Broj: Kž 518/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. Š. zbog kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 153. stavkom 1. te člankom 152. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 31. kolovoza 2017. broj K-8/2016-34, u sjednici održanoj 5. rujna 2018.

r i j e š i o   j e

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda te se predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda optuženi T. Š. je, na temelju članka 453. stavka 1. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.), oslobođen optužbe za kazneno djelo protiv spolne slobode – teško kazneno djelo protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1. u vezi s člankom 153. stavkom 1. i člankom 152. stavkom 1. KZ/11. te je, na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08., odlučeno da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 1. i 2. točke 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika, nagrada i nužni izdaci branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijanu presudu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Optuženi T. Š. je po braniteljici, odvjetnici I. K. podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika, predlažući njezino odbijanje.

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba je osnovana.

Navodeći da su razlozi o odlučnim činjenicama u pobijanoj presudi nejasni i u znatnoj mjeru proturječni, državni odvjetnik neosnovano upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Međutim prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi izložio bitni sadržaj iskaza optuženog T. Š., svjedokinje oštećene M. Š., svjedoka M. T., M. T., G. K. i L. Š., kao i utvrđenja sudskih vještaka prof. dr. sc. I. P., prim. dr. med. i mr. sc. D. B., prof. klinički psiholog te je, nakon njihove analize, dajući ocjenu vjerodostojnosti tih dokaza, iznio razloge zbog kojih bitne okolnosti predmetnog kaznenog djela nije našao dokazanima, a ti razlozi nisu potpuno nejasni niti u znatnoj mjeri proturječni.

Pritom je prvostupanjski sud iznio ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećene M. Š. ispitane kao svjedokinje, i to razmatrajući okolnosti njezinog napuštanja bračne zajednice (činjenicu da se nakon predmetnog događaja vratila optuženom T. Š., a dva dana kasnije otišla u iznajmljeni stan u kojem je živjela s drugom osobom), zatim okolnosti vezane uz podnošenje kaznene prijave protiv optuženika zbog terećenog kaznenog djela (činjenicu da je kazneno djelo prijavljeno dva mjeseca kasnije, prije pokretanja brakorazvodne parnice, na inicijativu majke oštećenice M. T.), našavši da su neuvjerljivi i proturječni njeni navodi o, s jedne strane, nastojanjima optuženika da je nagovori na povlačenje prijave, čemu se navodno opirala i, s druge strane, njenom odlasku državnoj odvjetnici radi povlačenja prijave, povezujući to s nedostatkom materijalnih dokaza koji bi potkrijepili njene navode i nalazeći da svjedoci M. T. i M. T. saznanja o predmetnom događaju crpe iz telefonskog razgovora s oštećenom. Na temelju iznesenog, prvostupanjski sud ocjenjuje da iskaz oštećene M. Š. nije vjerodostojan i da ostavlja prostor sumnji, koju sumnju je taj sud razriješio na način koji je povoljniji za optuženika.

Dakle, prvostupanjski sud je, suprotno žalbi državnog odvjetnika, dao razloge o odlučnim činjenicama, zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., dok je pitanje valjanosti i utemeljenosti tih razloga pitanje osnovanosti žalbe državnog odvjetnika podnesene zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Naime, u pravu je državni odvjetnik kada, pobijajući presudu iz osnove navedene u članku 470. stavku 2. ZKP/08., u žalbi ukazuje na pojedine dokaze koji ozbiljno dovode u sumnju iznijetu ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećene M. Š..

Tako državni odvjetnik pravilno ukazuje na rezultate psihijatrijskog i psihologijskog vještačenja prema kojima kod oštećene M. Š. postoji napetost i tjeskoba vezana uz događaj koji je predmet ovog postupka, a koji je za oštećenicu bio traumatsko iskustvo. Vještak psihijatar prof. dr. sc. I. P., prim. dr. med. kod oštećene M. Š. nalazi znakove emocionalne i seksualne zlostave koje povezuje s kritičnim događajem, a koji znakovi se manifestiraju kroz simptome posttraumatskog stresnog poremećaja, dok vještakinja mr. sc. D. B., prof. klinički psiholog kod oštećene M. Š. nalazi smetnje anksiozno-depresivnog neurotskog karaktera, poremećaje prilagodbe i simptome kronične psihološke traumatizacije zbog doživljaja emocionalne i spolne zlostave od strane optuženog T. Š., u odnosu na kojega osjeća strah. Stoga je, iako zbog odgođenog prijavljivanja ne postoji materijalni dokaz koji bi potkrijepio njezine navode, s obzirom na to da rezultati psihijatrijskog i psihologijskog vještačenja ukazuju na izloženost oštećenice spolnoj zlostavi, za sada, pogrešna tvrdnja prvostupanjskog suda o nedostatku dokaza koji bi potvrđivali istinitost iskaza oštećene M. Š..

S pravom državni odvjetnik u žalbi ističe i da iz nalaza i mišljenja vještakinje mr. sc. D. B., prof. kliničkog psihologa proizlazi da su osobine ličnosti i kronične naprijed navedene psihičke smetnje, uz strah od optuženika, smanjile sposobnost oštećene M. Š. izražavanja aktivnijeg otpora te da one mogu objasniti razloge njenog odgođenog prijavljivanja predmetnog kaznenog djela. Vještakinja, naime, nalazi da je oštećena M. Š. u stresu sklona pasivizaciji, povlačenju i psihosomatskim reakcijama te je sniženog samopouzdanja, a ta utvrđenja vještakinje mr. sc. B. (koja utvrđenja je, prema obrazloženju pobijane presude, u tom dijelu prihvatio) prvostupanjski sud nije doveo u vezu s iskazom oštećenice, nego je, bez podrobnije analize i povezivanja ovih dokaza, zaključio da okolnosti vezane uz podnošenje prijave za događaj koji je predmet ovog postupka dovode u sumnju istinitost iskaza oštećene M. Š..

Nadalje, prvostupanjski sud nije u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje mr. sc. D. B., ocjenjujući da se imenovana vještakinja upustila u ocjenu istinitosti iskaza oštećene M. Š. te da je iznijela utvrđenja o karakteru spolnog odnosa, iako to nije zadatak vještaka.

Međutim, prvostupanjski sud zanemaruje činjenicu da je (identično) mišljenje o sposobnosti oštećenice za davanje valjanog i istinitog iskaza iznio i vještak psihijatar prof. dr. sc. I. P. koji je naveo da kod oštećenice ne nalazi znakove duševnog poremećaja koji bi bili povezani s poteškoćama testiranja realiteta ili sklonošću konfabulacijama. Prvostupanjski sud ujedno pogrešno psihilogijsku analizu konzistentnosti izjava oštećene M. Š. poistovjećuje sa sudskom ocjenom dokaza koja podrazumijeva raščlambu svakog dokaza ponaosob i međusobno povezivanje svih provedenih dokaza.

S pravom državni odvjetnik u žalbi ističe i da je prvostupanjski sud prilikom ocjene iskaza oštećenice ispustio iz vida okolnost da je oštećena M. Š. u iskazima koje je iznijela na dokaznom ročištu i kasnije na raspravi dosljedno i u svemu bitnom i u brojnim detaljima identično opisivala predmetna zbivanja, a ocjenu vjerodostojnosti cijelog njenog iskaza (pa i u dijelu u kojem se odnosi na inkriminirani događaj) utemeljio je samo na njenom opisu i obrazlaganju okolnosti i njenog ponašanja nakon tih zbivanja.

Osim toga, prvostupanjski je sud, ukazujući na navodne kontradiktornosti u iskazu oštećenice koje se odnose na njene navode o podnošenju prijave od strane njene majke i njenim razmišljanjima o „povlačenju“ kaznene prijave, povezujući to s vraćanjem oštećenice optuženiku i ponovnim napuštanjem bračne zajednice te kasnijim pokretanjem postupka razvoda braka i njenim životom s drugom osobom, zanemario i navode oštećenice da u pogledu skrbi za djecu nema nikakvih primjedbi u odnosu na optuženog T. Š. jer da je on dobar otac, a taj dio njenog iskaza otklanja njezinu navodnu motiviranost za lažno terećenje optuženika radi dobivanja skrbi nad zajedničkom djecom.

Nadalje, analiza i ocjena vjerodostojnosti iskaza svjedoka M. T. i M. T. koju je proveo prvostupanjski sud svodi se jedino na zaključak da imenovani svjedoci nemaju neposredna saznanja o događaju koji je predmet postupka te da oni u svojim iskazima djelomično samo potvrđuju ono što im je oštećena M. Š. rekla u telefonskom razgovoru, zbog čega ovi dokazi, prema ocjeni prvostupanjskog suda, imaju slabiju dokaznu snagu.

Međutim, svjedoci M. T. i M. T., osim što potvrđuju navode oštećenice da im je – svakom u različitom opsegu, što je i razumljivo s obzirom na različite stupnjeve bliskosti i spremnosti povjeravanja o intimi – ispričala kao je bila silovana od strane optuženika, iznosili su i svoja saznanja o kvaliteti odnosa između optuženika i oštećenice, pa su tako naveli da su već ranije primijetili da u tom braku postoje problemi, o kojima oštećena M. Š. nije govorila ni kada ju je majka o tome pitala. Osim toga i činjenica da je nakon njenog napuštanja bračne zajednice oštećenu M. Š. majka nagovarala da se pokuša pomiriti i dogovoriti s optuženim T. Š., o kojoj okolnosti su suglasno iskazivale oštećenica i svjedokinja M. T., dovodi u sumnju opisanu ocjenu prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti, značaju i dokaznoj snazi iskaza svjedokinje M. T..

Sve navedeno upućuje na zaključak da je ocjena prvostupanjskog suda o nevjerodostojnosti iskaza oštećene M. Š. rezultat njegove površne i nedostatne analize ne samo tog, nego i drugih provedenih dokaza, zbog čega se zaključak tog suda da postoji dvojba o činjenicama koje tvore obilježja predmetnog kaznenog djela i da je tu dvojbu trebalo razriješiti primjenom dokaznog pravila in dubio pro reo ukazuje, barem za sada, preuranjenim pa je žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.) osnovana.

Sijedom izloženog trebalo je, u skladu s člankom 483. stavkom 1. ZKP/08., prihvatiti žalbu državnog odvjetnika te ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku i to, na temelju članka 484. stavka 1. ZKP/08., pred potpuno izmijenjeno vijeće, kako je i riješeno u izreci.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će ponovno provesti sve do sada provedene dokaze, a po potrebi će provesti i nove dokaze koje stranke eventualno predlože, a koje se ukažu potrebnim za pravilno utvrđenje odlučnih činjenica, nakon čega će sve te dokaze, imajući na umu nedostatke pobijane presude na koje je ukazano ovim rješenjem, pomno ocijeniti, i to svaki pojedini dokaz i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te će donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku koju će i valjano obrazložiti.

Zagreb, 5. rujna 2018.