Broj: Kž 259/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. C. zbog kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 153. stavkom 1. te člankom 152. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 22. ožujka 2017. broj K-88/2016, u sjednici održanoj 12. rujna 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog I. C. i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženi I. C. proglašen je krivim zbog počinjenja teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 153. stavkom 1. te člankom 152. stavkom 1. KZ/11. pa je, na temelju članka 154. stavka 2. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju četiri godine, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme lišenja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 23. svibnja 2016. do 10. listopada 2016.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.) optuženom I. C. naloženo je naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu 47.719,00 kuna.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi I. C..

 

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijanu presudu preinači na način da optuženom I. C. izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

Optuženi I. C. žali se po branitelju, odvjetniku M. U., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a predlaže „da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine pobijanu presudu“.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. –  Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.-17.) koji se sada primjenjuje, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Pobijajući presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optuženi I. C. parafrazira zakonski tekst te odredbe, navodeći da „je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima presude, odnosno presuda uopće nema razloga niti su u njoj navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno navedeni razlozi su potpuno nejasni, pa se presuda ne može ispitati“. Obrazlažući ove tvrdnje, optuženik navodi da „iskaz oštećene opovrgavaju materijalni tragovi budući da (…) na žici izuzetoj iz stana optuženika nema kontaktnih tragova oštećene, te iz mobitela optuženika nisu izuzete slike oštećenice“, da „majka oštećene ne reagira na sms poruku `upomoć´ koju joj je oštećena navodno uputila“, da „nije objašnjeno iz kojih razloga oštećena ne prijavljuje događaj odmah policiji već se tušira prije dolaska policije i tako uništava tragove“, a da „sve navedene proturječnosti sud ne ocjenjuje“.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, pobijana presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka presude potpuno je razumljiva, a između te izreke i razloga kojima je prvostupanjski sud obrazložio utvrđenja na kojima je utemeljio svoju odluku nema nikakvih proturječja. Obrazloženje pobijane presude sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, pri čemu su izloženi i razlozi ocjene vjerodostojnosti proturječnih dokaza koji se odnose na sporne činjenice.

 

Okolnosti koje optuženik citiranim navodima ističe u žalbi ne predstavljaju odlučne činjenice niti se ukazuju značajnima za ocjenu vjerodostojnosti onih dokaza na kojima je utemeljena pobijana presuda, a tim žalbenim tvrdnjama se, u suštini, pokušava osporiti pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda pa je na te navode odgovoreno u dijelu ove drugostupanjske odluke koji se odnosi na žalbenu osnovu iz članka 470. ZKP/08.-17.

 

Optuženi I. C. u nastavku žalbe tvrdi i da prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da je njegovim radnjama ostvaren kvalificirani oblik kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 3. KZ/11. odnosno „osobito okrutan ili ponižavajući način“ jer da „sud ne navodi za koje konkretno inkriminirane radnje optuženika drži da premašuju onaj uobičajeni stupanj poniženja koji inače trpe žrtve kod ovakvih kaznenih djela, koje radnje optuženika smatra iživljavanje, te iz kojih radnji proizlazi upornost optuženika“.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud u obrazloženju presude naveo jasne razloge zbog kojih smatra da je optuženi I. C. kazneno djelo silovanja počinio na osobito ponižavajući način, koji predstavlja jedan od dva alternativno kvalifikatorna obilježja kaznenog djela silovanja propisana u članku 154. stavku 1. točki 3. KZ/11. (posljednji odlomak na stranici 16 i prvi odlomak na stranici 17 pisane presude). Optuženikovo osporavanje tih razloga predstavlja, u suštini, pobijanje presude zbog povrede kaznenog zakona, a na te navode odgovoreno je u dijelu obrazloženja ove drugostupanjske presude koji se odnosi na žalbenu osnovu iz članka 469. točke 4. ZKP/08.-17.

 

Zbog svega iznesenog, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. koju ističe ovaj žalitelj.

 

Optuženi I. C. u žalbi tvrdi i „da je povrijeđeno optuženikovo konfrontacijsko pravo (…) kada je prvostupanjski sud odbio prijedlog obrane za neposrednim ispitivanjem oštećenice na glavnoj raspravi“. Pritom tvrdi i da prvostupanjski sud, kada je odlučio pregledati audio-video snimku ispitivanja u svojstvu svjedoka oštećene J. G. s dokaznog ročišta iz istrage, „nije utvrdio postoji li ili ne zahtjev oštećene iz čl. 292. st. 4. ZKP/08. odnosno iz čl. 45. st. 5. ZKP/08“, da „nije obrazloženo iz kojeg razloga je vijeće takav dokazni prijedlog obrane najprije prihvatilo, da bi zatim promijenilo svoju odluke, te kako je isto raspolagalo saznanjima o stupnju traumatiziranosti žrtve“.

 

Citiranim žalbenim tvrdnjama optuženi I. C., dakle, sugerira počinjenje apsolutno bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. (da je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda), kao i relativno bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. u vezi s člankom 292. stavkom 4. ZKP/08.

 

Pravo ispitati (ili dati ispitati) svjedoke optužbe (takozvano „konfrontacijsko pravo“ – kako ga naziva i ovaj žalitelj) uistinu je jedno od temeljnih prava obrane koja pripadaju osobi optuženoj za kazneno djelo i ono je izrijekom proklamirano člankom 29. stavkom 2. alinejom 6. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst), kao i člankom 6. stavkom 3. točkom d) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s Protokolima br. 1, 4, 6, 7 i 11 uz tu Konvenciju  („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst; nastavno: Konvencija). Mogućnost njegovog konzumiranja je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (nastavno: ESLJP), pretpostavka ostvarenja „nadzakonskog“ načela pravičnog postupka. Smisao konfrontacijskog prava sastoji se prvenstveno u tome da se optuženiku omogući svjedoku optužbe postavljati pitanja kojima će on moći provjeriti ili staviti na kušnju pouzdanost i istinitost teretećeg iskaza.

 

Konfrontacijsko pravo srž je načela kontradiktornosti koje dolazi do punog izražaja tijekom rasprave. Međutim, to pravo moguće je konzumirati i u ranijem stadiju postupka.

 

U ovome predmetu je žrtva, oštećena J. G. ispitana kao svjedokinja na dokaznom ročištu od strane suca istrage 11. srpnja 2016., a tom ispitivanju bili su prisutni i optuženi I. C. (koji je bio doveden iz Zatvora u Z.) i njegov branitelj, odvjetnik M. U.. To ispitivanje, snimljeno uređajem za audio-video snimanje, bilo je provedeno bez prisutnosti stranaka u prostoriji gdje se svjedokinja nalazila, ali su, kako se to razabire na snimci, stranke, pa i obrana, odnosno branitelj optuženika, postavljale svjedokinji pitanja na koja je ona i odgovarala. Dakle, na tom dokaznom ročištu obrani je u potpunosti bilo omogućeno ispitati svjedokinju J. G., i to sve u skladu s odredbama članka 292. stavka 4. u vezi sa stavkom 3. ZKP/08.

 

Drugom rečenicom stavka 4. članka 292. ZKP/08. bilo je propisano da se žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode, nakon što je ispitana na način određen u stavku 3. tog članka, samo iznimno može ponovno ispitati, ako to sud ocijeni potrebnim.

 

Iako se obrana na raspravi usprotivila pregledavanju snimke navedenog ispitivanja svjedokinje J. G., prvostupanjski je sud pravilno, pozivom na citiranu odredbu članka 292. stavka 4. ZKP/08., ali i na članak 20. Direktive 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP (SL L 315, 14. 11. 2012.), odlučio pregledati snimku. Utvrđenje prvostupanjskog suda da je prilikom tog ispitivanja obrana i realizirala svoje pravo postavljanja pitanja svjedokinji, uz ukazivanje na činjenicu da stranke nisu stavile primjedbe na reproduciranu snimku ispitivanja, kada se ima na umu i sadržaj detaljnog i određenog iskaza oštećene J. G. ispitane kao svjedokinje u kojem nema nelogičnosti i proturječja, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda opravdavaju zaključak prvostupanjskog suda da nije bilo potrebe za ponovnim ispitivanjem svjedokinje J. G..

 

S obzirom na izneseno, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-17.

 

U odnosu na optuženikovu žalbenu tvrdnju da je odbijanjem ispitivanja na raspravi oštećene J. G. „povrijeđeno (…) i načelo neposrednosti iz čl. 450. st. 1. ZKP.“ treba navesti da je tom odredbom propisano da sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na raspravi. Prvostupanjski sud je pregledao audio-video snimku ispitivanja oštećene J. G. u svojstvu svjedoka, dakle, izveo je dokaz kojim je utvrdio sadržaj njenog svjedočkog iskaza čiju vjerodostojnost je, nakon toga, i ocijenio, pri čemu ga je usporedio i s dokazima koji mu proturječe (prvenstveno obranom optuženika). Zbog toga nema govora o povredi odredbe članka 450. stavka 1. ZKP/08. Opravdani razlozi zbog kojih je prvostupanjski sud odlučio ne ispitati neposredno ovu svjedokinju čiji je iskaz na opisani način reproduciran na raspravi već su ranije obrazloženi, a to odstupanje od načela neposrednosti pri izvođenju dokaza utemeljeno je na odredbama članka 292. stavka 4. ZKP/08. i, s obzirom na sve okolnosti ovog predmeta, opravdano potrebom izbjegavanja dodatne viktimizacije žrtve do koje bi izvjesno došlo prilikom ponovnog raspravnog ispitivanja.

 

Nije u pravu optuženi I. C. niti kada tvrdi da nije postojao zahtjev žrtve, oštećene J. G. za ispitivanje u svojstvu svjedoka putem audio-video uređaja. Takav njen zahtjev konstatiran je u prijedlogu državnog odvjetnika za provođenje dokaznog ročišta od 1. srpnja 2016. (listovi 171-172 spisa), a i na zapisniku o njenom ispitivanju sastavljenom pred Županijskim sudom u Zagrebu 11. srpnja 2016. (list 185 spisa). Konačno, da je svjedokinja i ispitana na dokaznom ročištu putem audio-video uređaja bez takvog zahtjeva, ne bi se radilo o povredi odredaba kaznenog postupka počinjenoj pri pripremanju rasprave ili u tijeku rasprave ili pri donošenju presude.

 

Zbog toga nisu počinjena niti bitne povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. u vezi s člankom 292. stavkom 4. ZKP/08.-17., a niti u vezi s člankom 450. stavkom 1. ZKP/08.-17.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je ispitao pobijanu presudu i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. te nije našao da bi bila počinjena neka od u toj odredbi navedenih povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Pobijajući pravilnost činjeničnih utvrđenja, optuženi I. C. pokušava osporiti istinitost svjedočkog iskaza oštećene J. G., tvrdeći da „iskaz oštećene opovrgavaju materijalni tragovi“, da „majka oštećene ne reagira na sms poruku `upomoć´ koju joj je oštećena navodno uputila“ te da „oštećena ne prijavljuje događaj odmah policiji već se tušira prije dolaska policije i tako uništava tragove“, a da te „proturječnosti sud ne ocjenjuje“. Optuženik i u žalbi ustraje na prijedlozima za provođenje psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja oštećene J. G. te za provođenje telekomunikacijskog vještačenja telefonskih kontakata optuženika, oštećenice i njene majke, tvrdeći da bi se tim dokazima „mogla provjeriti vjerodostojnost i istinitost iskaza svjedoka“.

 

Prije svega treba naglasiti da je iskaz oštećene J. G., suprotno žalbenim tvrdnjama, potvrđen pribavljenim materijalnim dokazima.

 

Naime, prilikom očevida koji je obavljen u stanu optuženog I. C. pronađen je „komad žice, srebrno-sive boje, debljine 1,5 mm, dužine 60 cm, koja se nalazi savinuta u obliku slova U, te su na krajevima žice vidljivi namotaji“ (list 13 spisa). Ova žica vidljiva je i na fotografijama 15, 16 i 17 fotografskog elaborata sačinjenog prilikom očevida (na poleđini lista 138 spisa).

 

Osim toga, ozljede oštećene J. G. opisane su u medicinskoj dokumentaciji na njeno ime, pa su tako u izvješću o intervenciji Zavoda za hitnu medicinu županije od 23. svibnja 2016. (list 20 spisa) konstatirane „na oba ručna zgloba i gležnja linearne impresije, navodi od žice“, dok su u dokumentacijskom listu hitnog slučaja ZZHM županije (list 19 spisa), uz ostale ozljede, konstatirani i „na dorzumu ručna zgloba te nožna zgloba linearni hematomi, pacijentica navodi od žice kojom je bila vezana“. Na fotografijama oštećene J. G. snimljenima istog dana u Policijskoj postaji D. S. jasno su vidljive navedene ozljede na njenim ručnim i nožnim zglobovima (fotografije 21 do 35 na listovima 109 do 112 spisa).

 

Dakle, suprotno žalbi optuženika, oblik opisane pronađene žice i njeni svinuti krajevi, kao i opis ozljeda oštećene J. G. koje su očigledno posljedica djelovanja žicom kojom je ona bila vezana materijalni su tragovi koji potvrđuju istinitost dijela svjedočkog iskaza oštećene J. G. u kojem je opisala vezivanje ruku, kasnije i nogu na gležnjevima.

 

Pritom se napominje i da „nedokazanost relevantnih bioloških tragova“ (mišljenje vještaka za biološka vještačenja – list 192 spisa) na opisanom komadu žice izuzetom iz optuženikovog stana ne dovodi u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženi I. C. upravo tom žicom vezao oštećenicu jer je notorno da mogućnost zadržavanja takvih tragova ovisi o svojstvima materijala koji je bio u dodiru s tijelom te da odsustvo bioloških tragova ne otklanja mogućnost da je do dodirivanja došlo, a time ne dovodi u sumnju ni istinitost svjedočkog iskaza oštećene J. G..

 

Iz provedenih dokaza ne proizlazi, kako to žalitelj optuženi I. C. pogrešno tvrdi, da majka oštećene N. G. „nije reagirala na sms poruku `upomoć´ koju joj je oštećena (…) uputila“. Naime, svjedokinja N. G. jasno je i životno iskazala da je tu poruku na mobitelu vidjela tek nakon što se ujutro probudila i da je odmah nazvala kćer te da joj se ova i javila. Ne samo da obje svjedokinje – i oštećenica i njena majka – suglasno opisuju taj njihov razgovor, nego ga jednako opisuje i optuženi I. C., dakako, u dijelu u kojem ga je čuo, odnosno iskazujući o onome što je čuo da je oštećena J. G. govorila svojoj majci (da joj ne može reći gdje je i kada će doći kući). Očigledno je da je i takav razgovor s kćeri dovoljno umirio N. G. jer ona nije zaključila da postoji potreba za bilo kakvom intervencijom, nakon čega je otišla na posao.

 

Neutemeljena je i tvrdnja iz žalbe optuženog I. C. da istinitost iskaza oštećene J. G. dovodi u sumnju okolnost da ona „ne prijavljuje događaj odmah policiji već se tušira prije dolaska policije i tako uništava tragove“. Nejasno je, kad se ima na umu da je oštećena J. G. zadovoljila optuženika oralno te da nije sporno da između njih nije došlo do spolnog odnosa, a posebno kad se uzme u obzir i dio njenog iskaza prema kojemu ona ni ne zna je li optuženik ejakulirao, koje bi to tragove kaznenog djela ona „uništila“ tuširanjem. Notorno je i da je takvo ponašanje često kod žrtava spolnog zlostavljanja, a na motiv oštećenice da to učini upućuje i iskaz njene ujne, V. S. koja je iskazala da joj je J. G., nakon što joj je ukratko ispričala što joj se dogodilo, rekla da se „osjeća prljavo“ te da joj je upravo svjedokinja predložila da se ode otuširati, što je ona i učinila.

 

Konačno, i oštećena J. G., a i svjedokinje N. G. i V. S., suglasno govore o razlozima zbog kojih oštećenica nije odmah otišla na policiju, navodeći da se bojala optuženikovih prijetnji da će njene fotografije navodno snimljene tijekom predmetnih događaja on objaviti na društvenoj mreži. Prije svega, životno je da se žrtva spolnog zlostavljanja ustručava o tim događajima razgovarati s nepoznatim osobama te da se povjeri prvo onima s kojima je prisna – a ovdje su to bile njena majka, koju je nakon izlaska iz optuženikovog stana ona odmah nazvala, i njena ujna, V. S. koju je zatekla u dvorištu svoje kuće. Osim toga, dvojbe žrtve o prijavljivanju takvih zlostavljanja posljedica su i dodatnog traumatiziranja do kojih izvjesno dolazi tijekom opisivanja tih događaja, čemu su žrtve izložene prilikom podnošenja kaznenih prijava, a i ispitivanja tijekom kaznenog postupka (zbog čega su u postupovne propise i ugrađena ranije opisana pravila kojima je cilj broj ispitivanja svake žrtve, a posebno žrtve kaznenih djela protiv spolnih sloboda, svesti na najmanju moguću mjeru) ovdje su bile pojačane strahom od objavljivanja njenih obnaženih fotografija za koje je oštećena J. G. bila uvjerena da ih je optuženi I. C. snimio tijekom predmetnih zbivanja. Zbog toga niti okolnost da oštećena J. G. nije taj događaj odmah prijavila policiji, već je otišla kući, a tek nakon toga, odnosno nakon razgovora s ujnom i majkom, i to istog dana, podnijela kaznenu prijavu, ni na koji način ne dovodi u sumnju istinitost njenog svjedočkog iskaza.

 

Optuženi I. C. u žalbi tvrdi da iz medicinske dokumentacije oštećene J. G. proizlazi „da je oštećenica psihički bolesna osoba koja se i prije inkriminiranog događaja liječila o duševnih bolesti“, zbog čega je „obrana (…) predlagala da stručna osoba ocijeni sposobnost oštećene za vjerodostojno iskazivanje, budući da prvostupanjsko vijeće ne raspolaže stručnim medicinskim znanjem za ovakvu ocjenu“.

 

Na ove žalbene tvrdnje treba ponovno istaknuti da pobijana presuda nije utemeljena samo na iskazu oštećene J. G., pa čak niti na iskazima posrednih svjedoka, njene majke N. G. i ujne V. S. na koje je ranije ukazano, kao i M. L., njene prijateljice – kojima je J. G. u svemu bitnom i u brojnim detaljima identično opisala predmetni događaj, jednako kao i prilikom ispitivanja pred sudom – nego i na materijalnim dokazima – žici pronađenoj u stanu optuženika, ozljedama oštećenice koje odgovaraju onima koje nastaju prilikom vezivanja žicom, ali i drugim ozljedama opisanima u medicinskoj dokumentaciji (nateknuće lijevo zigomatično-temporalno uz bolnost na palpaciju, dva hematoma na lijevoj nadlaktici) vidljivima i na fotografijama, koje ozljede se uklapaju u njene navode prema kojima ju je optuženik u više navrata udarao rukama po licu, a jednom je i primio za ruku i nije je htio pustiti.

 

Konačno, iz dokumentacijskog lista pregleda u ambulanti od 23. svibnja 2016. (list 22 spisa) proizlazi da je liječnica koja je pregledala oštećenu J. G. konstatirala da je ona prilikom dovođenja od strane policije na pregled bila „svjesna, orijentirana“, a da je tijekom pregleda „urednog misaonog tijeka, blaže anskiozna, tužna, bez obmane čula“, kao i da se „redovno kontrolira kod psihijatra (…) te redovito pije propisanu terapiju“. Ovakva utvrđenja stručne osobe otklanjaju bilo kakvu sumnju u uredno psihičko funkcioniranje oštećenice tempore criminis, a takva sumnja ne proizlazi niti iz ambulantnog nalaza Psihijatrijske bolnice „S. I.“ Z. od 8. lipnja 2016. (list 158 spisa).

 

Zbog svega iznesenog, pravilno je prvostupanjski sud odbio prijedlog obrane za provođenje psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja oštećene J. G., a za takvu odluku dao je valjane razloge (posljednji odlomak na stranici 18 i prvi odlomak na stranici 19 pisane presude) koje stoga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Na žalbene navode o potrebi provođenja telekomunikacijskog vještačenja telefonskih kontakata optuženika, oštećenice i njene majke, a radi „provjere vjerodostojnosti i istinitosti iskaza svjedoka“, treba odgovoriti da činjenice koje se odnose na telefonske razgovore oštećene J. G. i njene majke tijekom inkriminirane noći niti nisu sporne (o tim razgovorima iskazao je, kako je već navedeno, i sam optuženi I. C.), a okolnost je li J. G. svojoj majci poslala SMS sadržaja „upomoć“ utvrđena je na temelju o tome suglasnih iskaza obje svjedokinje pa uistinu nije bilo potrebe pribaviti i podatak teleoperatera o slanju tekstualne poruke.

 

Slijedom svega iznesenog, žalbom optuženog I. C. nije dovedena u sumnju pravilnost i pouzdanost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, a tom žalbom ne ukazuje se niti na neke činjenice koje bi mogle biti odlučne, a koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi. Zbog toga nije osnovana žalba optuženog I. C. podnesena iz osnove navedene u članku 470. ZKP/08.-17.

 

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog povrede kaznenog zakona, optuženi I. C. u žalbi tvrdi da „sud ne navodi koje konkretno inkriminirane radnje optuženika (…) premašuju onaj uobičajeni stupanj poniženja koji inače trpe žrtve kod ovakvih kaznenih djela, koje radnje optuženika smatra iživljavanjem, te iz kojih radnji proizlazi upornost optuženika“. Smatra da, „kada bi i bilo dokazano da je do spolne radnje izjednačene sa spolnim odnošajem doista došlo, na subjektivnoj strani izostaje upornost, drskost, bezobzirnost“, da optuženikove „radnje ne prelaze stupanj poniženja koji je imanentan tom kaznenom djelu, jer svako silovanje predstavlja istovremeno i poniženje silovane osobe“, a da „naročito poniženje za žrtvu proizlazi iz činjenice da žrtva, pored poniženja kojeg doživljava nasilnom obljubom (…), doživljava daljnje poniženje trpeći seksualne nastranosti počinitelja, koje po prirodi stvari za žrtvu predstavlja dodatno, naročito poniženje, što u ponašanju optuženika izostaje“.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, radnje optuženog I. C. opisane u izreci pobijane presude, i to njegovo traženje od oštećene J. G. da, dok ga oralno zadovoljava, drži svoje ruke iza leđa, potom da pronađe nešto čime će ju zavezati, vezivanje komadom žice njenih ruku u predjelu zglobova, i to iza leđa, naređivanje da ga i u tom položaju oralno zadovolji, uz višekratno šamaranje oštećenice sve to vrijeme, traženje od oštećenice da pred njim radi čučnjeve i sklekove, čak i nakon vezivanja nogu žicom u predjelu gležnjeva, tijekom čega je optuženik i ismijavao oštećenicu govoreći joj da nema kondicije, i po shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, predstavljaju postupanje na osobito ponižavajući način, jer je poniženje koje je zbog takvog ponašanja optuženika oštećenica nedvojbeno trpjela izvjesno u značajnoj mjeri nadilazilo onaj stupanj povrede dostojanstva i spolne slobode koji je imanentan svakoj prisili na spolni odnošaj, odnosno s njim izjednačenu spolnu radnju.

 

Nedvojbeno je da opisano optuženikovo ponašanje karakteriziraju i „bezobzirnost i drskost“, jer je u opisanim radnjama optuženi I. C. ustrajao i nakon što je šamarima slomio otpor koji mu je oštećena J. G. pružila kada je odbila njegovo prvo traženje da ga oralno zadovolji, a optuženikova upornost u počinjenju ovog kaznenog ne proizlazi samo iz činjenice da je od oštećenice tražio da ga, pod opisanim okolnostima, višekratno oralno zadovolji, nego i iz trajanja predmetnog događaja koji je započeo oko 3,30 sati i trajao do oko 7,30 sati, u kojem razdoblju oštećenica nije znala niti hoće li je i kada optuženik pustiti iz svog stana.

 

Konačno, za ostvarenje osobito ponižavajućeg načina silovanja kao kvalifikatornog elementa predmetnog kaznenog djela nije, suprotno žalbenim tvrdnjama, odlučno postoji li „seksualna nastranost počinitelja“, dakle, odstupanje od općeprihvatljivih, odnosno uobičajenih spolnih ponašanja, već postupa li počinitelj općenito, a ne samo spolnim radnjama, na način kojim potpuno obezvrjeđuje žrtvu, stavljajući je u nedostojan položaj. Pritom je irelevantno je li njegovo ponižavanje žrtve motivirano zadovoljenjem spolnog nagona, ili je takvo zlostavljanje posljedica nekih drugih pobuda (koje ne moraju biti spolne naravi niti kod ostalih oblika kaznenih djela protiv spolne slobode).

 

Slijedom navedenog, u ponašanju optuženog I. C. opisanom u izreci pobijane presude stječu se sva obilježja kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 153. stavkom 1. te člankom 152. stavkom 1. KZ/11. za koje ga je prvostupanjski sud i proglasio krivim pa nije osnovana žalba optuženika podnesena iz osnove navedene u članku 469. točki 4. ZKP/08.-17.

 

Optuženi I. C. u žalbi ističe da prvostupanjsku presudu pobija i zbog odluke o kazni, ali tu žalbenu osnovu ne obrazlaže, pa je Vrhovni sud Republike Hrvatske tu odluku ispitao i u skladu s odredbom članka 478. ZKP/08.-17.

 

Državni odvjetnik u žalbi podnesenoj zbog odluke o kazni kao otegotne okolnosti koje, po njegovom mišljenju, prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio ističe životnu dob oštećenice i posljedice kaznenog djela koje ona trpi, raniju kažnjavanost optuženika zbog prekršaja nasilja u obitelji, trajanje i težinu počinjenog kaznenog djela te iznimnu upornost koju je optuženik pokazao.

 

Suprotno žalbama državnog odvjetnika i optuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i ispravno je cijenio sve okolnosti koje, u skladu s odredbama članka 47. KZ/11 utječu na izbor vrste i mjere kazne.

 

Naime, prvostupanjski sud je, imajući na umu težinu počinjenog kaznenog djela i njegove posljedice, kao olakotne okolnosti optuženiku cijenio činjenicu dosadašnju neosuđivanost iz koje proizlazi da se ne radi o osobi koja bila sklona vršenju kaznenih djela, kao i njegovu mlađu životu dob, dok mu je otegotnim cijenio visoki stupanj bezosjećajnosti i ravnodušnosti prema žrtvi i posljedicama koje je ona pretrpjela.

 

Stoga se, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, kazna zatvora odmjerena u trajanju četiri godine ukazuje primjerenom kako počinjenom djelu, tako i ličnosti počinitelja te stupnju njegove krivnje, pogodnom da ostvari i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

Zbog iznesenog, nisu osnovane niti žalbe državnog odvjetnika i optuženika podnesene zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.-17.).

 

Stoga su, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženik pobijaju prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08.-17. žalbe državnog odvjetnika i optuženog I. C. odbijene kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

 

Zagreb, 12. rujna 2018.