Broj: Kžmp-15/18

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr. sc. Marijana Bitange, kao predsjednika vijeća, te Hrvoja Viskovića i Enka Moković, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Silvane Čubrilo, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika L. S., zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 4. i 1. Kaznenog zakona Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17 – dalje u tekstu: KZ/11), povodom žalbe državnog odvjetnika protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj Kmp-57/17 od 19. travnja 2018. godine, čl. 475. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda RH, 143/12, 145/13, 152/14 i 70/17 – dalje u tekstu: ZKP/08), u sjednici vijeća održanoj dana 25. rujna 2018. godine,   

p r e s u d i o   j e

              I - Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u pogledu odluke o kazni, na način da se okrivljenik L. S. za učin kaznenog djela iz čl. 227. st. 4. u svezi st. 1. KZ/11 za koje je proglašen krivim, uz primjenu odredbe iz čl. 106. st. 1. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11, 143/12, 148/13 i 56/15 – dalje u tekstu: ZSM), u svezi čl. 48. st. 2. i 49. st. 1. toč. 3. KZ/11, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

II -  U ostalom nepreinačenom dijelu potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj Kmp-57/17 od 19. travnja 2018. godine okrivljenik L. S. oglašen je krivim zbog učina kaznenog djela protiv sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 4. i 1. KZ/11 te mu je temeljem čl. 28. st. 1. i 2. Zakona o sudovima za mladež u svezi čl. 105. st. 1. i 2. ZSM izrečen pridržaj maloljetničkog zatvora na vrijeme od dvije godine.                                   

              Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 u vezi čl. 89. st. 2. ZSM/11 okrivljenik L. S. je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 1. toč. 1., 6. i 8. ZKP/08 koji se odnose na troškove vještaka i punomoćnika oštećenika te druge troškove proizišle u ovom postupku, a koje će sud naknadno utvrditi rješenjem.

Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se okrivljeniku izrekne kazna zatvora prema općim odredbama kaznenog prava.

U odgovoru na žalbu branitelj okrivljenika B. Ž., odvjetniku u Z. je naveo da se odbije žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

U skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis predmeta je dostavljen  ŽDO u Zadru na dužno razgledanje.  

              Dana 25. rujna 2018. godine održana je javna sjednica vijeća sukladno odredbi čl. 475. ZKP/08 na koju su pozvani zastupnik optužbe, branitelj okrivljenog, okrivljenik i punomoćnik oštećenika.

Na javnoj sjednici zastupnik optužbe je cijelosti ostao kod navoda iz žalbe i prijedloga da se izrečena sankcija okrivljeniku zamijeni zatvorskom kaznom.

Zamjenik branitelja okrivljenika ostao je kod navoda iz odgovora na žalbu te predložio da se prvostupanjska presuda potvrdi ističući čitav niz razloga koji se odnose faktički na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a uslijed kojih bi u izostanku priznanja okrivljenika prvostupanjski postupak najvjerojatnije još uvijek bio u tijeku. Osim toga istaknuo je i nezainteresiranost oštećenih za nekakvo strože kažnjavanja okrivljenik i još jednom ukazao na olakotne okolnosti koje se odnose na studiranje, mladost i psihičko stanje okrivljenika nakon inkriminiranog događaja.

Okrivljenik se na sjednici vijeća pridružio navodima svog branitelja

Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

Prije svega, ispitujući presudu po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 ovaj sud je utvrdio kako pobijanom presudom nije načinjena nikakva povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 1., 5., 6., 9. do 11. niti iz čl. 468. st. 2. ZKP/08, odnosno da rasprava nije održana u odsutnosti optuženika i njegovog branitelja te da na štetu okrivljenika nije povrijeđen kazneni zakon.

Nadalje, a suprotno navodima obrane na sjednici vijeća, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje, kako priznanjem okrivljenika, tako i provedenim dokazima. U spisu nema nikakvog traga o eventualnom nagovaranju okrivljenika da prizna kazneno djelo dok iz završnog govora punomoćnika oštećenika (list spisa 180) sasvim jasno stoji kako se isti protivi primjeni maloljetničkog prava u odnosu na okrivljenika te smatra kako je izneseno priznanje okrivljenika bilo dano samo radi blažeg kažnjavanja.

Primjenu maloljetničkog prava prvostupanjski sud potpuno paušalno obrazlaže činjenicom da je okrivljenik prije i nakon inkriminiranog događaja neosuđivan, te da iz izvješća Centra za socijalnu skrb o njegovim osobnim i obiteljskim prilikama proizlazi da isti dolazi iz stabilne obitelji u čijem odgoju i razvoju nije bilo nikakvih problema, pozitivan je mladić pozitivne komunikacije koji je tijekom školovanja bio vrlo dobar ili odličan učenik.

Međutim, da bi se moglo raditi o primjeni maloljetničkog prava sukladno čl. 105. st. 1. ZSM-a potrebno je bilo utvrditi da je konkretno kazneno djelo prema vrsti i načinu izvršenja u velikoj mjeri odraz životne dobi počinitelja, a okolnosti koje se odnose na njegovu ličnost opravdavaju uvjerenje da će se svrha sankcija postići izricanjem maloljetničkog zatvora. U konkretnom slučaju sve gore navedeno predstavlja ponašanje kakvo se uobičajeno i očekuje od prosječnog mladog čovjeka, dakle da savlada osnovnu i srednju školu sa solidnim uspjehom i da pri tom ne pokazuje znatnija odstupanja u ponašanju i apsolutno ničim nije utvrđeno ono što je neophodno za primjenu maloljetničke sankcije – da je prometna nesreća koju je izazvao odraz njegove životne dobi (u vrijeme nesreće imao je gotovo punih 21 godinu), a pogotovo postojanje okolnosti koje se odnose na njegovu ličnost koje bi opravdali uvjerenje da će se svrha sankcija postići maloljetničkom sankcijom, koja se obzirom na godine okrivljenika u vrijeme presuđenja faktički ne bi mogla niti primijeniti. Zbog toga s pravom državni odvjetnik u žalbi tvrdi kako nema nikakvog razloga, a niti smisla prema okrivljeniku primijeniti maloljetničko pravo već opće kazneno pravo.

Upravo stoga što je okrivljenik počinio djelo kao mlađi punoljetnik ovo vijeće je smatralo da su ispunjeni razlozi da se primjenom odredbe čl. 106. st. 1. ZSM-a te da se počinitelj blaže kazni nego što je to propisano čl. 227. st. 4. i 1. KZ/11 te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine. Ovakav ublažena kazna rezultat je direktne primjene čl. 106. st. 1. ZSM-a, ali i činjenice da na strani okrivljenik postoje određene olakotne okolnost, koje se odnose na njegovu neosuđivanost prije i poslije inkriminacije, da je tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom ipak priznao izvršenja djela, te izrazio žaljenje i kajanje, dok nisu utvrđene nikakve otegotne okolnosti.

Stoga je sukladno čl. 486. ZKP/08 trebalo odlučiti kao u izreci ove presude i okrivljeniku izreći bezuvjetnu zatvorsku kaznu.

U Zadru, 25. rujna 2018. godine