Broj: Rev 460/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Brune Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice S. K. rođ. B. iz S., zastupane po punomoćnicima M. B. P. i E. K. B., odvjetnicama u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u S., radi otkupa stana i naknadi štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-372/09 od 22. travnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2244/06 od 30. lipnja 2009., u sjednici održanoj 16. veljače 2016.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-372/09 od 22. travnja 2010. u dijelu u kojem je kao neosnovana odbijena žalba tužiteljice i potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2244/06 od 30. lipnja 2009. pod točkom II. izreke (dijelu u kojem je odlučeno o naknadi štete), odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o   j e

U preostalom dijelu revizija tužiteljice protiv pobijane presude odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice na donošenje presude koja će nadomjestiti ugovor o kupoprodaji stana u S., na drugom katu broj ..., šifre stana ... površine 61 m2, koji se sastoji od dvije sobe kuhinje, kupaonice, predsoblja, WC-a i hodnika, sa sastojcima ugovora pobliže opisanim u tom dijelu izreke. Ujedno je u točki II. izreke kao neosnovan odbijen i eventualno kumuliran zahtjev kojim je zahtijevala da se tuženici naloži na ime naknade materijalne štete isplatiti joj iznos od 1.150.575,82 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te naknaditi joj troškove postupka. U točki III. tužiteljici je naloženo naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu od 2.125,00 kn.

              Drugostupanjskom presudom kao neosnovana odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica pozivajući se na revizijske razloge iz čl. 385. stavka 1. točke 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP), koja se odredba primjenjuje u ovom postupku na temelju odredaba čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" broj 57/11) ističući da je pred nižestupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Predlaže ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno podredno njihovo preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva uz naknadu troškova postupka.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužiteljice djelomično je nedopuštena, a djelomično neosnovana.

U konkretnom slučaju proizlazi da tužiteljica sadržajno podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. ZPP (redovnu reviziju).

Na temelju odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn (toč. 1.), ako je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (toč. 2.) i ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za donošenje presude koja nadomješta ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo u S., na drugom katu broj ..., šifre stana ... površine 61 m2, koji se sastoji od dvije sobe kuhinje, kupaonice, predsoblja, WC-a i hodnika i eventualno kumulirani zahtjev za naknadu štete isplatom iznosa od 1.150.575,82 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Prema tome, obzirom da u ovom postupku pobijana presuda nije donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (toč. 2.), a niti je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP, o dopustivosti revizije valjalo je prosuđivati po vrijednosnom kriteriju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

Odredbom čl. 37. st. 2. ZPP propisano je da ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

Pri eventualnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva za dopuštenost revizije mjerodavna je vrijednost svakog pojedinog zahtjeva te se vrijednosti predmeta spora tih zahtjeva ne zbrajaju (tako i u Rev-1093/07).

U tužbi je tužiteljica u odnosu na zahtjev za donošenje presude koja nadomješta ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo kao vrijednost predmeta spora označila iznosom od 2.400,00 kn (čl. 40. st. 2. ZPP).

Stoga, obzirom da vrijednost predmeta spora prema odredbama čl. 35. i 40. ZPP u odnosu na ovaj zahtjev za donošenje presude koja nadomješta ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo ne prelazi vrijednosni limit od 100.000,00 kn za dopuštenost redovne revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, revizija tužiteljice u odnosu na taj zahtjev nije dopuštena niti po vrijednosnom kriteriju.

Slijedom iznesenog na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP revizija tužiteljice u dijelu koji se odnosi na zahtjev za donošenje presude koja nadomješta ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo nije dopuštena pa je u tom dijelu riješeno kao u izreci rješenja.

Dakle, u ovom postupku obzirom na navedeno i reviziju tužiteljice pobijanu presudu valjalo je ispitati samo u odnosu na dio u kojem je kao neosnovan odbijen njezin  zahtjev za naknadu štete isplatom iznosa od 1.150.575,82 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud je pobijanu presudu ispitao samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.

Pazeći po službenoj dužnosti na revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena ova bitna povreda odredaba parničnog postupka.

U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužiteljica je u reviziji navela da je tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno razlozi su nejasni i proturječni.

Suprotno tvrdnji revidentice, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Prema ocjeni ovoga suda u pobijanoj drugostupanjskoj presudi na temelju odredbe čl. 375. st. 1. ZPP navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama i obrazloženje drugostupanjskog suda nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

Radi navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredbi parničnog postupka.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

U postupku pred nižestupanjskim sudovima, u bitnom, je utvrđeno:

- da je pok. N. B., baka tužiteljice bila nositeljica stanarskog prava na stanu u S., na drugom katu broj ..., šifre stana ... površine 61 m2, koji se sastoji od dvije sobe kuhinje, kupaonice, predsoblja, WC-a i hodnika,

- da je pok. N. B. kao nositeljica stanarskog prava pravovremeno podnijela zahtjev za otkup predmetnog stana na temelju odredbe čl. 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine" broj 69/92, 25/93, 26/93, 2/94, 44/94, 58/95, 11/96, 38/98, 163/98, 96/99, 120/00 i 78/02 – u daljnjem tekstu: ZPS),

- da zahtjevu nije udovoljeno jer je pok. N. B. umrla 19. studenog 1995.,

- da je tužiteljica na adresi predmetnog stana imala prijavljeno prebivalište od 2. svibnja 1995.,

- da je tužiteljica iselila iz stana i o tome obavijestila tuženicu dopisom od 6. veljače 1996.,

- da je tuženica temeljem ugovora o kupoprodaji od 29. siječnja 1999. predmetni stan prodala K. i T. B.,

- da je tužiteljica podnijela zahtjev za otkup predmetnog stana 28. srpnja 2006.

Nižestupanjski sudovi su na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja uz primjenu odredbe čl.154. st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), a koje se ovdje primjenjuju na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08) odbili kao neosnovan zahtjev tužiteljice zaključujući da ne postoji krivnja tuženice za naknadu štete koju zahtjeva tužiteljica.

Tužiteljica u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava u reviziji ustraje kod tvrdnje da su nižestupanjski sudovi odlučujući o zahtjevu za naknadu štete pogrešno primijenili materijalno pravo, međutim pritom određeno ne navodi razloge zbog kojih smatra da bi materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno.

Stoga je pravilnost primjene materijalnog prava valjalo ispitati po službenoj dužnosti (čl. 392.a st. 1. ZPP).

Na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZOO propisano je da tko drugom uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

Pretpostavke o odgovornosti za štetu jesu postojanje subjekta obveznog odnosa odgovornosti za štetu, štetna radnja, protupravnost štetne radnje, te uzročna veza između štetne radnje i štete.

Obzirom na navedena činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, a koja u revizijskom dijelu postupka ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredbe čl. 385. ZPP), da tužiteljica u vrijeme kada je tuženica kao prodavateljica sklopila sa K. i T. B., kao kupcima ugovor o prodaji predmetnog stana (29. siječnja 1999.) nije bila nositeljica stanarskog prava na navedenom stanu (to joj pravo nikada nije priznato), da je iz stana prethodno iselila i da je zahtjev za njegov otkup na temelju čl. 4. ZPS dostavila tuženici tek 28. srpnja 2006. (dakle nakon što je stan već prodan), za zaključiti je da tuženica nije postupala protupravno prilikom prodaje stana K. i T. B., zbog čega ne postoji ni njezina odgovornost za štetu koju u ovom postupku zahtjeva tužiteljica, radi čega su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su njezin zahtjev odbili kao neosnovan.

Slijedom navedenog, budući da nisu nađeni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice u odnosu na zahtjev za naknadu štete odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 16.veljače 2016.