Pristupanje sadržaju
Broj: Rev-x 397/11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. L.-V. i V. V., oboje iz O., zastupanih po punomoćniku A. J., odvjetniku u O., protiv tuženice Republike Hrvatske za Ministarstvo pravosuđa, koje zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Valpovu, radi naknade štete, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2277/08-2 od 18. studenoga 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Valpovu broj P-55/08-73 od 27. ožujka 2008., u sjednici održanoj 7. prosinca 2016.,
p r e s u d i o j e
Prihvaća se revizija tuženice, preinačuju se presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2277/08-2 od 18. studenoga 2010. i presuda Općinskog suda u Valpovu broj P-55/08-73 od 27. ožujka 2008. u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen i sudi:
Odbijaju se tužitelji i s dijelom tužbenog zahtjeva: „Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj za Ministarstvo pravosuđa da tužiteljima Z. L.-V. i V. V. iz O. na ime naknade štete isplati iznos od 29.940,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB-e na dan isplate, zajedno s kamatom u kunskoj protuvrijednosti koju banka u mjestu ispunjenja isplaćuje na devizna sredstva u EUR-ima po viđenju, počev od 27. ožujka 2008.g. do isplate, sve u roku od 15 dana“.
Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 68.475,00 kn, kao i trošak revizije u iznosu od 6.500,00 kn, sveukupno 74.975,00 kn, sve u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
„Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj za Ministarstvo pravosuđa da tužiteljima Z. L.-V. i V. V. iz O. na ime naknade štete isplati iznos od 29.940,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB-e na dan isplate, zajedno s kamatom u kunskoj protuvrijednosti koju banka u mjestu ispunjenja isplaćuje na devizna sredstva u EUR-ima po viđenju, počev od 27. ožujka 2008.g. do isplate, sve u roku od 15 dana.
S ostatkom tužbenog zahtjeva tužitelji se odbijaju.
Svaka stranka snosi svoje troškove ovoga postupka.“
Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena prvostupanjska presuda.
Protiv drugostupanjske presude u dijelu s kojim nisu uspjeli u postupku reviziju su podnijeli tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s time da u reviziji navode da istu podnose i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlažu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, ukinuti nižestupanjske presude u odbijajućem dijelu i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Tužitelji su zatražili trošak revizije.
Protiv drugostupanjske presude u dijelu s kojim nije uspjela u postupku reviziju je podnijela tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske pobijanu presudu preinačiti na način da se tužitelji odbiju s tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku, ili nižestupanjske presude ukinuti u dosuđujućem dijelu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje sudu prvog stupnja. Tuženica je zatražila trošak revizije.
Revizija tužitelja je nedopuštena, dok je revizija tuženice osnovana.
Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn.
U konkretnom slučaju tužitelji pobijaju drugostupanjsku presudu u dijelu s kojim su odbijeni s tužbenim zahtjevom da im tuženica na ime naknade štete isplati 20.451,94 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB-e na dan isplate.
Prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva.
Obzirom na izloženo proizlazi (čl. 37. st. 2. ZPP) da je prvotužiteljica Z. L.-V. odbijena sa zahtjevom za isplatu iznosa od 10.225,97 EUR-a u protuvrijednosti kuna, te za isti iznos i drugotužitelj V. V.
Iz navedenog jasno proizlazi da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude niti u odnosu na prvotužiteljicu, niti u odnosu na drugotužitelja ne prelazi vrijednosni kriterij od 100.000,00 kn iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP za dopuštenost redovne revizije, a nisu ispunjene niti pretpostavke za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP (tzv. izvanredna revizija). Naime, vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude u odnosu na svakog od tužitelja je manja od 80.000,00 kn (1 EUR = 7,556 kn).
Stoga je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP, valjalo reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci rješenja.
Revizija tuženice protiv drugostupanjske presude (u dosuđujućem dijelu) ispitana je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP.
Prema čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ovog Zakona.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
Suprotno navodima tuženice pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, slijedom čega revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP nije osnovan.
Predmet spora je zahtjev na obvezivanje tuženice isplatiti tužiteljima s naslova naknade štete 50.391,94 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB na dan isplate zajedno s kamatom kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude. Tužitelji tvrde da je utužena šteta nastala nezakonitim radom službenice zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Osijeku, a za koji odgovornost snosi tuženica.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je pred Općinskim sudom u Našicama (broj 120/03) pravomoćno okončan kazneni postupak protiv M. C. – službenice z.k. odjela Općinskog suda u Osijeku koja je oglašena krivom i kažnjena zbog toga što je u razdoblju od veljače do prosinca 1990. kao službenica u z.k. odjelu Općinskog suda u Osijeku sačinila točno neutvrđen broj zemljišnoknjižnih izvadaka u koje je unosila neistinite podatke u vezi nekretnina u vlasništvu tvrtke C. d.o.o., glede postojanja, odnosno nepostojanja tereta i ovjeravala ih žigom toga suda, a potom i predavala sada pok. B. L. koji je iste koristio kao garanciju za povrat pozajmice, a nakon sačinjenja izvadaka napisala je fiktivna rješenja kojima se dopušta upis prava zaloga u korist financijskih institucija, potpisavši ih imenima ovlaštenih referenata, a navedene promjene nije evidentirala u zemljišnim knjigama. Dakle, kao odgovorna osoba u službenu ispravu je unijela neistinite podatke ili nije unijela kakve važne podatke, te je svojim ili potpisom drugih službenika i službenim pečatom ovjerila takve isprave te ih uporabila kao da su istinite čime je počinila kazneno djelo krivotvorenja službene isprave,
- da je tijekom 1990. sačinila z.k. izvatke u koje je unosila neistinite podatke u vezi nekretnina u vlasništvu tvrtke C. d.o.o. glede postojanja ili nepostojanja tereta, te ih ovjerila žigom suda, a osim toga tako ili slično je postupila u još sedam slučajeva, te da je zbog naprijed opisanog kaznenog djela izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, ali je primijenjena uvjetna osuda s rokom kušnje od pet godina,
- da je između G. O. i trgovačkog društva C. d.o.o. O. – vlasništvo B. L. 4. veljače 1999. sklopljen ugovor o kupoprodaji kojim je navedeno društvo od G. O. kupilo nekretninu označenu kao k.č.br. 9982/3 površine 28,86 m2 za cijenu od 801.000,00 kn, time da je kupac bio dužan kupoprodajnu cijenu isplatiti u roku od 8 dana,
- da je na temelju navedenog ugovora C. d.o.o. O. upisan vlasnikom tih nekretnina kod z.k. odjela Općinskog suda u Osijeku 5. veljače 1999.,
- da je uvidom u „originalni“, međutim, krivotvoreni-fiktivni z.k. izvadak izdan od z.k. odjela Općinskog suda u Osijeku 9. veljače 1999. utvrđeno da je nekretnina koju je nekoliko dana ranije kupilo društvo C. d.o.o. opterećena pravom zaloga u iznosu od 140.000,00 DEM za korist tužitelja, time da je taj izvadak ovjeren službenim žigom tog suda, potpisan od strane z.k. referenta, označen je i broj sudskog predmeta u kojem je izvršena uknjižba prava zaloga,
- da je uvidom u podatke pribavljene tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom od strane z.k. odjela Općinskog suda u Osijeku 16. veljače 1999. (sedam dana poslije izdavanja krivotvorenog izvatka) izvršena uknjižba prava zaloga na istim nekretninama za iznos od 350.000,00 kn „u korist“ Z. z. u. i i. d.o.o. O.,
- da je 29. veljače 1999. došlo do promjene prava vlasništva na tim istim nekretninama, te je izvršena uknjižba prava vlasništva za korist S. b. d.d. O. (kao osiguranje novčane tražbine u iznosu od 250.000,00 DEM), time da je 26. listopada 2001. izvršeno brisanje zabilježbe prijenosa radi osiguranja,
- da su tužitelji (zajmodavci) s B. L. (zajmoprimac) 28. siječnja 1999. sklopili Ugovor o kratkoročnoj pozajmici (list 9 spisa) time da je kao predmet zajma naveden iznos od 140.000,00 DEM,
- da je u Ugovoru (između ostalog) navedeno „OSIGURANJE: zemljište k.č.br. 9982/3, površine 2.886 m2, upisane u z.k.ul. br. 10557 k.o. O.“,
- da je upravo to zemljište bilo predmet ugovora o kupoprodaji od 4. veljače 1999. između G. O. (prodavatelj) i društva C. d.o.o. O. (kupac) čiji je vlasnik B. L.,
- da je u Ugovoru o kratkoročnoj pozajmici navedeno da će datum povrata „pozajmice“ biti usmeno dogovoren uz prethodnu najavu,
- da su tužitelji (zajmodavci) predali B. L. (zajmoprimcu) 100.000,00 DEM nakon što im je predočen „krivotvoreni“ zk. izvadak s upisanim zalogom,
- da iz izjave B. L. od 16. veljače 1998. proizlazi da je od tužitelja pozajmio 40.000,00 DEM u svrhu održanja tekućeg poslovanja društva C. d.o.o. time da je novac posuđen na rok od 90 dana uz kamatu od 5% mjesečno, koja se mjesečno i isplaćuje,
- da je taj iznos (40.000,00 DEM) „uključen“ u zajam iz Ugovora o kratkoročnoj pozajmici,
- da iz rješenja Općinskog suda u Osijeku broj O-331/01 proizlazi da je proveden ostavinski postupak nakon smrti B. L. (zajmoprimca) te da je njegova ostavinska imovina uručena G. O. budući su se njegovi zakonski nasljednici odrekli nasljedstva,
- da je uvidom u ostavinski spis utvrđeno da iznos dugova B. L. višestruko nadmašuje vrijednost njegove imovine,
- da iz ocjene iskaza saslušanih svjedoka i stranaka proizlazi da je službenica z.k. odjela Općinskog suda u Osijeku M. C. prije izdavanja krivotvorenog zemljišnoknjižnog izvatka znala da B. L. uredno ne otplaćuje više kredita, te da je bila svjesna mogućnosti da isti neće moći vratiti pozajmljeni novac tužiteljima, pa da je time pristala da se oštete prava i interesi tužitelja koji povrat pozajmljenog iznosa nakon smrti zajmoprimca B. L. nisu mogli realizirati.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene izvedenih dokaza nižestupanjski sudovi zaključuju da je M. C. (službenica zemljišnoknjižnog odjela) svojim nezakonitim i nepravilnim radom prouzročila štetu tužiteljima za koju odgovara tuženica temeljem odredbe čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 75/93, 48/99, 15/00 i 59/01 – dalje: Zakon o sustavu državne uprave). Visinu štete nižestupanjski sudovi su ocijenili na temelju nalaza i mišljenja vještaka te pozivom na odredbu čl. 192. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96 i 112/99 – dalje: ZOO) jer smatraju da su i tužitelji kao oštećenici doprinijeli nastanku štete svojim nesavjesnim ponašanjem (sklapanjem ništetnog ugovora o zajmu). Slijedom toga, nižestupanjski sudovi su djelomično prihvatili, a djelomično odbili tužbeni zahtjev.
Međutim, prema shvaćanju ovog suda, pogrešno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo – čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave, u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen, a koji tuženica pobija revizijom.
Iako nije sporno da je M. C. službenica zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Osijeku izdala neispravan (krivotvoren) zemljišnoknjižni izvadak, na kojeg se tužitelji pozivaju i u vezi kojeg su i postavili tužbeni zahtjev, sporno je pitanje ovog predmeta (na što revizijom ukazuje i tuženica) postoji li uzročno posljedična veza između nezakonitog rada službenice zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Osijeku i utužene štete.
Prema shvaćanju ovog suda u pravu je tuženica da protupravna radnja službenice M. C. nije pravnorelevantni uzrok štete koju trpe tužitelji radi nemogućnosti podnošenja hipotekarne tužbe i namirenja njihove tražbine iz vrijednosti „spornog zaloga“. Naime, da bi postojala odgovornost tuženice za utuženu štetu morale bi postojati opće pretpostavke te odgovornosti i to: štetna radnja, protupravnost štetne radnje, subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, te ono što je ovdje odlučno, (adekvatna) uzročna veza između štetne radnje i štete. Prema čl. 154. st. 1. ZOO, tko drugome uzrokuje štetu dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok je odredbom čl. 74. st. 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 3/94 i 75/95 – dalje: ZS) koji je Zakon bio na snazi u spornom vremenskom razdoblju za koje tužitelji i traže naknadu štete, propisano (uz ostalo), da se pitanje odgovornosti djelatnika u sudu iz rada uređuje propisima o državnim službenicima i namještenicima i općim propisima o radnim odnosima, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.
S prethodnim u vezi, obzirom da ZS nije bilo drugačije uređeno, predmetni odnos uređuje odredba čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave prema kojoj štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave naknađuje Republika Hrvatska.
Slijedom iznijetog proizlazi, da bi tužbeni zahtjev, u okolnostima konkretnog slučaja mogao biti prihvaćen pod uvjetom da je utužena šteta u adekvatnoj uzročnoj vezi s nepravilnom i nezakonitom radnjom službenice zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Osijeku, a o izostanku koje uzročne veze ne postoji ni pretpostavka odgovornosti tuženice za tu štetu propisana odredbom čl. 154. st. 1. ZOO, te odredbom čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave.
Međutim, imajući na umu sve okolnosti konkretnog slučaja, te naročito činjenicu da iz Ugovora o kratkoročnoj pozajmici (a niti iz bilo koje druge isprave) jasno proizlazi da ne postoji ugovor o hipoteci radi osnivanja založnog prava kojim se osigurava tražbina iz Ugovora o kratkoročnoj pozajmici (140.000,00 DEM) na temelju kojeg bi se mogao dopustiti upis tog založnog prava u zemljišnu knjigu za zaključiti je da u svakom slučaju (i da nije bilo nezakonitog rada službenice zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Osijeku) tužitelji svoju tražbinu ne bi mogli namiriti putem hipotekarne tužbe, odnosno iz zaloga.
Prema čl. 307. st. 1. ZV ugovorom o davanju zaloga, odnosno ugovorom o hipoteci obvezuje se dužnik ili netko treći (zalogodavac) da će radi osnivanja založnog prava koji će osiguravati određenu vjerovnikovu tražbinu predati vjerovniku određenu pokretnu stvar u zalog, ili će mu dopustiti da svoje založno pravo upiše u javnu knjigu kao teret određene stvari ili će mu prenijeti neko pravo radi osiguranja. Ujedno se obvezuje druga strana da će čuvati pokretni zalog i čim njegova tražbina prestane, vratiti ga zalogodavcu, ili da će učinit što je potrebno da bi se izbrisalo založno pravo iz javne knjige ili da će mu natrag prenijeti pravo.
Već iz citirane zakonske odredbe proizlazi da to što je u Ugovoru o kratkoročnoj pozajmici od 28. siječnja 1999. (list 5 spisa) kao osiguranje iznosa od 140.000,00 DEM navedeno: „zemljište k.č.br. 9982/3, površine 2.886 m2, upisane u z.k.ul. br. 10557 k.o. O.“ nema značenje založnog ugovora odnosno isprave na temelju koje bi tužitelji mogli upisati svoje založno pravo na predmetnoj nekretnini u zemljišnoj knjizi i tako osigurati svoju tražbinu da bi se u konačnosti mogli namiriti iz vrijednosti založene nekretnine.
Kako je uzročnost (kauzalni neksus) kao pretpostavka odgovornosti za štetu veza između štetne radnje kao uzroka i nastanka štete kao posljedica, to u nizu pojava i događanja među brojnim uzrocima i posljedicama treba pronaći jedan događaj koji je pravnorelevantni uzrok određene posljedice. Pritom ako djeluje više uzroka, a svi potječu od ljudske radnje, kao uzrok uzima se onaj koji je najbliži jer uzročna veza koja treba postojati između štetne radnje i štete mora biti neprekinuta.
Slijedom svega izloženog proizlazi da pravnorelevantni uzrok štete nije nezakoniti rad službenice zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Osijeku već nepostojanje Ugovora o hipoteci u smislu čl. 307. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09) na temelju kojeg bi tužitelji svoje založno pravo radi osiguranja predmetne tražbine upisali u zemljišne knjige (čl. 43. Zakona o zemljišnim knjigama – „Narodne novine“, broj 91/96, 68/99, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07 i 152/08), a koji su tužitelji propustili sklopiti sukladno naprijed navedenim zakonskim odredbama.
Stoga, niti pozivanje tužitelja da su „pozajmicu“ upravo isplatili nakon što im je predočen (krivotvoreni z.k. izvadak s upisanom hipotekom) iste ne može dovesti u povoljniju pravnu situaciju od one koja im pripada prema shvaćanju ovoga suda.
Prema tome, nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo (čl. 13. Zakona o državnim službenicima) kada su tužbeni zahtjev djelomično prihvatili.
Zato je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP valjalo reviziju tuženice prihvatiti i nižestupanjske presude u dosuđujućem dijelu preinačiti, te i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbiti.
O troškovima postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP.
Već zbog izloženog proizlazi da su u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo. Stoga je u odnosu na taj dio reviziju tuženika valjalo odbiti i na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u st. II. izreke.
Zagreb, 7. prosinca 2016.