Broj: Rev 35/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Omiša, kojeg zastupa punomoćnik V. Lj., odvjetnik u S., protiv tuženika: 1. I. P. pok. M., D. i 2. D. P., M., N.-T., koje zastupa punomoćnik mr. sc. iur. B. V., odvjetnik u S., radi brisanja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženika te dopunama revizije tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-5632/08 i Gžx-169/08 od 5. lipnja 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Omišu broj P-699/07 od 2. svibnja 2008., u sjednici održanoj 14. prosinca 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-5632/08 i Gžx-169/08 od 5. lipnja 2009. u dijelu pod toč. I. izreke odbija se kao neosnovana.

 

II. Revizija tuženika i dopuna revizije tuženika od 16. rujna 2009. odbijaju se kao neosnovane.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-5632/08 i Gžx-169/08 od 5. lipnja 2009. u dijelu pod toč. III. izreke (odluka o trošku) odbacuje se kao nedopuštena.

 

II. Dopuna revizije tuženika od 28. rujna 2009. odbacuje se kao nepravovremena.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju tuženika.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja Grada Omiša u dijelu koji glasi:

 

„Dopušta se brisanje prava vlasništva s imena tuženika pod 1. i 2. na nekretninama označenim kao čest. zgr. 395 1. zk. tijelo, ZU 469 K.O. O., u naravi kuća sa zemljištem i čest. zem. 224 1. zk. tijelo, ZU 356 K.O. O., u naravi zemljište uz zgradu uz istodobni upis prava vlasništva na Grad Omiš za cijelo, pa se nalaže tuženicima da tužitelju ispuste ispravu podobnu za upis tog prava u zemljišnim knjigama ili će u protivnom tu ispravu zamijeniti ova presuda, a sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

 

U preostalom dijelu u odnosu na čest. zgr. 227/1 K.O. O. tužbeni zahtjev tužitelja se odbija kao neosnovan.

 

II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

„I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Omišu, broj P-699/07 od 02. svibnja 2008. godine, u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

II. Odbija se žalba prvotuženika i drugotuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Omišu, broj P-699/07 od 02. svibnja 2008. godine, u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

III. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Omišu, broj P-699/07 od 02. svibnja 2008. godine u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, koja sadržava odluku o troškovima postupka.“

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu s  kojim nije uspio sa svojim zahtjevom (toč. I. i III. izreke) reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, pobijanu presudu u pobijanom dijelu preinačiti i „baš na način da se tužbeni zahtjev u odnosu na ovu česticu prihvati“. Osim toga predlaže „rješenje o trošku u svakom slučaju preinačiti, te neka se tužitelju prizna trošak sastava revizije kako slijedi: sastav 13.750,00 + 23 PDV-a, te pristojba po nalogu suda“.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu s kojim nisu uspjeli u postupku tuženici su podnijeli reviziju, time da iz sadržaja iste proizlazi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, dopunu revizije od 16. rujna 2009., te dopunu revizije od 28. rujna 2009. Predlažu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske preinakom pobijanih presuda „odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz osudu tužitelja naknaditi tuženicima parnični trošak“ ili ukinuti pobijane presude i predmet vratiti na ponovno suđenje. Tuženici su popisali trošak revizije, kao i dopune revizije od 28. rujna 2009.

 

Revizija tužitelja djelomično je neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

Revizija tuženika i dopuna revizije od 16. rujna 2009. su neosnovane, dok je dopuna revizije tuženika od 28. rujna 2009. nepravovremena.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ovoga Zakona.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

U odnosu na reviziju tužitelja:

 

Suprotno navodima revizije obrazloženje nižestupanjskih presuda u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva sadrži jasne i valjane razloge. Stoga neosnovano tužitelj sadržajem revizije ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

Polazeći od činjeničnog utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, da čest. zgr. 227/1 u naravi vrt k.o. O. nije bila predmet nacionalizacije u smislu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskih zemljišta (Sl. list FNRJ br. 52/58 – dalje: Zakon o nacionalizaciji), te da tužitelj nije u postupku pred prvostupanjskim sudom ponudio dokaze koji bi upućivali na suprotno, pravilno su i prema ocjeni ovog suda nižestupanjski sudovi u tom dijelu tužbeni zahtjev odbili.

 

U takvoj situaciji, revizijski navodi da je navedena čestica ex lege postala društveno vlasništvo bez obzira na stanje u zemljišnoj knjizi, da ista predstavlja sastavni dio nekretnina u odnosu na koje je tužbeni zahtjev prihvaćen jer u biti predstavlja jednu cjelinu, kao u mapalnom tako i u stvarnom i u funkcionalnom smislu, predstavljaju samo tvrdnju tužitelja bez uporišta u stanju spisa i rezultatima dokaznog postupka pred nižestupanjskim sudovima i kao takvi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen.

 

Obzirom na izloženo na temelju čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužitelja u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, odbiti kao neosnovanu (st. I. izreke presude).

 

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog pravnog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, te da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) slijedom čega odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

Zbog navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja protiv rješenja o troškovima sadržanim u pobijanoj presudi, odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao u st. I. izreke rješenja.

 

U odnosu na reviziju tuženika i dopunu revizije od 16. rujna 2009.:

 

Neosnovano tuženici ističu revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda (u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev) nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naprotiv, obrazloženje pobijane presude sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji kao takovi ne proturječe sadržaju spisa, pa tako niti sadržaju povijesnog zk. izvatka koji prileži spisu, a kako to neosnovano sugeriraju tuženici u reviziji.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je 10. kolovoza 1941. na temelju odluke Nezavisne države Hrvatske, Ministarstva prometa i javnih radova u Z. od 1. kolovoza 1941. izvršena zabilježba postupka izvlaštenja za čest. zgr. 395 i čest. zem. 224 u korist Nezavisne države Hrvatske,

 

- da su za navedene nekretnine izvršeni upisi zabilježbe u zemljišnim knjigama 29. rujna 1960. na temelju rješenja Odjela za financije Narodnog odbora Općine Omiš, broj „N“ 03-8989/59 od 7. studenoga 1959. i Zakona o nacionalizaciji, kao društveno vlasništvo,

 

- da predmetna čest. zgr. 227/1 u naravi vrt nije nacionalizirana temeljem tog Zakona,

 

- da su tuženici u zemljišnim knjigama upisani kao suvlasnici predmetnih nekretnina označenih kao čest. zgr. 395 i čest. zem. 224 K.O. O., za po 1/2 dijela, na temelju kupoprodajnog ugovora od 27. svibnja 2002. i odredbe članka 367. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 – u daljnjem tekstu: ZVDSP),

 

- da su tuženici te nekretnine kupili od upisanih suvlasnika H. F. U. P. i dr., na koje je upis prava suvlasništva izvršen na temelju rješenja o nasljeđivanju broj ... od 22. siječnja 2001., donesenog iza smrti A. P. pok. P.,

 

- da je A. P. pok. P. bio upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina od 10. svibnja 1937. na temelju kupoprodajne pogodbe iz 1936.,

 

- da je na temelju rješenja Odjela za financije Narodnog odbora Općine Omiš, broj „N“ 03-8989/59 od 7. studenoga 1959. dana 20. rujna 1960. u zemljišnim knjigama u ZU 469 uknjiženo po rješenju Z-662/60 kao društveno vlasništvo uz zabilježbu da se ta uknjižba odnosi samo na zgradu bez zemljišta označenu kao čest. zgr. 395,

 

- da je taj upis brisan rješenjem broj Z-466/02,

 

- da je na temelju istog rješenja kao društvo vlasništvo uknjižena i predmetna nekretnina označena kao čest. zem. 224,

 

- da je i na toj nekretnini uknjiženo pravo korištenja u korist vlasnika zgrade dok na tom zemljištu postoji zgrada,

 

- da čest. zgr. 395 u naravi predstavlja stambenu zgradu koja se sastoji od prizemlja, jednog kata i potkrovlja,

 

- da poslovna zgrada izgrađena na  čest. zem. 224 predstavlja u naravi prizemnicu koja se sastoji od dvaju poslovnih prostora,

 

- da je nacionalizacija čest. zgr. 395 izvršena na temelju odredbe čl. 12. Zakona o nacionalizaciji,

 

- da je nacionalizacija zgrade izgrađene na čest. zem. 224 izvršena na temelju odredbe čl. 28. Zakona o nacionalizaciji,

 

- da je A. P. pok. P. protiv prethodno navedenog rješenja o nacionalizaciji izjavio žalbu tražeći da se čest. zgr. 395 izuzme od nacionalizacije,

 

- da je ta žalba rješenjem od 29. kolovoza 1968. odbačena zbog proteka roka,

 

- da je žalba izjavljena protiv tog rješenja odbijena rješenjem od 27. lipnja 1969.,

 

- da upis poslovne zgrade izgrađene na čest. zem. 224 nije izvršen, već je samo ta čestica upisana kao društveno vlasništvo,

 

- da je pravomoćno okončan postupak u pravnoj stvari tužitelja Grada Omiša, protiv tuženika 1. H. F. U. P. i dr., radi utvrđenja ništavosti kupoprodajnog ugovora od 27. svibnja 2002., a kojim su tuženici od 1. do 11. kao prodavatelji zaključili taj ugovor s tuženicima u ovom postupku, označenim u tom predmetu pod brojem 12. i 13., kao kupcima, za predmet kupnje spornih nekretnina, koji je postupak vođen pod brojem P-183/02, na način što je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja iz razloga što je tužitelj u toj tužbi zatražio utvrđenje ništavim tog pravnog posla, temeljeći je na povrijeđenom pravu prvokupa, zbog čega nije bilo osnove udovoljenju takvom tužbenom zahtjevu jer istaknuti razlog ima za posljedicu poništenje pravnog posla, a ne ništavosti tog pravnog posla, kako je zahtijevao tužitelj.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su zaključili da tužitelju pripada pravo tražiti brisanje prava vlasništva s imena tuženika na čest. zem. 224 i čest. zgr. 395 k.o. O., kao što mu pripada i pravo tražiti istovremeno upis tog prava na njegovo ime neovisno o tome što nacionalizacija zemljišta i zgrada nije provedeno u zemljišne knjige, jer da ta činjenica nema utjecaja na pravne posljedice nacionalizacije koja je provedena u odnosu na navedene nekretnine s obzirom da je prijašnji vlasnik nacionalizacijom tih nekretnina izgubio svoje pravo vlasništva i bez brisanja tog prava u zemljišne knjige. Dakle, zaključak je nižestupanjskih sudova da je tužitelj stekao vlasništvo nekretnina označenih kao čest. zem. 224 i čest. zgr. 395 k.o. O. po sili zakona i to nakon provedene nacionalizacije na temelju odredbi Zakona o nacionalizaciji. Pritom se drugostupanjski sud poziva i na odredbu čl. 129. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96, 114/01, 100/04 i 107/07 – dalje: ZZK), time da se u obrazloženju pobijane presude još navodi da je rješenje nadležne komisije za nacionalizaciju u postupku utvrđivanja predmeta nacionalizacije bilo samo deklaratorne prirode. Samo u slučaju izuzimanja i ostavljanja u vlasništvo građana (čl. 13. st. 2. i čl. 14. Zakona o nacionalizaciji) bilo bi od konstitutivnog značaja, a o čemu u konkretnom slučaju nije riječ.

 

Konačno, drugostupanjski sud naglašava da je nacionalizacija orginarni način stjecanja vlasništva pa da se od nacionalizacije nadalje smatra da je prijašnji vlasnik izgubio pravo vlasništva i bez brisanja tog prava u zemljišnim knjigama i uknjižbe društvenog vlasništva, pa da tuženici nisu u pravu kada se pozivaju na povjerenje u zemljišne knjige, s time što se ističe da se vlasništvo ne može steći od nevlasnika.

 

I prema ocjeni ovog suda nižestupanjskim presudama u dosuđujućem dijelu materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

 

Prije svega za ukazati je tuženicima da je revizija samostalni, izvanredni pravni lijek, slijedom čega žalbene razloge nije moguće uzeti u razmatranje u revizijskoj fazi postupka, neovisno o navodima tuženika da su „razlozi i navodi iznijeti u žalbi protiv prvostupanjske presude sastavni dio razloga revizije“.

 

Činjenične prigovore koje tuženici iznose u reviziji te njihovu ocjenu izvedenih dokaza na način kako to isti čine u reviziji, jednako tako nije bilo moguće uzeti u razmatranje, jer to sukladno čl. 385. ZPP nisu razlozi zbog kojih je dopušteno podnijeti reviziju.

 

Ovaj sud prihvaća shvaćanje nižestupanjskih sudova da je tužitelj (kao sljednik bivše Općine Omiš), stekao vlasništvo čest. zem. 224 i čest. zgr. 395 z.u. 469 k.o. O., aktom državne vlasti tj. aktom komisije za nacionalizaciju kada su nacionalizirane navedene nekretnine temeljem tada važećeg Zakona o nacionalizaciji. Pritom su u pravu nižestupanjski sudovi da za stjecanje tog prava nije odlučno što nije izvršen upis u zemljišne knjige, jer takav upis nema konstitutivni značaj. Dakle, suprotno reviziji tuženika, nije od značaja što rješenje o nacionalizaciji kojima su naprijed navedene nekretnine nacionalizirane, nije provedeno u zemljišnim knjigama.

 

Nadalje, tuženicima valja odgovoriti da predmet ovog postupka ne može biti ispitivanje zakonitosti rješenja o nacionalizaciji jer sve dok ono postoji ono veže stranke i sud i odlučno je za prosudbu osnovanosti zahtjeva za pružanje zatražene zaštite tužitelju.

 

Niti istaknuti prigovor presuđene stvari nije osnovan. Naime, prigovor presuđene stvari s uspjehom se može istaći ako postoji: identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova. U konkretnom slučaju već iz navoda revizije jasno proizlazi da nije riječ o presuđenoj stvari budući da u ovoj parnici i postupku provedenim kod Općinskog suda u Omišu pod brojem P-182/02 – presuda od od 15. veljače 2005., a koja je preinačena presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž 5527/05 od 4. travnja 2007. nema identiteta zahtjeva, identiteta činjeničnog osnova, pa čak ni identiteta stranaka. U tom predmetu pravomoćno je odbijen zahtjev za utvrđenje da je ugovor „u Splitu dana 27. svibnja 2002. ovjerovljen od strane I. R. javnog bilježnika u S. 4. lipnja 2009. pod brojem Ur.br. Ov-8036/02 u cijelosti ništavan, te da ne proizvodi pravne učinke“.

 

Prema tome, nije riječ o presuđenoj stvari, a slijedom toga niti o situaciji u kojoj je predmetnu tužbu trebalo odbaciti u smislu odredbe čl. 333. st. 2. ZPP, kako to tvrde tuženici u reviziji.

 

K tomu, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da pravomoćno okončani postupak pod brojem P-183/02 u kojem je tužitelj dakle odbijen s tužbenim zahtjevom (kako je to naprijed navedeno) nije odlučan za ishod ovog spora, kako to neosnovano tuženici ponavljaju u reviziji.

 

Konačno, u okolnostima konkretnog slučaja, bez osnova je pozivanje tuženika na načelo povjerenja u zemljišne knjige i odredbe čl. 122. i čl. 123. ZVDSP i čl. 8. ZZK. Točno je da ZVDSP (čl. 122.-124.), jednako kao i ZZK u čl. 8., jamči zaštitu povjerenja u istinitost i potpunost stanja u zemljišnoj knjizi. Međutim, stupanjem na snagu ZV i ZZK 1. siječnja 1997. bila je odgođena zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga (čl. 388. st. 5. ZVDSP) i taj rok je više puta produljivan, pri čemu je glede nekretnina koje su na dan stupanja na snagu ZV bile u društvenom vlasništvu koje nije brisano prije nego što je taj zakon stupio na snagu a o čemu je riječ i u konkretnom slučaju, to povjerenje je odgođeno do 1. siječnja 2015. Prema tome, u prijelaznom razdoblju ni prema kome, pa niti prema poštenim stjecateljima, ne djeluje neoboriva predmnjeva o istinitosti i potpunosti zemljišnoknjižnog stanja. To znači da niti tuženici u ovom postupku ne uživaju zaštitu neovisno o tome jesu li bili pošteni stjecatelji te eventualno iz razloga što nisu mogli znati da je zemljišnoknjižno stanje neistinito. Stoga je tužitelj koji je oštećen „nevaljanim“ upisom za vrijeme dok traje odgoda zaštite povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga, u okolnostima konkretnog slučaja, osnovano zahtijevao brisanje upisa i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja prema tuženicima kao stjecateljima. Slijedom izloženog, u prijelaznom razdoblju ne primjenjuju se ni pravila ZZK koja određuju da se protiv poštenog stjecatelje brisovna tužba može podnijeti samo u određenim rokovima (čl. 129. ZZK).

 

Zbog svega navedenog, valjalo je reviziju tuženika kao i dopunu revizije od 16. rujna 2009. odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u st. II. izreke presude.

 

Dopuna revizije tuženika podnesena je po proteku roka iz čl. 382. st. 5. ZPP. Naime, sukladno navedenom članku revizija se podnosi u roku od 30 dana od dostave drugostupanjske presude. Drugostupanjska presuda je tuženicima dostavljena 24. kolovoza 2009., pa je zadnji dan roka za podnošenje revizije bio 23. rujna 2009. (srijeda). Kako su tuženici dopunu revizije podnijeli 28. rujna 2009., to je ista podnesena izvan zakonskog roka iz čl. 382. st. 5. ZPP, slijedom čega je nepravovremena.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odlučeno kao u st. II. izreke rješenja.

 

Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju tuženika jer ta parnična radnja nije bila potrebna – čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP (st. III. izreke rješenja).

 

Zagreb, 14. prosinca 2016.