničnog stanja koje je po shvaćanju optuženika trebao izvesti iz provedenih dokaza, morao donijeti drugačiju odluku o  njegovoj kaznenopravnoj odgovornosti.

Zbog toga je Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. te je našao da tom presudom nije povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženog I. R..

Nije u pravu optuženi I. R. niti kada, osporavajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, u žalbi prigovara po prvostupanjskom sudu iznijetoj ocjeni vjerodostojnosti provedenih dokaza.

Suprotno žalbenim navodima optuženika, pravilno je prvostupanjski sud, na temelju analize i ocjene svih provedenih dokaza, i to svakog pojedinačno i međusobno ih povezujući, prihvatio iskaz oštećene K. K. R., ocijenivši ga vjerodostojnim. Naime, oštećena K. K. R. je, ispitana kao svjedok na dokaznom ročištu 16. rujna 2015. i na raspravi 16. prosinca 2015., dosljedno opisivala postupanje optuženog I. R., svoje opiranje te njegovu primjenu sile i prijetnje uz koje je optuženik ostvario spolni odnošaj s njom. Osim toga, činjenica da je svjedok D. Č. toga dana uočio da je ona bila vidno uznemirena, upućuje na zaključak da je oštećena K. K. R. uistinu prethodno bila izložena stresnom događaju, dok tragovi krvi nađeni prilikom očevida na plahti, za koje je biološkim vještačenjem utvrđeno da potječu od optuženog I. R. i oštećene K. K. R., tjelesne ozljede kod optuženika, osobito ogrebotina kože s desne strane vrata, za koju je sudsko medicinskim vještačenjem utvrđeno da je nastala povlačenjem mehaničkog sredstva (moguće i nokta) na površinu kože te činjenica da je svjedok Č. nakon nekoliko dana primijetio da su joj rasječene usnice, suprotno žalbenim navodima, potvrđuju navod oštećene K. K. R. da je optuženik prema njoj uporabio silu i da se ona opirala jer nije pristala na spolni odnošaj s optuženikom.

Iz spisa predmeta proizlazi da, osim ginekološkog, nije bio obavljen opći liječnički pregled tijela oštećenice, zbog čega tjelesne ozljede koje je zadobila nisu opisane u medicinskoj dokumentaciji. Međutim, tragovi krvi na plahti i iskaz nepristranog i za ishod postupka nezainteresiranog svjedoka D. Č. potvrđuju tvrdnje oštećene K. K. R. da je krvarila „iz predjela zuba ili vilice i usana“. Stoga je neosnovan žalbeni navod optuženog I. R. o izostanku bilo kakvih ozljeda na tijelu oštećene K. K. R. i nevjerodostojnosti njezine tvrdnje o agresivnosti i uporabi sile od strane optuženika.

Osim toga, oštećena K. K. R. iznijela je svoj subjektivni doživljaj intenziteta sile i trajanja spornog događaja u kojem je bila žrtva, zatečena činom optuženika i izložena njegovoj agresivnosti. Stoga je sasvim razumljivo da je sporni događaj doživjela kao „snažan, divlji, tragičan“, kao i da je, po njezinoj procjeni, sporni događaj trajao dulje od stvarnog. To, međutim, nikako ne dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenice o odlučnim činjenicama glede ostvarenja obilježja kaznenog djela silovanja, koji iskaz je, osim što je dosljedan, potvrđen i drugim, naprijed navedenim dokazima.

Nadalje, neosnovane su i žalbene tvrdnje o nesuvislim, neuobičajenim i neočekivanim reakcijama oštećene K. K. R. koje su uslijedile neposredno nakon predmetnog događaja, koje reakcije, prema stavu optuženog I. R., ukazuju na nevjerodostojnost njenog iskaza. Naime, optuženi I. R. površnom analizom ponašanje oštećenice neposredno nakon predmetnog događaja, tvrdeći da postupci koje je poduzela nisu uobičajeni i očekivani za osobu koja je netom silovana, bezuspješno nastoji dovesti u sumnju ocjenu prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti iskaza oštećene K. K. R.. Žalitelj pri tom ističe da je izostao proces čišćenja koji je svojstven žrtvama kaznenih djela protiv spolne slobode i da je, umjesto da se otušira, oštećenica otišla blokirati bankarske kartice i vozila se nekoliko puta na relaciji Mokošica – Dubrovnik i obrnuto, iz razloga koji, po žalitelju, uopće nisu suvisli.

Međutim, kraj činjenice da je reakcija na stres i traumu individualna, zbog čega ne postoji jedinstveni obrazac ponašanja žrtava ovakvih nasilnih kaznenih djela i uz činjenicu da je nerealno očekivati da osoba koja je netom bila izložena traumi postupa u svemu razborito, suvislo i logično, iz iskaza oštećenice proizlazi da je imala namjeru ishoditi promjenu odluke o skrbništvu nad njenom djecom pa da je u tu svrhu nekoliko mjeseci skupljala novac i štedjela. Zbog toga se njeno nastojanje da, nakon odlaska od optuženika, prvo blokira bankarske kartice i time onemogući optuženika da je dodatno financijski ošteti, ukazuje životno logičnim i razumljivim.

Optuženi I. R. nadalje nastoji dovesti u sumnju istinitost iskaza oštećenice tvrdeći da ga je oštećena K. K. R. prijavila iz osvete, jer da je on namjeravao u postupku o skrbništvu nad djecom svjedoči u korist njenog bivšeg supruga te iz razloga da bi se olakšala njezina pozicija u tom postupku, otežana činjenicom što „majka djece – oštećena, živi u braku s narkomanom“. Ni te žalbene navode Vrhovni sud Republike Hrvatske ne ocjenjuje osnovanima jer prijavljivanje optuženika za silovanje izvjesno nije okolnost koja bi mogla utjecati na njegovu odluku da svjedoči u njenu korist, niti na njenu poziciju u postupku radi dobivanja skrbništva nad djecom.

Stoga je pravilno prvostupanjski sud ocijenio vjerodostojnim iskaz oštećene K. K. R. i s pravom nije prihvatio tvrdnje optuženog I. R. da je spolni odnos s oštećenicom bio dobrovoljan, pri čemu ni pogrešan značaj kojeg prvostupanjski sud daje odluci optuženika da ne odgovara na pitanja tužitelja i suda nije od utjecaja na pravilnost takve ocijene provedenih dokaza.  

Na prigovor optuženika da je samo kod njega provedeno testiranje na prisutnost alkohola i droge, a da je to testiranje izostalo kod oštećene K. K. R., valja odgovoriti da rezultati toksikološkog vještačenja bioloških uzoraka optuženog I. R. nisu imali značaj za odluku o kaznenoj odgovornosti optuženika, kao što niti tvrdnja prvostupanjskog suda da u krvi oštećenice nije pronađen heroin, s obzirom da se ne radi niti o odlučnoj, niti o važnoj, a niti kontrolnoj činjenici, ne utječe na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

Stoga, optuženikovim žalbenim tvrdnjama nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, koja se temelje na pravilnoj ocjeni rezultata provedenog dokaznog postupka, pa, iako spominje da u dokaznom postupku nije ispitan konobar kojem se oštećenica obratila, budući da optuženik u žalbi ne ukazuje na neke činjenice koje bi prvostupanjski sud neprovođenjem tog dokaza propustio utvrditi, a koje bi mogle biti odlučne, nije osnovana žalba optuženog I. R. podnesena iz razloga navedenih u članku 470. ZKP/08.

Optuženi I. R. ne pobija prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni, ali, u skladu s člankom 478. ZKP/08., žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sadrži u sebi, između ostalog, i žalbu zbog odluke o kazni. Zbog toga je Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao odluku o kazni te našao da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, prema članku 47. KZ/11. utječu na odmjeravanje pojedinačnih kazni, kao i one iz članka 51. stavka 1. KZ/11. koje su od utjecaja kod izricanja jedinstvene kazne.

Naime, dosadašnja neosuđivanost optuženog I. R. za kaznena djela je olakotna okolnost koja je od utjecaja na odmjeravanje kazne za oba kaznena djela  zbog čijeg počinjenja je optuženik proglašen krivim, dok su izostanak težih posljedica kod oštećene K. K. R. i iznos protupravno prisvojenog novca okolnosti koje, u kontekstu jačine povrede zaštićenog dobra, kao olakotne utječu na odmjeravanje pojedinačnih kazni za kazneno djelo iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. u vezi sa člankom 153. stavkom 1. i člankom 152. stavkom 1. KZ/11. i za kazneno djelo iz članka 228. stavka 1. KZ/11. Iako je pri odmjeravanju kazne za kazneno djelo iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. u vezi sa člankom 153. stavkom 1. i člankom 152. stavkom 1. KZ/11. utvrdio otegotnu okolnost koja se ogleda u upornosti optuženika pri počinjenju tog kaznenog djela, prvostupanjski sud je, uvažavajući činjenicu da tim kaznenom djelom nisu prouzročene teže posljedice i uz činjenicu njegove ranije neosuđivanosti za kaznena djela, primijenio institut sudskog ublažavanja kazne te optuženom I. R. za to kazneno djelo utvrdio kaznu zatvora blažu od kazne propisane za to kazneno djelo.

Po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kazne zatvora utvrđene optuženom I. R. za svako od počinjenih kaznenih djela, kao i jedinstvena kazna zatvora odmjerena u trajanju od dvije godine i sedam mjeseci, ukazuju se primjerenim kako počinjenim djelima, tako i ličnosti počinitelja i stupnju njegove krivnje, dok je jedinstvena kazna prikladna za ostvarenje svrhe kažnjavanja jer izražava društvenu osudu zbog počinjenih kaznenih djela, utječe na jačanje povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, na počinitelja i na druge građane da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te će omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

Stoga, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženik pobijaju prvostupanjsku presudu te kao pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08. žalbe državnog odvjetnika i optuženog I. R. odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci.

Zagreb, 29. kolovoza 2018.