Broj: Kž 495/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog I. P. zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 57/15., 61/15. i 101/17.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja  Županijskog suda u Zagrebu od 15. lipnja 2018. broj Kov-44/18, u sjednici održanoj 19. rujna 2018.

r i j e š i o   j e

              Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana.

Obrazloženje

              Rješenjem prvostupanjskog suda je, na temelju članka 355. stavka 1. točke 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14 i 101/17.; dalje: ZKP/08.), obustavljen kazneni postupak protiv okrivljenog I. P. zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 1. i 2. KZ/11., pokrenut optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu od 25. svibnja 2018. broj K-DO-42/18., te je, na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08., odlučeno da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08., nužni izdaci okrivljenika, nagrada i nužni izdaci branitelja padaju na teret proračunskih sredstva.

              Protiv tog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik, predlažući da  Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu, ukine pobijano rješenje i predmet uputi na ponovno odlučivanje.  

              Spis je, u skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

              Žalba nije osnovana.

              Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da „iz pobijanog rješenja nije jasno smatra li prvostupanjski sud da nema dovoljno dokaza da je okrivljenik osnovano sumnjiv za djelo koje je predmet optužbe ili pak smatra da takvi dokazi, a time i osnovana sumnja u okrivljenikovo počinjenje predmetnog kaznenog djela postoji, ali da postoje i takvi, njima proturječni dokazi koji isključuju mogućnost donošenja osuđujuće presude“.

              Naime, nakon što je razmotrio sadržaj i spoznajnu vrijednost dokaza na kojima se temelji optužnica, prvostupanjski sud je zaključio, a to je u pobijanom rješenju jasno i nedvosmisleno naveo, da nema dovoljno dokaza da je okrivljeni I. P. osnovano sumnjiv za djelo koje je predmet optužbe (4. odlomak na 4. strani pobijanog rješenja).  Stoga, suprotno tvrdnjama državnog odvjetnika, u rješenju prvostupanjskog suda nema proturječja ni nejasnoća u odnosu na razlog zbog kojega je obustavljen kazneni postupak protiv okrivljenika, pa je pozivanje na raniju odluku ovoga suda I Kž-282/2017-3 ovdje promašeno.

              Državni odvjetnik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud selektivno citirao samo pojedine dijelove nekih, osobito personalnih dokaza, ističući pritom da je svjedokinja V. V., osim što je navela visinu i dob počinitelja predmetnog kaznenog djela, ujedno istog opisala kao osobu izrazito mršave građe, a da taj opis u potpunosti odgovara izgledu okrivljenog I. P..

              Međutim, stas i tjelesna građa nisu značajke na temelju kojih bi, bez poznavanja ostalih tjelesnih osobina drugoga, bila moguće identifikacija i pouzdano razlikovanje, u ovom slučaju okrivljenog I. P., od drugih osoba izrazito mršave građe. Stoga, uz okolnost da počinitelju nije vidjela lice (jer je on bio maskiran vunenom kapom koja se navlači preko glave i ima samo otvore za oči, pa se ni o njegovoj visini i dobi nije se mogla pouzdano očitovati), činjenica da je svjedokinja V. V. počinitelja opisala kao osobu izrazito mršave građe, što bi odgovaralo izgledu okrivljenika, nema značaj kakav mu državni odvjetnik pridaje, jer ta okolnost, s obzirom i na ostale dokaze, nije dostatna za zaključak o postojanju osnovane sumnje da bi okrivljeni I. P. bio počinitelj predmetnog kaznenog djela.

              Tako ni činjenica što je V. V., kratko vrijeme nakon što je počinitelj kaznenog djela razbojništva napustio prostor trgovine, u blizini uočila vozilo za koje je utvrđeno da je u kritično vrijeme bilo u najmu okrivljenog I. P., čula zvuk paljenja motora i vidjela odlazak tog vozila, zbog činjenice da svjedokinja V. V. nije vidjela da bi u taj automobil ušla upravo osoba koja je prethodno počinila razbojništvo, ne upućuje na zaključak o postojanju osnovane sumnje da je okrivljeni I. P. počinitelj kaznenog djela koje je predmet optužbe.

              Suprotno žalbenim navodima, niti razgovor okrivljenog I. P. sa svjedokom M. K., u kojem je okrivljenik naveo da bi mogao imati probleme ako ga spomene (policiji), jer se možda našao u neposrednoj blizini nečega, a niti njegova poruka svjedoku u kojoj spominje „neku pizdariju“ dok je „nesvjesno bio u blizini“, ne upućuju na postojanje osnovane sumnje da je on počinitelj , jer u toj komunikaciji okrivljeni I. P. samo spominje da se „možda našao u blizini nečega“, a ne i da bi počinio nešto zbog čega ga svjedok K. ne bi trebao spominjati u razgovoru s policijom.

              Činjenica što kritičnog dana okrivljenik nije bio prijavljen u aplikaciji U., također ne ukazuje na postojanje osnovane sumnje da je on počinitelj predmetnog kaznenog djela, a potpuno suprotno  žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika, iz analitičke obavijesti Policijske uprave Z., Sektora kriminalističke policije od 19. travnja 2018. (listovi 203 i 204 spisa) proizlazi da sa SIM kartice pozivnog broja ..., kojom se koristio okrivljenik, u vrijeme počinjenja djela nije bilo kontakata putem baznih ćelija koje pokrivaju mjesto događaja. 

              Sve naprijed navedene okolnosti, pa i uz činjenicu da je pretragom kod okrivljenog I. P. pronađena kutija s natpisom „…“ unutar koje se nalazila spužva izrezana u obliku pištolja s jednim nastavkom za cijev i četkicom za čišćenje, ne inkriminiraju u svojoj ukupnosti okrivljenog I. P. do razine osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo stavljeno mu optužnicom na teret.

              Stoga žalbenim tvrdnjama, kojima državni odvjetnik nastoji dokazima na kojima se temelji optužnica dati veći značaj, nije doveden u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da nema dovoljno dokaza da je I. P. osnovano sumnjiv za kazneno djelo koje je predmet optužbe.

              Ispitujući pobijano rješenje po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08., Vrhovni sud Republike Hrvatske je našao da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da ne postoji povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. i da na štetu okrivljenika nije povrijeđen kazneni zakon.

              Stoga je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odbijena žalba državnog odvjetnika kao neosnovana, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.  

Zagreb, 19. rujna 2018.