Broj: Rev 1542/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja S. K. Z., Poljoprivredna zadruga iz S. K. Z., kojeg zastupa punomoćnica A. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika: 1. L. K. K. i 2. I. C., obje iz Z., koje zastupa punomoćnica S. A., odvjetnica u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž - 806/09-2 od 30. studenoga 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P - 10228/05 od 6. listopada 2008., u sjednici održanoj 16. ožujka 2016.,

r i j e š i o   j e

Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž - 806/09-2 od 30. studenoga 2010. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P - 10228/05 od 6. listopada 2008. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije, odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja na utvrđenje da tužitelju pripada pravo zadržanja nekretnine upisane u z.u. 1949. k.o. M., rasadnika ukrasnog bilja „M.“ u M. sve do namirenja isplate u iznosu od 1.236.647,47 kuna od strane tuženika, što su tuženici dužni priznati. Odlukom o troškovima postupka tužitelj je obvezan naknaditi tuženicima 91.768,40 kuna.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijanu presudu na način da prihvati zahtjev tužitelja, odnosno da ukine drugostupanjsku, kao i prvostupanjsku presudu, te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP, a kojeg je u ovom postupku primijeniti temeljem odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku "Narodne novine" broj 57/11), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 8. ovog Zakona.

U konkretnom slučaju između stranaka nije prijeporno: - da je tužitelj u posjedu predmetne nekretnine, - da je predmetna nekretnina temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02 – u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi) vraćena tužiteljima u vlasništvo rješenjem Ureda državne uprave, K. – Z. županije, Službe za gospodarstvo i imovinsko – pravne poslove, Ispostava Z. od 28. rujna 2004., te - da je obveznik vraćanja nekretnine tužitelj.

Svoj zahtjev tužitelj temelji na činjeničnom osnovu da postoji razlika u vrijednosti nekretnine procijenjene u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja prema stanju nekretnine kakova bi ona bila u vrijeme oduzimanja, čime se pozivaju na pravo zadržanja iz odredbi čl. 49. Zakona o naknadi. Naime, prema ovoj odredbi, imovina koja je predmet naknade daje se prijašnjem vlasniku prema stanju i načinu korištenja u kojem se nalazi u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o utvrđivanju prava vlasništva, bez obzira na način korištenja u kojem se imovina nalazila u trenutku oduzimanja (st. 1). Ako postoji razlika u vrijednosti nekretnine procijenjene u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja prema stanju nekretnine kakova bi ona bila u vrijeme oduzimanja, sadašnji vlasnik, odnosno nositelj prava korištenja i raspolaganja može zahtijevati od prijašnjeg vlasnika da mu prizna suvlasništvo u omjeru njegovih ulaganja ili da mu isplati odgovarajuću novčanu naknadu u omjeru tih ulaganja u skladu s propisima o stvarnim pravima, odnosno obveznim odnosima (st. 2.). U slučaju iz st. 2. ovoga članka, sadašnji vlasnik, odnosno nositelj prava korištenja i raspolaganja nekretnine nije dužan tu nekretninu predati prijašnjem vlasniku u posjed, sve dok mu prijašnji vlasnik ne isplati naknadu za učinjena ulaganja u visini utvrđenoj međusobnim ugovorom ili pravomoćnom sudskom odlukom, ako se drukčije ne sporazume (st. 3.). Za sporove o kakvom stvarnom pravu ili obvezi koji proisteknu iz rekonstrukcije (adaptacije, nadogradnje, dogradnje, sanacije, izmjene postojećih postrojenja i uređaja i sl.) kao i sporove glede prava na zajedničkim dijelovima zgrade ili zemljišta koji nastanu povodom vraćanja nekretnine prijašnjem vlasniku nadležan je sud, a rokovi protekom kojih se gubi pravo ili rokovi zastare počinju teći od dana stupanja na snagu ovog Zakona (st. 4.).

U navedenom stanju stvari nižestupanjski sudovi odbili su zahtjev tužitelja cijeneći osnovanim prigovor zastare kojeg su u postupku istaknuli tuženici. Pritom postojanje zastare temelje na odredbi čl. 49. st. 4. Zakona o naknadi obzirom da je predmetna tužba podnesena (9. prosinca 2004.) nakon isteka roka od pet godina računajući početak tijeka tog roka od dana stupanja na snagu Zakona o naknadi (1. siječnja 1997.).

Međutim, shodno pravnom shvaćanju iznijetom u više odluka ovog suda (Rev – 982/09 od 3. srpnja 2013., Revx – 124/14 od 9. rujna 2014.), pogrešno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da zastara tražbine s osnova ulaganja u predmetnu nekretninu u konkretnom slučaju počinje teći 1. siječnja 1997. Naime, odredba čl. 49. st. 4. Zakona o naknadi (jer drugih posebnih odredbi o zastari u tom Zakonu nema) ne može se primjenjivati neovisno od općih odredbi o zastari iz Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) kojeg je u ovoj pravnoj stvari primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"broj 35/05, 41/08 i 125/11). Prema odredbi čl. 360. ZOO-a, zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze (st. 1.), a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze (st. 2.). Prema odredbi čl. 361. ZOO-a, zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (st. 1.), a ako se obveza sastoji u tome da se nešto ne učini, da se propusti ili trpi, zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je dužnik postupio protivno obvezi (st. 2.). Imajući na umu citirane zakonske odredbe o zastari, postavlja se pitanje kako bi se i prema kome mogao podnijeti zahtjev iz čl. 49. st. 2. i 3. Zakona o naknadi dok ne bude pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela u izreci određeno da se oduzeta imovina daje u vlasništvo (vraća) prijašnjem vlasniku, odnosno protiv koga bi se zahtjev mogao podnijeti, prije nego što bude pravomoćno utvrđeno kome se daje u vlasništvo (vraća) oduzeta imovina. Naime, očigledno je da (do)sadašnji vlasnik, odnosno nositelj prava korištenja, ne može zahtijevati isplatu naknade za učinjena ulaganja dok imovina koja je predmet naknade ne bude vraćena prijašnjem vlasniku u smislu odredbe čl. 49. st. 1. Zakona o naknadi. Stoga, prema shvaćanju ovoga suda rokovi iz čl. 49. st. 4. Zakona o naknadi u kojima se ostvaruje pravo sadašnjeg vlasnika, odnosno nositelja prava korištenja na naknadu za učinjena ulaganja, počinju teći od pravomoćnosti rješenja nadležnog upravnog tijela o utvrđivanju prava vlasništva u smislu odredbe čl. 49. st. 1. Zakona o naknadi.

Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja za primjeni odredabi čl. 49. st. 4. Zakona o naknadi na koje se pozivaju nižestupanjski sudovi, ostale su nepotpuno utvrđene činjenice u smislu naprijed izloženog shvaćanja ovog suda, pa nema uvjeta za preinaku odluke.

Slijedom iznijetog valjalo je temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

U ponovnom postupku potrebno je utvrditi sve naprijed iznijete činjenice (čl. 49. st. 2. do 4. Zakona o naknadi) odlučne za primjenu materijalnog prava, nakon čega će biti moguće donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu.

Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 16. ožujka 2016.