Broj: Rev 2068/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz S., zastupanog po punomoćnici S. N., odvjetnici u T., protiv tuženika Grada Splita, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžnš-212/10 od 2. svibnja 2011., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj I P-1177/06 od 14. svibnja 2010., u sjednici održanoj 27. listopada 2015.,

p r e s u d i o   j e

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime nematerijalne štete iznos od 20.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate (točka I. izreke), kao i na ime materijalne štete iznos od 4.491,77 kn sa zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže određeno u točki II. izreke te trošak parničnog postupka u iznosu od 9.521,25 kn (točka III. izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev glede glavnice u iznosu od 80.000,00 kn (točka I. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je u cijelosti kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja s osnova naknade nematerijalne štete u iznosu od 80.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka I izreke) te je prihvaćena žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev s osnova naknade nematerijalne štete u iznosu od 20.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, naknade materijalne štete u iznosu od 4.491,77 kn s pripadajućim zateznim kamatama i odluke o parničnom trošku kojom je tuženik obvezan nadoknaditi tužitelju iznos od 9.521,25 kn te je tužbeni zahtjev tužitelja u tom pobijanom dijelu odbijen kao neosnovan.

Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužitelj, na temelju članka 385. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukidanje drugostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Na temelju članka 392.a stavka 1. ZPP-a, koji se primjenjuje u ovom predmetu na temelju odredbe članka 53. stavak 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 8. ZPP-a.

Revident neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1., kao i članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema nedostataka koji onemogućavaju njezino ispitivanje budući sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a nema ni proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Sud je sud ispitao pobijanu presudu i po službenoj dužnosti te utvrdio da u istoj nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 8. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne i materijalne štete koju je pretrpio zbog novinskog članka objavljenog u dnevnom listu „S. D.“ od 7. studenoga 2005., utemeljenog na informaciji dobivenoj od zaposlenika tuženika.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je u novinskom članku objavljenom u dnevnom listu „S. D.“ od 7. studenoga 2005. objavljeno da „brojne splitske tvrtke i pojedinci za najam oko 800 poslovnih prostora duguju Gradu nekoliko desetaka milijuna kuna“, između ostalih „p. dr. D. M. 256.000,00 kn“,

- da je između stranaka bio zaključen ugovor o zakupu poslovnog prostora u S. u prizemlju zgrade anagrafske oznake ... te da je po istome tuženik imao novčanu tražbinu prema tužitelju,

- da su stranke 16. svibnja 2005. zaključile kupoprodajni ugovor u kojem je ugovoreno da se kupcu (P. M.) priznaju neamortizirana ulaganja u prostor u iznosu koja će se kompenzirati s dugujućom zakupninom koja na dan 28. veljače 2005. iznosi 229.768,27 kn,

- da je i nakon zaključenog ugovora tužitelj kod tuženika ostao evidentiran kao dužnik  po osnovi zakupnog odnosa,

- da je 19. travnja 2010. Grad Split izvršio storno dugovanja od 229.768,27 kn koji se vodio na financijskoj kartici zakupnika dr. D. M.-P.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ocijenio da je u vrijeme objavljivanja spornog članka 7. studenog 2005. zakupni odnos među strankama već bio prestao zaključivanjem kupoprodajnog ugovora, kojim su regulirana i međusobna potraživanja na način da je tužiteljev dug iz osnova zakupnine prema tuženiku prestao prijebojem pa od tada tužitelj nije više bio tuženikov dužnik po osnovi neisplaćene zakupnine. Stoga po ocjeni toga suda odgovornost tuženika treba razmatrati kroz odredbu članka 172. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi članka 154. stavak 1. ZOO-a.

Slijedom toga, polazeći od utvrđenja da je tužitelj u tuženikovoj službi za dugovanje neosnovano vođen kao dužnik, iako je dugovanje u vrijeme objave spornog članka već bilo prestalo, prvostupanjski sud je, pozivajući se na članak 200. ZOO-a, ocijenio da je ta okolnost mogla tužitelju uzrokovati intenzivnu duševnu bol uzrokovanu posljedicama povrede časti i ugleda. Stoga je dosudio tužitelju iznos od 20.000,00 kn  na ime nematerijalne štete, dok je za iznos od 80.000,00 kn tužbeni zahtjev odbijen. Tužitelju je na ime materijalne štete (razlika između primljene naknade za bolovanje s plaćom koju bi ostvario u tom razdoblju), pozivom na odredbu iz članka 198. ZOO-a, dosuđen još i iznos od 4.491,77 kn.

Odbivši žalbu tužitelja kao neosnovanu sud drugog stupnja potvrdio je prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu, međutim, prihvativši žalbu tuženika preinačio je dosuđeni iznos na način da je i u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev u cijelosti, ocijenivši da je prvostupanjski sud na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja donio pogrešan pravni zaključak.

U tom smislu, sud drugog stupnja navodi da se ovakva novčana naknada sukladno odredbi članka 200. ZOO-a, dosuđuje samo ako okolnosti slučaja i jačina duševnih boli to opravdavaju pa nalazi da je tužbeni zahtjev iz tog razloga neosnovan. Pritom, ističe da je objavljena informacija bila točna jer kroz razdoblje od nekoliko godina nije plaćana zakupnina za poslovni prostor u kojem je bila poliklinika, što ne mijenja niti činjenica da je naknadno razriješeno dugovanje prijebojem s prodavateljem/tuženikom i to uračunavanjem iznosa na ime ulaganja učinjenih u poslovni prostor.

Protivno navodima revidenta niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Nižestupanjski sudovi su primijenili odredbe ZOO-a, koji se konkretnom slučaju primjenjuje na temelju članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 78/15).

Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, revizijski sud prihvaća ocjenu pobijane drugostupanjske presude prema kojoj tužitelj u ovom slučaju nema pravo na naknadu utužene štete.

Prema činjenicama koje su utvrđene u nižestupanjskom postupku, u spornom novinskom članku objavljeno je da „p. dr. D. M. duguje 256 tisuća kuna“, u ugovoru o kupoprodaji poslovnog prostora kupac je „P. M.“, a iz odredbe članka 3. navedenog ugovora proizlazi da i zakupninu duguje „P. M.“.

Slijedom toga, nesporno je da su stranke ugovora koje se navode u obrazloženjima pobijanih presuda pravna osoba „P. M.“ i Grad Split, dakle, tužitelj kao fizička osoba nije ni bio strankom tog ugovora, neovisno od toga što je nesporni osnivač i ravnatelj navedene pravne osobe. Prema tome, novinski članak, imajući na umu njegov sadržaj i stanje u prije navedenim ugovorima, nije se ni odnosio na dugovanje tužitelja već na dug zbog neplaćene zakupnine naznačene pravne osobe, koji je postojao u vremenu od nekoliko godina prije objave spornog članka.

Prema odredbama članka 200. ZOO-a, koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja,  pravna osoba nema pravo na naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti već je to pravo pripadalo samo fizičkim osobama. U tom smislu tužitelj nema pravo na naknadu nematerijalne štete u onom dijelu u kojem se u novinskom članku spominje pravna osoba.

Istina, u naslovnici se na jednom mjestu navodi i ime tužitelja, kao fizičke osobe, ali to spominjanje samo za sebe, bez bitnog sadržaja članka, po ocjeni revizijskog suda nije takve prirode da bi kod povrijeđenog opravdano moglo izazvati osobitu intenzivnu duševnu bol, koja bi bila osnova za naknadu štete zbog povrede ugleda i časti. Ta se naknada, sukladno članku 200. ZOO-a, priznavala samo onda kada je bila iznimno teška, što u ovoj pravnoj stvari, kako je to pravilno ocijenio i drugostupanjski sud, nije slučaj.

Iz navedenih je razloga, na temelju članka 393. ZPP-a, reviziju tužitelja valjalo odbiti i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 27. listopada 2015.