Broj: Revt 57/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. d.o.o. iz Z., (OIB …), kojeg zastupa punomoćnik Ć. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & P. iz Z., protiv tuženika H.-O. d. s. d.o.o. iz Z., (OIB …), radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6337/13-5 od 29. listopada 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5010/06-42 od 15. svibnja 2013., u sjednici održanoj 10. svibnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja (jedna podnesena po zakonskom zastupniku, a druga po punomoćniku) i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 631.350,31 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama i troškovima postupka - dok je tužitelj obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti tuženiku 5.000,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju, i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se drugostupanjska presuda preinači "sukladno revizijskim navodima", odnosno da se ukine.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da se ova odbije kao neosnovana.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim i neproturječnim razlozima - iz kojih se može provjeriti i koji proizlaze iz sadržaja zapisnika priloženih spisu, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Navodi kojima revident dovodi u pitanje po nižestupanjskim sudovima utvrđeni sadržaj odnosa izvoditelja prijepornih radova s tuženikom - te konstatira da je ovdje valjalo prihvatiti da "izvedeni radovi nisu naknadni ili interventni" i izvantroškovnički, odnosno da je iz provedenih dokaza valjalo utvrditi da su ti radovi bili predviđeni u troškovniku - ali da su (i to kao potrebni) "izvršeni u većem opsegu" od o njemu opisanih, i to sve uz tvrdnju da sudovi nisu cijenili pojedine provedene dokaze - a iz provedenih su pogrešno ocijenili da je "sporne radove izveo na temelju usmene narudžbe" (obzirom da ih je tuženik ugovorio, naručio - te prihvatio i njima se koristi, s time da ih je u dijelu naknadno pismeno priznao i odobrio), u biti su (jer pitanje stvarnog sadržaja odnosa stranaka i prijepornog ugovora - te naravi izvedenih radova, predstavlja činjenično pitanje) samo prigovori činjenične naravi - kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugerira prihvaćanje činjeničnog utvrđenja kojeg on nalazi istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), u ovome stupnju postupka ne mogu se uzeti u razmatranje.

 

Uostalom, sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da sudovi na temelju provedenih dokaza nisu imali razloga ne prihvatiti ono što on tvrdi o izvedenim (prijepornim) radovima i povjerovati tuženiku - već samo njemu, nižestupanjski sudovi nisu počinili niti jednu postupovnu povredu.

 

Konačno, izražavanjem shvaćanja da je trebalo prihvatiti njegovo tumačenje sadržaja odnosa izvoditelja prijepornih radova s tuženikom, tužitelj ističe i prigovore na primjenu materijalnog prava, a povodom takvih prigovora ne može se suditi o postupovnim povredama.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora u revizijskom stupnju zahtjev je na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 631.350,31 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Tužitelj drži da mu utuženi iznos pripada na ime radova koji su izvršeni za tuženika u skladu s ugovorom o građenju koji je s tuženikom sklopljen, a koje radove je tuženik (prema navodima tužitelja) naručio ili prihvatio (odobrio) i njima se koristi.

 

Sporno je u revizijskom stupnju je su li radovi za koje tužitelj traži isplatu izvedeni u skladu s Ugovorom - i ima li tužitelj pravo s uspjehom zahtijevati da mu se naknade.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

              - da su 13. travnja 2004., a na temelju prethodno provedenog javnog nadmetanja, S. d.o.o. i tuženik sklopili "godišnji Ugovor o sječi raslinja i čišćenja trasa EEN vodova" broj … (dalje: Ugovor): sastavni dio toga Ugovora bila je ponuda s troškovnikom koju je S. d.o.o. dostavio tuženiku, a u kojoj je ponudi "decidirano utvrđeno koja će se vrsta radova izvoditi i u kojoj količini",

 

- da je prije sklapanja Ugovora tuženik odredio vrstu radova i njihovu količinu, a S. d.o.o. je ponudio jedinične cijene za svaku vrstu radova, ukupnu cijenu za svaku vrstu radova i ukupnu cijenu za sve radove - po čemu je S. d.o.o. "bio najjeftiniji i tuženik je s njime sklopio navedeni ugovor",

 

- da je u točki 5. sklopljenog Ugovora navedeno da je "obveza izvoditelja izvođenje radova sječe raslinja i čišćenje trasa EEN vodova u skladu s ponudom broj … od 25. veljače 2004., troškovnikom i planom izvođenja, a prema tehničkim uvjetima i ostalim sastavnim dijelovima ugovora", dok je u točkama 8.3. i 8.4. Ugovora određeno "da će se Ugovor realizirati na temelju narudžbenica, a da će se narudžbom utvrditi radovi koji se izvode, količina, rok i točno mjesto izvođenja, ali u okviru opsega utvrđenog u čl. 5. Ugovora", s time da je određeno izdavanje pisanih narudžbi - ali uz predviđenu mogućnost (točkom 9.2. Ugovora) i usmenog naručivanja radova, ali "samo za hitne i nepredviđene radove" - za slučaj kojih je opet ugovorena potreba naknadne dostave narudžbenice,

 

- da je u skladu s Ugovorom tuženik ispostavio izvoditelju pet narudžbenica, a koje je izvoditelj naznačio i u svojoj I. privremenoj situaciji - ali i u okončanoj situaciji broj …, koju je tuženik djelomično priznao i platio,

 

- da je na temelju konačnog obračuna, S. d.o.o. sastavio okončanu situaciju i u njoj ukupnu vrijednost izvedenih radova naznačio na 1.242.170,94 kn (iako je "troškovnik koji je sastavni dio ugovora napravljen u iznosu od 518.842,00 kn") - od kojeg mu je iznosa tuženik priznao i isplatio 610.820,63 kn: "preostali iznos od 631.350,30 kn predmet je tužbenog zahtjeva",

 

- da radovi koje tuženik nije platio (ovdje prijeporni: u svezi kojih je postavljen zahtjev za isplatu) nemaju značaj hitnih i nepredviđenih radova, onih koje je izvoditelj mogao (u smislu odredbe točke 9.2. Ugovora) izvesti bez prethodne suglasnosti tuženika: tužitelj nije dokazao da je za izvođenje tih i (eventualnih) naknadnih radova, svih koji nisu plaćeni, izvoditelj imao (dobio) suglasnost tuženika ili da ih je ovaj naručio u okviru ugovorenog postupanja, odnosno da je u odnosu na njih riječ o ugovorenim radovima,

 

- da je 3. travnja 2006. tužitelj kao cesionar sklopio s S. d.o.o. kao cedentom Ugovor o cesiji - i na temelju njega stekao pravo potraživati od tuženika ovdje prijepornih 631.350,31 kn (tražbinu koju je S. d.o.o. imao prema tuženiku H. - O. d. s. d.o.o za radove izvršene na temelju navedenog Ugovora o izvođenju radova broj … od 13. travnja 2004.).

 

              Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa ocijenio neosnovanim i odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

              - da ovdje prijeporni radovi (koji se sastoje "u sječi raslinja i čišćenju trasa EEN vodova") predstavljaju građevinske radove održavanja iz čl. 4. podstavak  5. Zakona o gradnji ("Narodne novine", broj 175/03 i 100/04) pa (da) se na konkretni poslovni odnos imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), koji se Zakon ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), i to one odredbe koje se odnose na ugovor o građenju,

 

- da radovi na koje se tužitelj poziva i na kojima temelji tužbeni zahtjev nisu radovi koje je bilo potrebno izvesti radi sprječavanja nastanka štete - niti radovi obuhvaćeni troškovnikom kao sastavnim dijelom Ugovora kojeg je tuženik sklopio, pa se izvoditelj radova, sukladno odredbi čl. 18. st. 2. ZOO-a, da je postupao kako je trebao - s pažnjom dobrog stručnjaka, morao (da bi stekao uvjete za naplatu radova) prethodno obratiti tuženiku za sklapanje aneksa Ugovora - kojima bi stranke ugovorile cijenu izvođenja tih radova, te tek nakon sklapanja ovih započeti s njihovim izvođenjem,

 

- da, obzirom da izvoditelj radova tako nije postupio - a tužitelj nije dokazao (osim za radove koji su ovjereni i prihvaćeni od tuženika) da se radi o radovima koje je izvoditelj radova ugovorio ili onim na koje je tuženik pristao (koje je odobrio ili prihvatio), tužitelj nema osnove zahtijevati da mu se naknade: činjenica da ih je eventualno i izveo nije davala izvoditelju kao što i sada ne daje tužitelju osnovu za zahtjev da mu se naknade "budući da je odredbom čl. 633. st. 2. ZOO-a izričito propisano da izvođač radova ne može zahtijevati povećanje ugovorene cijene za radove što ih je izvršio bez naručiteljeve/tuženikove pismene suglasnosti."

 

Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Naime, drugostupanjski sud je pravilno ocijenio da je tužitelj, da bi uspio u postupku, trebao (jer je to osnovna pretpostavka za obvezivanje tuženika na utuženu isplatu) dokazati činjenice na kojima je zahtjev temeljio, a sve u smislu ZOO-a, i to:

 

- odredaba čl. 630., kojima je propisano: (stavak 1.) "Ugovor o građenju je ugovor o djelu kojim se izvođač obvezuje prema određenom projektu sagraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili na takvom zemljištu odnosno na već postojećem objektu izvršiti kakve druge građevinske radove, a naručilac se obvezuje da mu za to isplati određenu cijenu.", (stavak 2.) "Ugovor o građenju mora biti sklopljen u pismenoj formi.",

 

- odredaba čl. 633., prema kojima: (stavak 1.) "Za svako odstupanje od projekta građenja odnosno ugovorenih radova izvođač mora imati pismenu suglasnost naručioca.", (stavak 2.) "On ne može zahtijevati povećanje ugovorene cijene za radove što ih je izvršio bez takve suglasnosti.",

 

- odredaba čl. 634., prema kojima: (stavak 1.) "Nepredviđene radove izvođač može izvesti i bez prethodne suglasnosti naručioca ako zbog njihove hitnosti nije mogao pribaviti tu suglasnost.", (stavak 2.) "Nepredviđeni radovi su oni čije je poduzimanje bilo nužno da bi se osigurala stabilnost objekta ili spriječio nastanak štete, a izazvani su neočekivano težom prirodom zemljišta, neočekivanom pojavom vode ili drugim izvanrednim i neočekivanim događajima.", (stavak 3.) "Izvođač je dužan o tim pojavama i poduzetim mjerama bez odgađanja izvijestiti naručioca.", (stavak 4.) "Izvođač ima pravo na pravičnu naknadu za nepredviđene radove koji su morali biti obavljeni.".

 

Konkretno, trebao je (budući da je izvoditelj radova sklopio s tuženikom ugovor o građenju u smislu odredbe čl. 630. ZOO-a) dokazati da i ovdje prijeporni radovi imaju značaj radova koje je izvoditelj ugovorio, onih koji su obuhvaćeni Ugovorom (troškovnikom, kao sastavnim dijelom Ugovora) - ili onih na koje je (u smislu odredaba čl. 633. ZOO-a) tuženik pristao (koje je odobrio ili prihvatio), odnosno značaj hitnih i nepredviđenih radova (neobuhvaćenih ugovorom i projektima) - koje je izvoditelj mogao (u smislu odredbe točke 9.2. ugovora i odredaba čl. 634. ZOO-a) izvesti i bez prethodne suglasnosti tuženika.

 

Budući da su nižestupanjski sudovi ocjenom dokaza na koje se i tužitelj pozvao, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), utvrdili:

 

- da tužitelj nije dokazao istaknute činjenice,

 

- odnosno da iz provedenih dokaza ne proizlazi ono što tvrdi i na čemu i sada ustraje u reviziji,

 

pravilno su ocijenili da tužitelj nema pravne osnove s uspjehom zahtijevati naknadu i za te radove, za izvođenje kojih izvoditelj nije pribavio suglasnost naručitelja (tuženika).

 

To što je tuženik prihvatio ili odobrio dio radova obavljenih po izvoditelju radova - iako nisu bili obuhvaćeni troškovnikom kao sastavnim djelom Ugovora, pa izvoditelju za njih i isplatio naknadu, nama značaj koji tužitelj tome daje: značaj razloga koji bi opravdavao isplatu za sve radove koje je izvoditelj iskazao obavljenim, one za izvođenje kojih nije imao suglasnost - niti su bili hitni, nepredviđeni ili ugovorom na bar i jedan način ugovoreni.

 

Za tome suprotno shvaćanje, na kojemu tužitelj ustraje, ne postoji osnova niti u jednome propisu.

 

Pritom, a obzirom da se ovdje radi o potraživanju tužitelja u svezi ugovornog odnosa (u okviru utvrđenja da se izvoditelj radova, prednik tužitelja, javio na javno nadmetanje za izvođenje jasno definiranih radova - po vrsti, količini i vrijednosti, te da je na tome nadmetanju uspio samo kao najpovoljniji ponuđač, ali za radove vrijednost kojih mu je naknađena - te da tužitelj sada zahtjeva naknadu za ono što nije bilo predmetom toga nadmetanja i s njime u svezi ugovorom uređenih odnosa), i to potraživanju kojeg uređuju navedene odredbe čl. 633. i 634. ZOO-a, tužitelj povoljniju poziciju i pravo kojeg je utužio pozivom na Ugovor (a time i zaobilaženje odredaba čl. 633. i 634. ZOO-a ali i uvjeta ili pravila javnog nadmetanja: kroz ostvarenje naknade u svezi radova koji nisu bili predmetom toga nadmetanja i Ugovora sklopljenog u skladu s ovime) ne može ostvariti pozivom na institut stjecanja bez osnove: u okolnostima konkretnog slučaja, a kod primjene odredaba čl. 633. i 634. ZOO-a i pravila koja uređuju pravni posao (a na kojima tužitelj ustraje i u reviziji), ne može se raditi i o stjecanju bez osnove.

 

Stoga, a jer iz izloženog proizlazi:

 

- da je drugostupanjski sud na pravilno i u potpunosti utvrđeno činjenično stanje odlučno za odluku o zahtjevu tužitelja pravilno primijenio materijalno pravo,

 

- a time i da je revizija tužitelja neosnovana,

 

to je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci ove odluke.

 

Zagreb, 10. svibnja 2016.