Broj: Kž–24/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Iztoka Krbeca kao predsjednika vijeća te Zdravka Garića i mr. sc. Svetislava Vujića kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vlatke Turčinov kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. L. zbog kaznenog djela iz članka 224. stavka 4. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br. 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 71/06. i 110/07 te 152/08, 57/11 i 77/11 - dalje u tekstu KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Općinskog suda u Varaždinu od 12. lipnja 2017., broj: 29 K-290/16-21, u sjednici održanoj 30. kolovoza 2018.,

p r e s u d i o   j e

I. Povodom žalbi državnog odvjetnika i optuženika J. L., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je optuženik J. L., radnjama za koje je proglašen krivim na način opisan u izreci prvostupanjske presude, počinio kazneno djelo protiv imovine, prijevarom iz članka 236. stavka 2. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br.  125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. - dalje u tekstu: KZ/11).

II. Uslijed odluke pod I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika J. L., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženik J. L. za kazneno djelo iz članka 236. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11, opisano u izreci prvostupanjske presude, na temelju članka 236. stavka 2. i primjenom članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točka 4. KZ/11, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) mjeseci, te mu se na temelju članka 56. KZ/11 izriče uvjetna osuda i određuje da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo, a temeljem članka 56. stavak 4. u vezi članka 62. stavka 1. točka 1. KZ/11, i posebna obveza da u roku od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci od pravomoćnosti presude popravi štetu počinjenu kaznenim djelom na način da oštećenom trgovačkom društvu V. d.o.o. V. isplati iznos od 119.100,00 kuna. Temeljem članka 58. stavka 5. KZ/11 sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne ukoliko optuženik J. L. bez opravdanog razloga u roku od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci ne izvrši u potpunosti ili većoj mjeri obvezu popravljanja štete oštećenom trgovačkom društvu V. d.o.o. V. isplatom iznosa od 119.100,00 kuna, ili teško ili uporno krši tu obvezu, a  ako se utvrdi da on naloženu mu obvezu nije izvršio iz opravdanih razloga, sud može obvezu popravljanja štete zamijeniti drugom, ili ga može osloboditi obveze ili mu može produljiti rok za izvršenje izrečene obveze popravljanja štete.

III. Žalba državnog odvjetnika u cijelosti, a žalba optuženika J. L. u ostalom dijelu odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Općinski sud u Varaždinu proglasio je krivim optuženika J. L. za kazneno djelo protiv imovine, prijevarom iz članka 224. stavka 4. u svezi sa stavkom 1. KZ/97, pobliže opisanog u izreci te presude, te ga je temeljem citiranog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine te mu je potom na temelju članka 67. KZ/97 primijenio uvjetnu osudu na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo te uz uvjet iz članka 68. KZ/97, da u roku od jedne godine i šest mjeseci oštećenom društvu V. d.o.o. V. naknadi prouzročenu štetu u iznosu od 119.100,00 kuna, jer mu se u protivnom uvjetna osuda može opozvati.

Temeljem članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12 , 56/13, 145/13 – dalje u tekstu: ZKP/08), imovinskopravni zahtjev u iznosu od 119.100,00 kuna dosuđuje se oštećenom društvu V. d.o.o. V., kojeg je dužan naknaditi oštećeniku optuženik u roku od jedne godine i šest mjeseci, dok se oštećenik s ostatkom imovinskopravnog zahtjeva do iznosa od 170.884,99 kuna sa zakonskim zateznim kamatama upućuje u parnični postupak.

Temeljem članka 148. stavka 1. ZKP/08 u svezi članka 145. stavka 2. točka 6. ZKP/08, optuženik je dužan na ime troškova paušala platiti novčani iznos od 1.000,00 kuna, a u svezi članka 145. stavka 2. točka 1. ZKP/08 na ime troškova vještačenja novčani iznos od 3.344,79 kuna, a oštećeniku, temeljem članka 145. stavka 2. točka 8. ZKP/08, na ime nužnih troškova te nužnih troškova i nagrade njegove punomoćnice  novčani iznos od 14.687,50 kuna.

Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne „stroža kaznena sankcija.“, a žali se i optuženik putem braniteljice I. K. R., odvjetnice iz V., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se „okrivljenika radi nedostatka dokaza oslobodi od optužbe.“ 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku  474. stavak 1. ZKP/08, dostavljen na razgledavanje Županijskom državnom odvjetništvu u Puli - Pola, te je isti vraćen uz popratni dopis broj: KŽ-DO-54/2018 od 30. siječnja 2018., bez očitovanja o osnovanosti žalbe.

Nije osnovana žalba optuženika J. L. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Zapravo optuženik ne tvrdi niti obrazlaže da bi činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, budući da ne navodi koji to dokazi nisu izvedeni, a trebalo ih je izvesti, a niti se u žalbi predlaže provođenje bilo kakvih daljnjih dokaza, već presudu pobija samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu prigovara ocjeni iskaza predstavnika oštećenog trgovačkog društva V. d.o.o., svjedoka M. S. te ocjeni obrane optuženika, čiju suštinu i ponavlja, navodeći kako u postupku nije dokazano postojanje prijevarne namjere na strani optuženika te da se stoga radi o građanskopravnom poslu.

Protivno ovakvim navodima optuženika J. L., prvostupanjski sud je ispravno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je, nakon svestrane analize obrane optuženika i provedenih dokaza, zaključio da je optuženik u inkriminirano vrijeme, s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi M. S. ponudio poslovnu suradnju na način da mu to društvo posuđuje praznu ambalažu za punjenje vode, kao i da mu posudi više komada boca napunjenih vodom, koje sve preuzete boce je trebao vratiti tom društvu, uz dodatnu obvezu da kao naknadu za izvršenu uslugu svaki četvrti kamion boca napunjenih vodom isporuči društvu V. d.o.o. V., s očekivanim rokom od mjesec dana za povrat preuzetih boca, a što nije imao namjeru učiniti, nakon čega mu je M. S., u uvjerenju da su njegovi navodi istiniti, uz izdavanje otpremnica broj 042-1000/11, 042-1001/11, 042.1002/11, 042-1003/11, 042-1004/11, 042-1005/11, 042-1006/11, 042-1007/11, u više navrata u razdoblju od 07. srpnja 2011. g do 19. srpnja 2011. g., predao ukupno 2140 praznih boca i 242 boce pune vodom, ukupne vrijednosti 119.100,00 kn, koje mu prema naprijed stvorenoj nakani nije vratio u očekivanom roku od mjesec dana, a niti do danas, niti mu je isporučio ugovorene kamione boca napunjenih vodom, na koji se način, na štetu društva V. d.o.o. V., nepripadno okoristio za iznos od 119.100,00 kn, 

Pri tome sud, protivno navodima u žalbi, ispravno cijeni iskaz svjedoka M. S. kao istinit jer je s jedne strane dosljedan, identičan u bitnim okolnostima, a s druge strane u bitnom sukladan iskazu svjedoka D. Č., a dijelom i iskazu svjedoka M. K. kao i vjerodostojnoj poslovnoj dokumentaciji. Isto tako ispravno prvostupanjski sud ne prihvaća obranu optuženika da je oštećenik neistinito iskazivao da bi prikrio dugovanje koje je od ranije imao prema njemu. Uz to valja odmah istaći i da su zaključci suda prvog stupnja o ocjeni vjerodostojnosti svih izvedenih dokaza logični, zakoniti i ispravni, slijedom čega su pravilni i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica koje su utemeljene na izvedenim dokazima.

Prije svega, ističe se da žalbena tvrdnja optuženika J. L. da tijekom postupka nije na pouzdan način utvrđeno postojanje poslovne suradnje trgovačkog društva V d.o.o. V. i optuženika nije u skladu s izvedenim dokazima što pravilno uočava i obrazlaže prvostupanjski sud. Naime, iz iskaza svjedoka M. S. nesporno proizlazi da mu je optuženik J. L. početkom srpnja 2011., u V. u prostorijama trgovačkog društva V. d.o.o. V., kao odgovornoj osobi tog društva, ponudio poslovnu suradnju na način da mu to društvo posuđuje prazne boce za punjenje vode te više takvih boca napunjenih vodom, te se obvezao sve boce potom vratiti tom društvu, a što sa sigurnošću taj dio iskaza ovog svjedoka potvrđuje vjerodostojna materijalna dokumentacija iz koje proizlazi da je optuženiku, očito temeljem tog dogovora, uz izdavanje otpremnica broj …, …, …, …, …, …, …, …, predano 2140 praznih boca i 242 boce napunjene vodom, u razdoblju od 07. do 19. srpnja 2011., a koje je u svakom pojedinom slučaju optuženik J. L. preuzeo uz osobno potpisivanje otpremnica čiji sadržaj i realitet nije osporavao. Pravilno prvostupanjski sud ovu po optuženiku osporavanu činjenicu dovodi u svezu s iskazom svjedoka D. Č. koji je naveo da mu je poznato da je optuženik od trgovačkog društva V. d.o.o. V. preuzimao prazne boce i da ih nije vratio, kao i s iskazom M. K. koji potvrđuje dovoz boca napunjenih vodom.

U kontekstu ove dogovorene poslovne suradnje pravilno prvostupanjski sud otklanja obranu optuženika kao vjerodostojnu kada tvrdi da je predmetnu poslovnu suradnju s M. S. dogovorio kako bi na taj način trgovačko društvo V. d.o.o. V., odnosno M. S. vratio dug u iznosu od 45.000,00 kuna, kojeg je imao prema optuženiku, ukazujući na nelogičnosti u obrani optuženika u pogledu pravnog osnova duga kao i subjekata tog odnosa iz kojih je taj dug navodno nastao, a posebno ukazujući na nedostatak bilo kakve poslovne dokumentacije iz koje bi proizlazilo da je dug oštećenog trgovačkog društva, odnosno M. S. prema optuženiku postojao i da je prebijanje tog duga dogovoreno ugovaranjem sporne poslovne suradnje.

Nadalje, niti daljnja žalbena tvrdnja da su sve boce preuzete po optuženiku vraćene oštećenom trgovačkom društvu također nema uporišta u izvedenim dokazima kako je suprotno navodima optuženika utvrdio sud prvog stupnja te i za to utvrđenje iznio vrlo opširne i argumentirane razloge polazeći od iskaza svjedoka M. S., svjedoka D. Č., a dijelom i iskaza M. K., a svakako i obrane optuženika koje je i u tom dijelu vrlo detaljno analizirao i vrednovao na način koji prihvaća i ovaj sud. Tako i svjedok M. S. i svjedok D. Č. decidirano tvrde da optuženik po preuzimanju boca iste nije vratio te nije ispoštovao sve ono što je između njega i M. S. kao odgovorne osobe trgovačkog društva V. d.o.o. V., dogovoreno, pa kada se uz navedeno ima u vidu da je optuženikova obrana u opreci s iskazom svjedoka M. S. i svjedoka D. Č., pa čak i iskazom M. K. koji je u inkriminiranom periodu upravo za optuženika obavljao poslove iz dogovorene poslovne suradnje, za što je prvostupanjski sud, kako je navedeno, u pobijanoj presudi iznio argumentaciju zbog koje je ocijenio da su iskazi svjedoka uvjerljivi, a obrana optuženika neuvjerljiva, a koje razloge kao ispravne i logične prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, to se žalitelj i u ovom dijelu upućuju na obrazloženje presude, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja. Ispravnost i objektivnost valorizacije iskaza svjedoka potvrđuje i to što optuženik svoje tvrdnje o povratu boca ne potkrepljuje nikakvom materijalnom dokumentacijom što bi objektivno bilo  očekivano obzirom na dogovorenu poslovnu suradnju te obzirom da je boce preuzeo uz valjanu i vjerodostojnu materijalnu dokumentaciju.

Opravdano prvostupanjski temelji svoje zaključke na navedenim dokazima i zaključuje da je optuženik J. L., s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi  M. S. ponudio konkretnu poslovnu suradnju s konkretnim obvezama i rokovima ispunjenja, a što nije imao namjeru ispoštovati, pa kada sukladno toj unaprijed stvorenoj nakani oštećenom trgovačkom društvu nije vratio preuzete boce, a niti je društvu isporučio ugovorene kamione boca napunjenih vodom, te se time na štetu društva V. d.o.o. V., nepripadno okoristio za iznos od 119.100,00 kuna, to sve navedeno ukazuje na prijevarno postupanje optuženika. Uz to žalitelju koji ustrajava u prigovoru nepostojanje prijevarne namjere, a koji je isticao i u tijeku rasprave, valja ukazati da je sud prvog stupnja argumentirano obrazložio postojanje prijevarne namjere (stranica 18., peti odlomak presude) iznoseći valjane razloge koje u potpunosti, nemajući im ništa bitnije za dodati, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Prema tome, nasuprot žalbenim navodima optuženika J. L., prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza osnovano utvrdio da je optuženik J. L. počinio inkriminirane radnje pobliže opisane u izreci pobijane presude, pri čemu je za svoja utvrđenja dao valjano i logično obrazloženje.

Optuženik J. L. se žali i iz žalbene osnove povrede kaznenog zakona koju ne obrazlaže i ne navodi čime bi povreda kaznenog zakona bila počinjena, osim što prigovara činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda, ali je ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti sukladno članku 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08, utvrđeno da je počinjena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika iz članka 469. točka 4. ZKP/08 jer je glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti.

Naime prema izričitoj odredbi članka 3. stavka 2. KZ/97, koju je u članku 3. stavku 2. zadržao i KZ/11, ako se nakon počinjenja djela, a prije donošenja pravomoćne presude zakon jednom ili više puta izmijeni, obvezno će se primijeniti zakon koji je najblaži za počinitelja. Cijeneći činjenicu da je optuženik osuđen da je djelo počinio početkom srpnja 2011., a da je 1. siječnja 2013., stupio na snagu KZ/11, ovaj drugostupanjski sud je po službenoj dužnosti usporedio stari (KZ/97) i novi (KZ/11) zakon i utvrdio kako u ovom slučaju, umjesto članka 224. stavka 1. i 4. KZ/97, treba primijeniti odredbu članka 236. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11, jer nema dvojbe da je optuženik ostvario obilježja kaznenog djela prijevare iz članka 236. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11, te iako je za djelo iz članka 224. stavka 1. i 4. KZ/97, propisana blaža kazna zatvora (šest mjeseci do pet godina zatvora), nego za djelo iz članka 236. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11 (od jedne do osam godina zatvora), prilikom ocjene koji je zakon blaži, valja voditi računa o visinama neodređenih vrijednosti iz članka 87. stavka 29. KZ/11, jer je člankom 25. ZID KZ (NN, 56/15 od 22. svibnja 2015.) u članku 87. dodan novi stavak 29. koji propisuje da je vrijednost stvari, imovinskog prava i imovinske koristi velika ako prelazi 60.000,00 kuna, a vrijednost imovinske koristi i štete je znatna ako prelazi 60.000,00 kuna, prema kojima je KZ/11 blaži za počinitelja,  jer zakonsko obilježje znatna imovinska korist, odnosno znatna šteta postoji kada vrijednost imovinske koristi, odnosno prouzročene štete prelazi 60.000,00 kuna, za razliku od ranijeg pravnog stajališta prema kojem je vrijednost znatne imovinske koristi, odnosno znatne štete trebala prelaziti 30.000,00 kuna.

Stoga je ovaj drugostupanjski sud povodom žalbe optuženika i državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti preinačio prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela na način pobliže opisan pod toč. I. izreke ove presude, a uslijed takve odluke i djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika, preinačena je pobijana presuda i u odluci o kazni te posebnoj obvezi na način pobliže označen pod toč. II. izreke ove presude.

Naime, kako je kazneno djelo prijevare iz članka 236. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11, za koje je optuženik J. L. sada presuđen, iz već navedenih razloga blaže od kaznenog djela iz članka 224. stavka 1. i 4. KZ/97, za koje je pobijanom presudom proglašen krivim, te pravilno vrednujući utvrđene olakotne okolnosti kojima je zbog činjenice znatnog proteka vremena od počinjenja djela koje se ne može optuženiku staviti u krivnju kao i zbog činjenice da je optuženik osuđivan u dva navrata tijekom 2012., na uvjetne osude zbog kaznenih djela izigravanja zabrane iz sigurnosnih mjera i pravnih posljedica osude iz članka 308. stavka 2. KZ/97, i to nakon počinjenja kaznenog djela za koje je sada osuđen, pa je u vrijeme njegovog počinjenja optuženik bio neosuđivan, valjalo dati značaj naročito olakotnih okolnosti na temelju kojih je opravdano primijeniti ublažavanje kazne, optuženom je izrečena kazna zatvora od jedanaest mjeseci, s rokom provjeravanja od tri godine (s obzirom na iznimno dugačak protek vremena od počinjenja djela, starosnu dob optuženika, obiteljsko stanje kao i da mu je uvjetna osuda uvjetovana i ispunjenjem posebne obveze popravljanja štete), koja se ukazuje potpuno primjerenom stupnju krivnje optuženika i okolnostima počinjenog djela te je opravdano očekivati da će se upravo takvom kaznom i primjenom uvjetne osude uz nalaganje posebne obveze popravljanja štete, ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja, sukladno odredbi članka 47. KZ/11, čime je djelomično prihvaćena žalba optuženika J. L. zbog odluke o kazni, a navedenim prihvaćanjem žalbe optuženika u odnosu na odluku o kazni, istovremeno je odbijena žalba državnog odvjetnika podnesena zbog iste žalbene osnove.

Prema svemu što je izloženo, trebalo je na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08, presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Puli – Pola 30. kolovoza 2018.