Broj: Kž 384/18

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, predsjednika vijeća te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika S. B., zbog kaznenog djela iz članka 159. stavka 4. Kaznenog zakona Ruske Federacije, odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Puli-Pola od 21. svibnja 2018. broj Kv I-132/2018. (Kir-80/2018-35), u sjednici održanoj 6. rujna 2018.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba izručenika S. B. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola, na temelju članka 56., te članaka 33., 34. i 35. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne Novine” broj 178/04., dalje: ZOMPO) utvrđeno je da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje S. B. Ruskoj Federaciji radi kaznenog progona zbog kaznenog djela prijevare iz članka 159. stavka 4. Kaznenog zakona Ruske Federacije, a koji postupak se vodi na temelju odluke o pokretanju kaznenog postupka Glavnog odjela za istrage, Glavne uprave Ministarstva unutarnjih poslova Ruske Federacije za Novosibirsku oblast od 20. studenog 2014.

Protiv tog rješenja žalbu i dopunu te žalbe podnio je izručenik S. B. po braniteljici S. Č., odvjetnici iz P., zbog povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se prvostupanjsko rješenje preinači na način da se odbije zahtjev za izručenje, podredno da se prvostupanjsko rješenje ukine i predmet uputi tom sudu na ponovno odlučivanje. Protiv tog rješenja izručenik je podnio i osobnu žalbu, bez izričitog navođenja žalbene osnove, a iz čijeg sadržaja proizlazi prijedlog da se prvostupanjsko rješenje preinači na način da se odbije zahtjev za izručenje. S obzirom na to da se obje žalbe međusobno sadržajno nadopunjuju, iste će biti razmatrane kao jedinstvena žalba izručenika.

Spis je, u skladu s odredbom članka 495. Zakona o kaznenom postupka („Narodne Novine” broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) u vezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Protivno žalbenim navodima izručenika, ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjene sve zakonske pretpostavke za izručenje S. B. Ruskoj Federaciji predviđene u člancima 33. i 34. ZOMPO, odnosno da ne postoji niti jedna od smetnji za izručenje propisana u članku 35. ZOMPO.

Naime, iz podataka u spisu, a osobito iz odluke Glavnog odjela za istrage Glavne uprave Ministarstva unutarnjih poslova Ruske Federacije za Novosibirsku oblast od 20. studenog 2014. kojom je odlučeno o pokretanju kaznenog postupka protiv S. B. zbog kaznenog djela prijevare, odnosno nezakonito prisvajanje tuđe imovine putem obmane i zlouporabe povjerenja u iznimno velikom opsegu iz članka 159. stavka 4. Kaznenog zakona Ruske Federacije, odluke o sigurnosnoj mjeri zatvora i raspisanoj tjeralici, a koje je prvostupanjski sud detaljno analizirao, proizlazi dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je stranac čije se izručenje traži počinio kazneno djelo stavljeno mu na teret, čime je ispunjena negativna pretpostavka propisana člankom 35. stavkom 1. točkom 7. ZOMPO. Pri tome treba istaknuti da u ovom postupku sud zamoljene države nije ovlašten provoditi dokazni postupak te samim time ispitivati vjerodostojnost dokaznog materijala i utvrđivati krivnju izručenika za kazneno djelo radi čijeg se kaznenog progona traži njegovo izručenje, već je jedino ovlašten utvrditi je li udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje stranca prema odredbama ZOMPO. Zbog toga nisu osnovani žalbeni navodi izručenika kojima opširno osporava počinjenje kaznenog djela zbog kojeg se traži njegovo izručenje, ističući razloge zbog kojih je njegovo trgovačko društvo počelo slabije poslovati i upirući na to da je podmirena šteta koja je nastala kada je otišlo u stečaj kao i da on nije jedini ovlašteni potpisnik ugovora koji mu se stavljaju na teret.

Nije u pravu izručenik ni kada tvrdi da bi kazneno djelo prijevare radi kojeg se traži njegovo izručenje bilo u međuvremenu dekriminalizirano, o čemu niti ne prilaže dokaze, a niti to proizlazi iz preslike izvatka Kaznenog zakona Ruske Federacije dostavljene uz zamolbu za izručenje kojom je za kazneno djelo iz članka 159. stavka 4. citiranog zakona zbog kojeg se traži njegovo izručenje i dalje propisana kazna zatvora do deset godina. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da se radi o djelu koje predstavlja kazneno djelo i po zakonu države u kojoj je počinjeno i po domaćem zakonu iz članka 247. stavka 2. Kaznenom zakonu („Narodne Novine” broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17.), čime je ispunjena zakonska pretpostavka iz članka 35. stavka 1. točke 2. ZOMPO.

Izručenik u žalbi ističe da je njegov kazneni progon motiviran političkim prijetnjama i samim time političkog karaktera, a da je on postao neprijatelj vladajuće stranke, osporavajući svoje izručenje, a koje tvrdnje nisu potkrijepljene dokumentacijom koju prilaže uz žalbu, a što bi predstavljalo razlog za odbijanje izručenja u skladu s odredbom članka 12. stavka 1. točaka 1. i 4. ZOMPO. No, niti ti žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost prvostupanjskog rješenja jer se žaliteljevo izručenje ne traži zbog političkog kaznenog djela, a niti se može opravdano pretpostaviti da bi on u slučaju izručenja bio kazneno progonjen zbog svojih političkih uvjerenja, budući da to ne proizlazi iz dostavljene dokumentacije. Osim toga, pobijanim se rješenjem ne određuje da će izručenik biti izručen stranoj državi, već se samo utvrđuje postojanje zakonskih pretpostavki za izručenje. Odluku o izručenju, nakon pravomoćnosti rješenja kojim je utvrđeno da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje, donosi ministar pravosuđa Republike Hrvatske, sukladno odredbi članka 57. ZOMPO.

Kraj takvog stanja stvari, žalbeni navodi izručenika da već neko vrijeme živi u Republici Hrvatskoj sa svojom obitelji, gdje su se odlično snašli, da su aktivni članovi župne zajednice i da uredno plaća porez ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, budući da se ne radi o pozitivnim, odnosno negativnim pretpostavkama koje bi utjecale na odluku o izručenju, u smislu članka 56. ZOMPO. Jednako tako, niti peticija građana da se ne odobri njegovo izručenje nije dokaz koji bi utjecao na utvrđenje postojanja, odnosno nepostojanja navedenih pretpostavki.

Slijedom izloženog, budući da ispitivanjem prvostupanjskog rješenja sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08. utvrđeno da bi bila ostvarene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. riješeno kao u izreci.

Zagreb, 6. rujna 2018.