Broj: Rev-x 866/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja D. P. iz N. Z., kojeg zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika: 1. „E. “ d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik I. Ć., odvjetnik u Z., 2. „Z. “ d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnik D. D., odvjetnik u Z., 3. G. Z., kojeg zastupa punomoćnik J. M., odvjetnik u Z. i 4. „C.“ d.d. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika pod 3. G. Z. i 4. C. o. d.d. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1450/13-2 od 2. rujna 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5986/02-90 od 17. studenoga 2009., u sjednici održanoj 13. siječnja 2016.,

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

              Odbija se revizija tuženika pod 3. G. Z. i 4. C. o. d.d. kao neosnovana u dijelu kojim pobijaju presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1450/13-2 od 2. rujna 2013. u odnosu na dio iste presude kojim je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5986/02-90 od 17. studenoga 2009. u izreci pod toč. I. i III. u odnosu na ove tuženike.

r i j e š i o   j e

Odbacuje se revizija tuženika pod 3. G. Z. i 4. C. o. d.d. kao nedopuštena u dijelu kojim pobijaju presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1450/13-2 od 2. rujna 2013., a u odnosu na dio iste presude kojim je potvrđena odluka o troškovima postupka u odnosu na ove tuženike sadržana u toč. V. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5986/02-90 od 17. studenoga 2009., te u dijelu kojim je drugostupanjskom presudom odbijen zahtjev tuženika pod 3. G. Z. za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik pod 1. da zajedno sa solidarnim dužnicima tuženicima pod 2., 3. i 4. isplate tužitelju iznos od 110.250,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos od 17. studenoga 2009. do isplate, te tuženici pod 2., 3. i 4. da tužitelju solidarno isplate iznos od 110.250,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom od 17. studenog 2009. do isplate (izreka pod I. prvostupanjske presude). S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 25.000,00 kuna i pripadajućom kamatom na taj iznos zahtjev tužitelja odbijen je kao neosnovan (izreka pod II. prvostupanjske presude). Izrekom pod III. prvostupanjske presude obvezan je tuženik pod 1. da zajedno sa solidarnim dužnicima tuženicima pod 2., 3. i 4. počevši od 13. travnja 2009. pa nadalje plaćaju mjesečnu rentu tužitelju u iznosu od 120,00 kuna s tim da dospjele obroke plate odjednom, a ostale kako budu dospijevali, najkasnije do svakog 10-tog u mjesecu za tekući mjesec s pripadajućom zateznom kamatom, te tuženici pod 2., 3. i 4. da tužitelju solidarno plaćaju mjesečnu rentu u iznosu od 120,00 kuna s tim da dospjele obroke plate odjednom, a ostale kako budu dospijevali, najkasnije do svakog 10-tog u mjesecu za tekući mjesec s pripadajućom zateznom kamatom. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu rente u iznosu od 20,00 kuna mjesečno počevši od 13. 4. 2009. do isplate s pripadajućom zateznom kamatom na taj iznos, zahtjev tužitelja odbijen je kao neosnovan (izreka pod IV. prvostupanjske presude). Odlukom o troškovima postupka obvezan je tuženik pod 1. zajedno sa solidarnim dužnicima tuženicima pod 2., 3. i 4. naknaditi tužitelju iznos od 26.652,28 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, te tuženicima pod 2. 3. i 5. da tužitelju solidarno naknade iznos od 26.652,28 kuna s pripadajućom zateznom kamatom (izreka pod V. prvostupanjske presude), te tužitelj da tuženiku pod 1. naknadi iznos od 24.580,47 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, te tuženiku pod 2. iznos od 3.067,81 kune, a tuženiku pod 3. iznos od 3.015,75 kuna (izreka pod VI. prvostupanjske presude).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. II., IV. i VI. Izreke, kao i u dijelu u kojem nije u cijelosti prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška (izreka pod I. drugostupanjske presude). Isto tako odbijene su žalbe 1. do 4. tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na svakog od tuženika u dijelu pod točkom I., III. i V. izreke (izreka pod II. drugostupanjske presude, dok su odbijeni tužitelj, tuženik pod 2. i 3. sa zahtjevom za naknadu troška sastava žalbe (izreka pod III. drugostupanjske presude).

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja u odnosu na ove tuženike kao i u odluci o troškovima postupka, reviziju su podnijeli tuženici pod 3. i 4. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da revizijski sud istu preinači shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno u pobijanom dijelu ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tuženika pod 3. G. Z. i 4. C. o. d.d. u odnosu na glavnu stvar nije osnovana, a u odnosu na odluku o troškovima postupka nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuju tuženici. Naime, suprotno tvrdnji tuženika pod 3. i 4. pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revidenti ukazuju u reviziji. Pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano je za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenata, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Daljnjim revizijskim prigovorom tuženika istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju trpi u uzročnoposljedičnoj vezi s štetnim događajem od 26. svibnja 2001. kada je upravljajući motociklom doživio prometnu nezgodu.

U provedenom postupku nižestupanjski sudovi utvrdili su: - da je do prometne nezgode došlo u okolnostima kada je tužitelj upravljao motociklom cestom s prednošću prolaza, kada je zaustavljeno osobno vozilo (osiguranika tuženika pod 1.) sa sporedne ceste na raskrižju krenulo na pravac kretanja glavnom cestom kojom je upravljao tužitelj, - da je do kontakta motocikla i vozila osiguranika tuženika pod 1. došlo u dijelu oko središnje linije kolnika glavne ceste na dijelu gdje se spaja sa sporednom cestom, - da u vrijeme nezgode na mjestu određenom za prometni znak „stop - obvezno zaustavljanje“ na sporednoj cesti ovaj znak nije bio postavljen već nepregledno polegnut na zemlju, - da se tužitelj od trenutka kada je uočio vozilo osiguranika tuženika mogao zaustaviti da se kretao brzinom oko 46 km/h, dakle brzinom koja bi bila ispod dopuštene brzine u naselju (50. km/h, dok se kretao brzinom od 58 km/h), - da je tuženik pod 3. koji je u to vrijeme od odgovornosti iz ove djelatnosti osiguran kod tuženika pod 4. (Odlukom o organiziranju javnog poduzeća Z. - Službeni glasnik br. 40/90) prenio na tuženika pod 2. poslove upravljanja, održavanja i zaštite regionalnih i lokalnih cesta te gradskih ulica, drugih javnoprometnih površina, prometnih objekata, te dijela magistralnih cesta, - da je posljedicom zadobivenih ozljeda u štetnom događaju kod tužitelja zaostalo trajno umanjenje životnih aktivnosti od 54% zbog čega tužitelj trpi duševne boli, - da je tužitelj u uzročnoposjedičnoj vezi s zadobivenim ozljedama u štetnom događaju trpio bolove jakog intenziteta 15. dana, srednjeg intenziteta 30. dana, te lakog intenziteta daljnjih 10. tjedana, - da je tužitelj u uzročnoposjedičnoj vezi sa štetnim događajem trpio primarni strah jačeg intenziteta i kratkog trajanja u trenutku ozljeđivanja, te nastavno sekundarni strah jačeg intenziteta 10. dana, srednje jakog intenziteta 30. dana, te blažeg intenziteta od oko 2. mjeseca, nakon čega se nastavlja stanje tzv. kasnog straha u daljnjem trajanju od 8. tjedana - da je kod tužitelja u uzročnoposjedičnoj vezi sa zadobivenim ozljedama u štetnom događaju zaostalo trajno naruženje u vidu ožiljaka od operacijskih zahvata na lijevoj natkoljenici, te šepanje na lijevu nogu, što predstavlja naruženje većeg stupnja, - da je tužitelju nakon povratka s bolničkog liječenja od 24. kolovoza 2001. pa sljedećih 6. tjedana bila potrebna tuđa pomoć i njega po 4. sata dnevno, nakon tog sljedećih 6. mjeseci po dva sata dnevno, a nakon tog pa do 12. travnja 2009. u trajanju od 6. sati tjedno, a od 13. travnja pa ubuduće tužitelju je potrebna tuđa pomoć 24. sata mjesečno, sve po cijeni od 10,00 kuna po satu.

Kako revidenti dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka osporavaju i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidenata kojima osporavaju utvrđeno činjenično stanje nisu mogli uzeti u razmatranje.

Tužitelj svoj zahtjev za naknadu štete prema tuženiku pod 3., te time prema tuženiku pod 4. kao njegovom osiguratelju, temelji na činjeničnom osnovu propusta ovog tuženika u održavanju prometnih znakova. Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova tužitelj je pretrpio nezgodu u uzročnoposljedičnoj vezi s propustom tuženika pod 3. u održavanju prometnih znakova na cesti (čl. 3. i 58. Zakona o javnim cestama - „Narodne novine“, broj 100/96, 76/98, 27/01, 114/01, 117/02, 65/02 i 180/04). Riječ je o odgovornosti koja se temelji na kriteriju presumirane krivnje u smislu odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) kojeg je u ovoj pravnoj stvari primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11). Uz postojanje krivnje štetnika, kao posebne pretpostavke kod ove vrste odgovornosti, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova ispunjene su kumulativno i opće pretpostavke za nastanak obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti za prouzročenu štetu, pa su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su ovog tuženika, te tuženika pod 4. kao njegovog osiguratelja, obvezali na popravljanje štete koju tužitelj trpi u uzročnoposljedičnoj vezi sa štetnim događajem. Pritom tužitelj, a kako to pravilno cijene nižestupanjski sudovi, nije pridonio nastanku štete (čl. 192. st. 1. ZOO-a), jer je riječ o cesti koja prolazi kroz naselje, a tužitelj se od trenutka kada je uočio vozilo osiguranika tuženika pod 1. nije mogao zaustaviti kako bi izbjegao kontakt niti da se kretao dopuštenom brzinom u smislu odredbe čl. 28. Zakona o sigurnosti prometa na cestama - „Narodne novine“, broj 84/92, 5/93, 6/93, 26/93, 29/94, 43/96, 46/96, 54/96 i 105/04), pa okolnost da se tužitelj kretao brzinom od 58 km/h nije u uzročnoj vezi s nastankom prometne nezgode.

Cijeneći sve utvrđene okolnosti slučaja, a posebno narav ozljeda, jačinu i trajanje fizičkih bolova i pretrpljenog straha, stupanj trajnog smanjenja životne aktivnosti tužitelja i pojavne oblike kroz koje će se smanjenje životne aktivnosti očitovati, te stupanj naruženosti, ovaj sud ocjenjuje da je pobijanom drugostupanjskom presudom visina štete s osnova fizičkih boli (20.000,00 kn), pretrpljenog straha (15.000,00 kn), duševnih bolova zbog trajnog smanjenja životne aktivnosti (130.000,00 kn), te duševnih bolova zbog naruženosti (30.000,00 kn), utvrđena u skladu s kriterijima i mjerilima propisanim odredbom čl. 200. ZOO-a.

Isto tako, nižestupanjski sudovi su pravilnom primjenom materijalnog prava priznali tužitelju i pravo na naknadu materijalne štete koju isti trpi po osnovu potrebe za tuđom pomoći i njegom i to kako štete koja je poznata u vrijeme odlučivanja o tužbenom zahtjevu (čl. 195. st. 1. ZOO-a), tako i kada je riječ o naknadi buduće štete čiji ukupan iznos nije poznat u vrijeme odlučivanja o tužbenom zahtjevu - novčanu rentu (čl. 195. st. 2. ZOO-a) i koja se isplaćuje u skladu s odredbom čl. 188. ZOO-a.

Shodno izloženom, nisu ostvareni razlozi za reviziju, pa je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tuženika pod 3. i 4. u dijelu kojim je drugostupanjskom presudom potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na glavnu stvar prema ovim tuženicima valjalo odbio kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

Kod odluke o dopuštenosti dijela revizije kojim se pobija odluka o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. prihvaćeno pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 400. st. 1. i 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja.

Zagreb, 13. siječnja 2016.