Broj: Rev 204/13

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Brune Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja B. V. iz Z., (kod M. Đ.), zastupanog po punomoćniku L. Š., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., Građansko-upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-3013/09-2 od 10. srpnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-6646/06 od 3. lipnja 2009., u sjednici održanoj 19. siječnja 2016.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn - 3013/09-2 od 10. srpnja 2012. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-6646/06 od 3. lipnja 2009. pod točkom I. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja, odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o   j e

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-3013/09-2 od 10. srpnja 2012. u dijelu u kojem je potvrđeno rješenje o troškovima postupka sadržano u točki II. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-6646/06 od 3. lipnja 2009., odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj da tužitelju B. V. isplati iznos od 270.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 20.000,00 kn od 18.studenog 1991.g. pa do isplate, a na iznos od 250.000,00 kn tekućom od 3.lipnja 2009.g. pa do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje od 18.studenog 1991.g. do 31.prosinca 2007.g. određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 1.siječnja 2008.g. do isplate po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i naknadi trošak parničnog postupka, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 18.500,00 kn u roku od 15 dana.“

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i  potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv ove presude reviziju je podnio tužitelj pozivajući se na revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, osporavajući pritom i odluku o parničnom trošku. Predlaže ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

Revizija protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana.

Revizija protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, pobijana presuda ispitana je  samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj u reviziji  navodi da je tijekom postupka počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.2.toč.11.ZPP budući je izreka presude u suprotnosti sa provedenim dokazima, zapisnicima sa održanih ročišta i drugim ispravama.

Suprotno tvrdnji revidenta, u postupku pred nižestupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Prema ocjeni ovoga suda u pobijanoj drugostupanjskoj presudi na temelju odredbe čl. 375. st. 1. ZPP navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama i obrazloženje drugostupanjskog suda nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku  i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

Ostali razlozi revidenta u kojima on u okviru ovog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP izražava svoje shvaćanje i zaključke o utvrđenim činjenicama i što je nezadovoljan zaključcima suda o utvrđenim činjenicama u odnosu na utvrđenje da u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da se ne radi o ratnoj šteti (čl. 221a ZPP), već su za smrt njegove pravne prednice pok. S. V. odgovorni pripadnici Hrvatske vojske, upućuju na razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim te razloge ovaj sud nije uzeo u obzir jer pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije razlog za izjavljivanje revizije (članak 385. ZPP).

Radi navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

Predmet spora predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete koju trpi zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti njegove majke sada pok. S. V. i materijalne štete na ime troškova izrade nadgrobnog spomenika, smatrajući tuženicu odgovornom za nastanak ovog štetnog događaja obzirom na njegovu tvrdnju da je 16. studenog 1991. ubijena u dvorištu njene kuće u D. od strane pripadnika hrvatskih oružanih snaga.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je 16. studenog 1991. kao civilna osoba ubijena majka tužitelja sada pok. S. V. u dvorištu njene kuće u D. od strane nepoznatih počinitelja,

- da je to područje u to vrijeme bilo pod okupacijom paravojnih srpskih postrojbi,

- da su se na tom području u vrijeme njezine smrti vodile jake vojne borbene akcije,

- da u vezi sa smrti pok. S. V. nikad nije vođen nikakav kazneni postupak niti da je pravomoćnom presudom utvrđeno postojanje određenog kaznenog djela,

- da je tuženica tijekom postupka istaknula prigovor zastare.

Nižestupanjski sudovi su na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja kao neosnovan odbili zahtjev tužitelja zaključujući da tužitelj tijekom postupka nije dokazao (čl. 221.a ZPP) da je njegova sada pokojna majka ubijena od strane pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga slijedom čega ne postoji odgovornost tuženice naknaditi mu štetu primjenom odredbe čl. 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine" broj 117/03), obzirom da se radi o ratnoj šteti (čl. 3. st. 2.navedenog Zakona). Osim toga, zaključuju da je u konkretnom slučaju za predmetno potraživanje, sve i kada bi tuženica bila odgovorna za štetu koju tužitelj trpi, nastupila zastara na temelju odredbe čl. 376. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), a koja se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08), obzirom da je od trenutka nastanka štete uz koju tužitelj vezuje tužbeni zahtjev (16. studenog 1991.) do trenutka podnošenja tužbe protekao objektivni rok zastare od pet godina. Pritom su izrazili i pravno shvaćanje da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje odredba čl. 377. st. 1. ZOO jer tijekom postupka nije utvrđeno da je šteta uzrokovana kaznenim djelom.

Na temelju odredbe čl. 1. i 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata propisana je odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom općim pravilima o odgovornosti za štetu, ali samo za onu štetu  koja nema karakter ratne štete.

Odredbom čl. 3. st. 2. navedenog zakona propisano je da se pretpostavlja da je posljedica ratnog čina (ratna šteta) ona šteta koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe, ako je počinjena u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija, ali oštećenik može dokazivati suprotno.

Suprotno navodima revidenta nižestupanjski sudovi su na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, a koja u revizijskom dijelu postupka ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredbe čl. 385. ZPP) i zaključak da tijekom postupka tužitelj nije dokazao da je njegova majka ubijena upravo od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga te navedenih zakonskih odredbi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zahtjev tužitelja odbili kao neosnovan već iz ovih razloga.

Naime, u ovom postupku, suprotno navodima revidenta, niti jedan saslušani svjedok nije potvrdio navode tužitelja da su smrt sada pok. S. V., majke tužitelja skrivili upravo pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga, već je utvrđena samo činjenica njezine smrti po prestanku borbenih djelovanja, pa u okolnostima konkretnog slučaja kada je do štetnog događaja – smrti sada pok. majke tužitelja došlo upravo u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija, nižestupanjski sudovi pravilno zaključuju da je njezina smrt posljedica odvijanja vojnih borbenih akcija (ratna šteta) za koju ne postoji odgovornost tuženice u smislu navedenih zakonskih odredbi.

Osim toga, suprotno navodima revidenta, pravilno je i daljnje shvaćanje nižestupanjskih sudova da je u konkretnom slučaju, sve i kada bi tuženica bila odgovorna za štetu koju trpi tužitelj, za predmetno potraživanje nastupila zastara na temelju odredbe čl. 376. st. 2. ZOO, zaključujući pritom da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje odredba čl. 377. st. 1. ZOO jer tijekom postupka nije utvrđeno da je šteta uzrokovana kaznenim djelom.

Naime, prema odredbi čl. 377. st. 1. ZOO, kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja.

Međutim, prethodna odredba ZOO, koja propisuje dulji rok zastare, primjenjuje se samo u slučaju kada je protiv počinitelja kaznenog djela vođen kazneni postupak i dovršen osuđujućom presudom (što ovdje nije slučaj).

Parnični sud je samo iznimno ovlašten kao prethodno pitanje utvrđivati je li šteta uzrokovana kaznenim djelom, i to tek ukoliko su postojale određene procesne smetnje zbog kojih se protiv poznatog počinitelja nije mogao provesti kazneni postupak (npr. u slučaju smrti štetnika ili njegove nesposobnosti za rasuđivanje). Ako počinitelj kaznenog djela nije uopće poznat (što je slučaj u ovom predmetu), to, suprotno navodima revidenta, parnični sud nije ovlašten raspraviti kao prethodno pitanje je li šteta uzrokovana kaznenim djelom.

Suprotno navodima revidenta, pobijane odluke nisu protivne ni Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih prava u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. i čl. 51. Dodatnog Protokola, svrha kojih je zaštita civilnog stanovništva od ratnih zločina, kod činjenice da u postupku nije dokazano da bi štetni događaj bio posljedica počinjenog kaznenog djela ratnog zločina, a koji se dokazuje pravomoćnom sudskom presudom, koje u konkretnom slučaju nema.

Slijedom navedenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja u odnosu na odluku o glavnoj stvari (zahtjev tužitelja za naknadu štete) odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.

U ovom predmetu revizija je podnesena i protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-3013/09-2 od 10. srpnja 2012. u dijelu u kojem je potvrđeno rješenje o troškovima postupka sadržano u točki II. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-6646/06 od 3. lipnja 2009.

Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

Prema navedenom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP valjalo reviziju tužitelja u odnosu na odluku o parničnom trošku odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

Zagreb, 19. siječnja 2016.