Broj: Rev-x 391/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz R., koga zastupa punomoćnica V. R., odvjetnica u R., protiv tuženika M. J. iz R., koga zastupa punomoćnik T. M., odvjetnik u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-5995/2011-2 od 3. prosinca 2014., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1580/10 od 18. travnja 2011., u sjednici dana 1. ožujka 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-5995/2011-2 od 3. prosinca 2014. se prihvaća te se preinačuje točka I.1. i I.2. izreke i sudi:

 

I. Nalaže se tuženiku M. J. iz R., isplatiti tužitelju M. M. iz R. 511.29 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku na 1000 DEM od 8. studenog 1995. do 28. veljače 2002., te na 511,29 EUR-a od 1. ožujka 2002. do isplate, i koje kamate teku od 8. studenog 1995. do 31. prosinca 2005. po stopama koje banke u mjestu ispunjenja plaćaju na štedne uloge po viđenju položene u DEM, odnosno u EUR, od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15. %, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a nakon 1. kolovoza 2015. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve plativo u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja, u roku od petnaest dana.

 

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 9.795,50 kuna u roku od petnaest dana.

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Rijeci je presudom poslovni broj P-1580/10 od 18. travnja 2011. odbio tužbeni zahtjev kojim je zahtijevao da sud naloži tuženiku isplatiti tužitelju 21.200,00 kuna sa zateznim kamatama na taj iznos za period od 8. studenog 1995. do isplate po stopama navedenim u presudi. Odbijen je i zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnične troškove (točka 1. izreke).

 

Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 11.658,50 kuna (točka 2. izreke).

 

Županijski sud u Rijeci je presudom poslovni broj Gž-5995/2011-2 od 3. prosinca 2014. djelomično prihvatio žalbu tužitelja te je preinačio prvostupanjsku presudu i naložio tuženiku isplatiti tužitelju 3.721,10 kuna sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od 8. studenog 1995. do isplate po stopama navedenim u presudi (točka I.1. izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 3.861,72 kune (točka I.2. izreke).

 

Tom presudom je djelomično odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu točke I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 17.478,90 kuna (točka II. izreke).

 

Protiv točke I.1. i I.2. drugostupanjske presude je tuženik podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. točka 1. i 2. te iz čl. 382. st. 2. točka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U reviziji je također navedeno da odluka u sporu ovisi o rješenju naznačenih materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Tuženik je predložio da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku presudu na način da odbije žalbu i potvrdi prvostupanjsku presudu ili ukine presudu Županijskog suda u Rijeci i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje, a tužitelju da naloži naknaditi tuženiku troškove revizije u iznosu od 4.687,50 kuna.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Vijeće revizijskog suda je prije odluke o osnovanosti revizije ispitalo dopuštenost revizije imajući na umu da je tuženik podnio tzv. redovnu reviziju iz čl. 382. st. 1. i tzv. izvanrednu reviziju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08, 123/08, 57/11 i 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a).

 

U ovom slučaju je protiv drugostupanjske presude dopuštena redovna revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, jer je pobijani dio drugostupanjske presude donesen prema odredbi čl. 373a ZPP. Samim time nije dopuštena izvanredna revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Stoga je revizijski sud ispitao pobijani dio drugostupanjske presude u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. ZPP samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, vodeći računa o svim revizijskim razlozima u cjelini.

 

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se ukazuje u reviziji. Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži neproturječne razloge o svim žalbenim razlozima odlučnim za rješenje spora (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), pa je presudu moguće ispitati. Tuženik u reviziji navodi da je sud, u sporu radi vraćanja uplaćene kapare i cijene nakon raskida ugovora o prodaji, kod nesporne činjenice da je kapara uplaćena u DEM, neutemeljeno naložio tuženiku vraćanje kuna i kamata na kune. Time je zapravo u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba postupka sadržajno ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Međutim pogrešan pravni pristup, kada i postoji, sam po sebi ne znači postojanje bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, ako je unatoč pogrešnom pravnom pristupu moguće ispitati pobijanu presudu.

 

Osnovan je međutim revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

U revizijskom stupnju postupka, a prema revizijskim razlozima, sporno je pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude u odnosu na prava ugovornih strana nakon raskida ugovora, i to glede vraćanja kapare primljene u DEM. S tim u vezi je sporna primjena odredaba čl. 132. st. 2., čl. 394. i čl. 395. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje u tekstu: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. i 1165. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05, dalje ZOO/05), jer je Ugovor o kupoprodaji sklopljen 8. studenog 1995. (i raskinut 3. rujna 1996.), dakle prije stupanja na snagu ZOO/05.

 

Prvostupanjski sud je u donošenju presude pošao od utvrđenja:

 

-                      da je tuženik 27. listopada 1995. otkupio stan na kojem postoji stanarsko pravo od G. R. za iznos od 17.697,00 kn i obvezao se isplatiti kupoprodajnu cijenu u roku od 8 dana od zaključenja ugovora, te je upisan kao vlasnik predmetnog stana u zemljišnim knjigama u podulošku 2192 k.o. R.,

 

-                      da iz kupoprodajnog ugovora sklopljenog između tužitelja i tuženika od 8. studenog 1995. proizlazi da je tužitelj od tuženika kupio predmetni stan za iznos od 100.000,00 kn, da se tužitelj prilikom potpisa ugovora obvezao isplatiti iznos od 70.000,00 kn, a ostatak cijene od 29.000,00 kn se obvezao isplatiti u dvije rate, svaka od po 14.500,00 kn time da prva rata dospijeva 31. prosinca 1995. dok je čl. 5. ugovora propisano da će tužitelj stupiti u posjed stana kada prodavatelju – tuženiku isplati ostatak kupoprodajne cijene i to najkasnije do 31. kolovoza 1996., a tuženik se obvezao da će po isplati prve rate od 14.500,00 kn najkasnije do 31. siječnja 1996. predati tužitelju stan u posjed,

 

-                      da iz ugovora o prodaji nekretnine od 12. kolovoza 1996. proizlazi da je isti stan kojeg je ranije citiranim ugovorom prodao tužitelju tuženik prodao A. B. iz S. za iznos od 50.000,00 kn koji iznos je plaćen potpisom ugovora, te je ista kao kupac stupila u posjed stana danom potpisa ugovora,

 

-                      da su stranke raskinule kupoprodajni ugovor od 8. studenoga 1995.,

 

-                      da je tuženik isplatio tužitelju iznos od 19.850,00 DEM,

 

-                      da tužitelj tvrdi daje tuženiku temeljem sklopljenog kupoprodajnog ugovora isplatio iznos od 27.000,00 DEM pri čemu se ne može očitovati da li je taj iznos odgovarao iznosu od 100.000,00 kn kako je kao kupoprodajna cijena navedeno u istom ugovoru,

 

-                      da tuženik tvrdi da mu je temeljem kupoprodajnog ugovora od 8. studenoga 1995. tužitelj isplatio iznos od 70.000,00 kn, a ostalo mu je dužan isplatiti iznos od 29.000,00 kn,

 

-                      da su parnične stranke zaključile dva kupoprodajna ugovora za istu nekretninu sa različitim iznosima kupoprodajne cijene prema jednom ugovoru koji je sklopljen u pismenom obliku proizlazi da je kupoprodajna cijena bila 100.000,00 kn (ugovor od 8. 11. 1995.), a prema drugom je kupoprodajna cijena 27.000,00 DEM (ugovor od 7. 11. 1995.).

 

Iz navedenih utvrđenja taj sud je zaključio da je između stranaka sklopljen ugovor o prodaji predmetne nekretnine za cijenu od 100.000,00 kuna, a tužitelj da je platio samo dio cijene od 70.000,00 kuna, koji mu je nakon raskida ugovora vraćen. Primjenom pravila o teretu dokaza sud je zaključio da tuženiku nije plaćen ostatak cijene, dok eventualna isplata dijela cijene bivšoj supruzi tuženika, kada bi se i dokazala, da nije odlučna za rješenje spora.

 

Drugostupanjski sud je pak utvrdio da je tuženik pisanim priznanjem, sačinjenim u formi službene bilješke kod Općinskog državnog odvjetništva Rijeka, i usmenom izjavom u ovom parničnom postupku, potvrdio da je primio 1.000 DEM po osnovi kapare, a taj iznos nije uračunat u cijenu niti je vraćen tužitelju.

 

Stoga je drugostupanjski sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu i naložio tuženiku da tužitelju vrati 3.721,10 kuna sa zateznim kamatama koje teku od dana kada je tuženik primio 1000.00 DEM pa do isplate po kamatnoj stopi propisanoj za kune.

 

Tužitelj je revizijom osporio pravno shvaćanje u primjeni materijalnog prava, a u okviru ovoga revizijskog razloga osporio je djelomično i činjenična utvrđenja drugostupanjskog suda, tvrdeći da je ispunio svoju obvezu time što je kod svojega odvjetnika tužitelju stavio na raspolaganje 1000 DEM, a koje je tužitelj navodno odbio preuzeti i time da je tužitelj (vjerovnik) došao u zakašnjenje, i da su prestale teći kamate na dugovani novčani iznos. Međutim, revizijom se ne mogu pobijati utvrđene činjenice (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), pa te navode ne može razmatrati ni ovaj sud, sve kada bi i bile odlučne za rješenje ovoga spora. Zbog istog razloga nisu ispitivani činjenični navodi glede krivnje za raskid ugovora o prodaji.

 

Pravilno je pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi glede obveze tuženika vratiti iznos primljen po osnovi kapare sa zateznim kamatama, ali je pogrešno shvaćanje glede valute novčane obveze, odnosno glede sadržaja tuženikove obveze.

 

U rješenju spora mjerodavne su odredbe ZOO i to:

 

-čl. 132. ZOO:(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obveza, izuzev obveze na naknadu eventualne štete, (2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala, (5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila,

 

-čl. 394. ZOO: Kad obveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, izuzev kad zakon naređuje što drugo,

 

Valuta obveze:

 

- čl. 395. st. 3. ZOO: Ako novčana obveza protivno zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno se ispunjenje može zahtijevati samo u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja obveze, koji vrijedi tog dana.

 

Imajući na umu utvrđenje da je tuženik primio od tužitelja 1.000 DEM po osnovi kapare, a taj iznos nije vratio nakon raskida ugovora, pravilno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da je tuženik dužan po čl. 132. st. 2. ZOO vratiti ono što je primio, jer je naknadno, raskidom ugovora, otpala osnova po kojoj je primio kaparu. Tvrdnje tuženika da nije kriv za raskid ugovora su u suprotnosti s utvrđenjem prvostupanjskog suda prema kojemu je tužitelj doduše kasnio s isplatom dijela kupoprodajne cijene, ali je i tuženik, prije raskida ugovora, sklopio ugovor o prodaji iste nekretnine trećoj osobi. Stoga ne može biti riječi o pravu tuženika zadržati primljenu kaparu po čl. 80. st. 1. i 2. ZOO.

 

Nadalje tuženik je u pisanom obliku priznao da je dužan vratiti 1000 DEM, a taj iznos nije vratio, pa je dužan vratiti primljeno s kamatama koje teku od dana kad je primljena uplata.

 

Međutim, drugostupanjski sud je zauzeo pogrešno pravno shvaćanje glede sadržaja tuženikove obveze. Tuženik je primio 1000 DEM pa je dužan i vratiti 1.000 DEM, ali u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja obveze, koji vrijedi tog dana ( čl. 395. st. 3. ZOO). Prema odredbi članka 307. st. 1. ZOO-a ispunjenje se sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze, te niti ga dužnik može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo. Zato je pravilnom primjenom materijalnog prava tuženik obvezan vratiti tužitelju primljeni iznos u stranoj valuti, koji bi trebao iznositi 1000,00 DEM. Kako međutim ta valuta od 01. siječnja 2002. više ne postoji, jer je zamijenjena eurom po tečajku 1 EUR = 1,95583 DEM, to tuženik duguje tužitelju iznos od 511,29 EURA, ali plativ u kunama, i sve sa zateznim kamatama koje teku na valutu obveze, dakle u ovom slučaju na DEM do 28. veljače 2002., i na EUR od 1. ožujka 2002. do isplate.

 

Stoga je valjalo preinačiti pobijani dio presude po čl. 394. st. 1. ZPP i suditi kao u izreci.

 

Revizija je osnovana i u odnosu na parnične troškove.

 

Stranke su u ovoj parnici djelomično uspjele, pa su za odluku o parničnim troškovima mjerodavne odredbe čl. 154. i 155. ZPP, a u svezi s odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

 

U obrazloženju pobijane odluke o troškovima postupka pravilno je utvrđen ukupni parnični trošak tužitelja u iznosu od 21.454,00 kuna, što ni tuženik ne spori revizijom. Imajući na umu da je tužitelj uspio u sporu za 18%, to po čl. 154. st. 2. ZPP ima pravo na naknadu parničnih troškova od tuženika u iznosu od 3.861,72 kune.

 

Međutim u ovom sporu je i tuženik uspio i to u omjeru od 22%, pa mu pripada razmjerni dio njegovih parničnih troškova.

 

Ukupni troškovi tuženika iznose 11.658,50 kuna i sastoje se od troškova nagrade punomoćniku za zastupanje na sedam ročišta (Tbr. 9/1 Tarife), troška sastava jednog obrazloženog podneska u iznosu od 1000,00 kuna (Tbr. 8. t.1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife), trošak odgovora na žalbu u iznosu od 1.127,50 kuna (Tbr. 10. t.3. u vezi s čl. 7. t. 1. Tarife), sve uvećano za porez na dodanu vrijednost, te trošak pristojbe odgovora a žalbu u iznosu od 281,00 kuna.

 

Tuženiku nisu priznati troškovi revizije iako je revizija prihvaćena, jer je glede glavnog potraživanja koji je mjerodavan za obračun parničnog troška, tužitelju presudom Vrhovnog suda RH dosuđen približno jednaki iznos koji mu je dosuđen drugostupanjskom presudom, odnosno tuženik je u revizijskom stupnju postupka uspio u neznatnom dijelu, pa nema pravo na naknadu troškova revizijskog postupka.

 

Kada se uzme u obzir omjer uspjeha stranaka u parnici te prebiju opravdani troškovi tužitelja i tuženika, ostaje obveza tužitelja naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 9.795,50 kuna.

 

Stoga je valjalo preinačiti odluku o troškovima parničnog postupka po čl. 394. st. 1. u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP, i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 1. ožujka 2016.