Broj: Rev 972/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća,  Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja V. L. iz B. i H., P., kojeg zastupaju punomoćnici T. T. i I. U., odvjetnici u Z., protiv tuženika „O. H.“ d.d. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica V. K., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja, protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-2782/10-2 od 8. veljače 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-3417/04 od 31. svibnja 2010., u sjednici održanoj 19. siječnja 2016.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim tužitelj traži da mu tuženik na ime naknade štete isplati kunsku protuvrijednost od 46.585,53 KM (DEM) na dan 1. rujna 2001. prema srednjem tečaju HNB zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. rujna 2001. pa do isplate kao i naknaditi tužitelju parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 21.425,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. svibnja 2010. pa do isplate.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti nižestupanjske odluke podredno ukinuti drugostupanjsku presudu te vratiti predmet na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženik je osporio u cijelosti navode tužitelja te je predložio odbiti reviziju tužitelja.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a) st. 1.  Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08  – dalje: ZPP-a), koju odredbu valja primijeniti u ovoj pravnoj stvari na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 57/11),  Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i smo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjska presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se neosnovano prigovara da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

U postupku nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 392. a. st. 1. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete nastale na vozilu tužitelja u prometnoj nezgodi koja se dogodila 8. lipnja 2001.

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da se štetni događaj - prometna nezgoda dogodila 8. lipnja 2001. na državnoj cesti B. - čvor J. na način da se nakon pravilno izvršene radnje prestrojavanja vozilo osiguranika tuženika već kretalo lijevom prometnom trakom kad je došlo do naleta vozila tužitelja prednjim desnim dijelom na stražnji lijevi dio vozila osiguranika tuženika,

- da je osiguranik tuženika izvršio radnju prestrojavanja u lijevu voznu traku pri naletnoj brzini od 69 km/h na dovoljnoj udaljenosti (162,1 m) od vozila tužitelja bez da je time doveo u opasnost druge sudionike u prometu, a pri čemu je imao upaljen lijevi pokazivač smjera,

- da je naletna brzina vozila tužitelja kojim je upravljao I. B. iznosila 114 km/h, odnosno 34 km/h veća od dopuštene brzine od 80 km/h,

- da je vozač vozila tužitelja pri navedenoj naletnoj brzini mogao spuštanjem gasa i laganim prikočivanjem svesti svoju brzinu na kretanje vozila osiguranika tuženika i tako izbjeći sudar, s obzirom da je od vozila osiguranika tuženika u trenutku kad je isti započeo radnju prestrojavanja u lijevu prometnu traku bio udaljen oko 162,1 m.

Zaključivši da je za predmetnu nesreću isključivo odgovoran vozač vozila tužitelja I. B. sudovi su odbili tužbeni zahtjev.

S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je prihvatio zaključak nižih sudova o odgovornosti I. B. za nastanak prometne nezgode. Pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da je za nastanak štetnog događaja u smislu odredbe čl. 178. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO) koji se primjenjuje u ovom postupku na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) u vezi s čl. 38. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 84/92, 5/93, 6/93, 26/93, 29/94, 43/96, 46/96 i 59/96 – dalje: ZSPC), isključivo kriv vozač vozila tužitelja koji je postupao protivno odredbama čl. 9. st. 1. u vezi s čl. 29. st. 1. t. 3. ZSPC-a i odredbi čl. 12., čl. 26. st. 1. i čl. 45. st. 1. t. 4. ZSPC-a s obzirom da je pri naletnoj brzini od 114 km/h mogao izbjeći sudar otpuštanjem gasa i laganim prikočavanjem svesti svoju brzinu kretanja vozila na brzinu vozila osiguranika tuženika, dok je od vozila osiguranika tuženika, u trenutku kada je isti započeo radnju prestrojavanja u lijevu prometnu traku, bio udaljen oko 162,1 m.

Neosnovano tužitelj u reviziji prigovara zaključku sudova ističući da iz iskaza svjedoka V. V. i I. B. proizlazi da se nakon prestrojavanja u lijevu prometnu traku osiguranik tuženika tom prometnom trakom vozio vrlo kratko, pa da su nižestupanjski sudovi trebali zaključiti da se vozilo osiguranika tuženika tek počelo prestrojavati ispred vozila tužitelja kojim je upravljao I. B., te da je stoga osiguranik tuženika isključivo kriv za nastanak prometne nezgode.

To stoga što su sudovi cijenili iskaze svih svjedoka saslušanih u ovom postupku (V. V., B. V., I. B. i H. T. - osiguranika tuženika).

Različiti iskazi svjedoka V. V. i I. B. u odnosu na druge svjedoke vezano na dužinu trajanja vožnje osiguranika tuženika lijevom prometnom trakom i to u razmaku od 3 minute do „vrlo kratko“ predstavljaju subjektivnu ocjenu svakog pojedinog svjedoka kao i utjecaj proteka vremena od nastanka prometne nezgode do davanje iskaza svjedoka.

To tim više što činjenicama utvrđenim tijekom postupka (posebno naletne brzine vozila tužitelja i osiguranika tuženika utvrđene prometnim vještačenjem kao i udaljenost vozila tužitelja od vozila osiguranika tuženika u trenutku prestrojavanja osiguranika tuženika) tužitelj nije prigovarao, pa su sudovi osnovano zaključili da je prije sudara osiguranik tuženika sa svojim vozilom već bio na lijevoj prometnoj traci udaljen od vozila tužitelja oko 162,1 m.

Prema tome, nije se ostvario niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. t. 3. ZPP-a).

S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu.

Zagreb, 19. siječnja 2016.