Broj: Rev 2453/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića, člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja Ž. R. iz A., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u O., protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva financija, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1745/2015-2 od 2. srpnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Belom Manastiru poslovni broj P-157/14-8 od 23. ožujka 2015., u sjednici održanoj dana 31. svibnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1745/2015-2 od 2. srpnja 2015. se odbija kao neosnovana.

 

II.              Revizija tuženika protiv odluke o parničnim troškovima u presudi Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1745/2015-2 od 2. srpnja 2015. se odbacuje kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Belom Manastiru je presudom poslovni broj P-157/14-8 od 23. ožujka 2015. proglasio nedopuštenom ovrhu određenu rješenjem Općinskog suda u Belom Manastiru poslovni broj Ovr-1111/13-11 od 22. travnja 2014.(točka 1. izreke).

 

Tuženici Republici Hrvatskoj, Ministarstvu financija je naloženo naknaditi tužitelju Ž. R. iz A. parnične troškove u iznosu od 17.640,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 23. ožujka 2015. do isplate po stopama navedenim u presudi (točka 2. izreke).

 

 

Županijski sud u Osijeku je presudom poslovni broj Gž-1745/2015-2 od 2. srpnja 2015. odbio žalbu tuženice i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Protiv drugostupanjske presude je tuženica podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. točka 1. u vezi s odredbom čl. 385. st. 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku zbog apsolutno bitnih povreda odredaba Zakona o parničnom postupku te zbog pogrešne primjene odredaba Ovršnog zakona i Stečajnog zakona. Predložila je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te da preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev, a tužitelju naloži naknaditi tuženici parnične troškove uvećane za troškove revizije u iznosu od 2.500,00 kuna.

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Revizija je neosnovana.

 

Presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje ZPP) u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvaren revizijski razlog apsolutno bitne povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pred drugostupanjskim sudom, a na koju se ukazuje u reviziji jer su u obrazloženju presude izneseni neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti sa sadržajem izvedenih dokaza.

 

Revizijskim navodima su, u sporu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe, sadržajno dovedena u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na sadržaj isprava na temelju kojih je određena ovrha u ovršnom predmetu Općinskog suda u Belom Manastiru poslovni broj Ovr-1111/13, te pravnog shvaćanja o učincima potvrde ovršnosti stavljene na ugovor o zasnivanju založnog prava. Iz toga slijedi da se radi o revizijskim prigovorima činjenične naravi kojima su izneseni stavovi o ocijeni izvedenih dokaza. Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbe čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

 

Glede navoda koji se tiču tumačenja učinaka potvrde ovršnosti stavljene na ugovor o zasnivanju založnog prava, odnosno „protezanja“ klauzule na osnovni ugovor o kreditu valja napomenuti da eventualno pogrešan pravni pristup, kada bi i postojao, sam po sebi ne znači da je u donošenju presude počinjena povreda odredaba materijalnog prava, ako je unatoč tome moguće ispitati presudu.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Sporna je u revizijskom stupnju postupka pravilna primjena odredbe čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 112/99.,88/01., dalje ZOO) koja se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05., 41/08). S tim u vezi je sporno je li ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Belom Manastiru poslovni broj Ovr-1111/13-11 od 22. travnja 2014. nedopuštena zato što je nastupila zastara tražbine iz isprave na temelju koje je određena ovrha.

 

Ovom parničnom postupku je prethodio ovršni postupak u predmetu Općinskog suda u Belom Manastiru poslovni broj Ovr-1111/13, a glede tog postupka sud je prema stanju u spisu utvrdio:

 

-da je Republika Hrvatska podnijela dana 10. listopada 2013. prijedlog za ovrhu protiv ovršenika I. L. i Ž. R. radi naplate tražbine u iznosu od 241.989,58 kuna i zateznih kamata na taj iznos, a na temelju Ugovora o dugoročnom kreditu broj T-97/97 sklopljenog 23. prosinca 1997. između Ž. d.d. Ž. (dalje u tekstu: B.) i korisnika kredita S. R. iz Č.,

 

-da je uz prijedlog priložen Ugovor o zasnivanju založnog prava broj T-97/97-2 od 23. prosinca 1997. koji je sklopljen između B. kao založnog vjerovnika i S. R. iz N. Č. kao založnog dužnika radi osiguranja tražbine B. prema korisnicima kredita,

 

-da je S. R. predao B. izjave o jamstvu I. L. i Ž. R. kojim ovi jamče banci za obvezu dužnika S. R. iz predmetnog ugovora o kreditu,

 

-da je uz prijedlog za ovrhu priložen i Ugovor o ustupu potraživanja sklopljen između Ž. d.d. Ž. u stečaju i Ministarstva financija Republike Hrvatske kojim B. ustupa Republici Hrvatskoj svoje potraživanje prema I. L. i Ž. R.,

 

-da je rješenjem poslovni broj Ovr-1111/13-11 od 22. travnja 2014. određena ovrha na novčanim sredstvima ovršenika Ž. R. radi naplate tražbine u iznosu od 241.989,58 kuna i zateznih kamata na taj iznos,

 

-da je Ž. R. izjavio žalbu protiv rješenja o ovrsi zbog zastare tražbine, te zbog formalnih i sadržajnih nedostataka ovršne isprave na temelju koje je određena ovrha, pa je rješenjem Općinskog suda u Belom Manastiru poslovni broj Ovr-1111/13-17 od 28. svibnja 2014. upućen na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

 

U ovoj parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom bilo je sporno je li nastupila zastara tražbine iz isprave na temelju koje je određena ovrha - Ugovora o dugoročnom kreditu broj T-97/97. U odnosu na sporne okolnosti je utvrđeno:

 

-da je Ugovorom o dugoročnom kreditu broj T-97/97 sklopljenog 23. prosinca 1997. B. odobrila kredit korisniku kredita S. R. radi nabavke traktora i priključnih strojeva u iznosu od 88.109,28 DEM, što je na dan sklapanja ugovora iznosilo 308.418,60 kuna,

 

- da je otplata kredita ugovorena u jedanaest polugodišnjih rata uz dospijeće prve rate u roku od 24. mjeseca od dana sklapanja ugovora sklopljenog 23. prosinca 1997., s ovjerom potpisa kod javnog bilježnika 5. lipnja 1998., kada je korisnik kredita sklopio i ugovor o osiguranju založnog prava na traktoru radi osiguranja tražbine iz ugovora o kreditu, te da kredit nije vraćen.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja, te polazeći od općih odredaba o zastari tražbina iz čl. 214., 215., 216., 225. i 223. ZOO/05, sudovi su zaključili da je prije podnošenja prijedloga za ovrhu (10. listopada 2013.) nastupila zastara tražbine iz ugovora o kreditu, te da je ovrha nedopuštena.

 

Obrazloženje se temelji na utvrđenju da je nad Ž. d.d. otvoren stečaj rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku od 7. srpnja 2000., a da prema odredbi čl. 73. st. 1. Stečajnog zakona („Narodne Novine“ broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10, 25/12, 132/12, dalje SZ) nedospjele tražbine dospijevaju otvaranjem stečajnog postupka. Stoga su tražbine B. prema korisnicima kredita, pa tako i prema kosniku S. R. i njegovim jamcima, dospjele dana 7. srpnja 2000.

 

Prema odredbi čl. 233. st. 1. ZOO sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, a vjerovnik kojemu je prenesena tražbina banke (ovdje tuženik Republika Hrvatska), je podnio prijedlog za ovrhu 10. listopada 2013., sudovi su zauzeli shvaćanje da je nastupila zastara tražbine prije podnošenja prijedloga za ovrhu.

 

Predmetna tražbina B. ustupljena je Republici Hrvatskoj Ugovorom o ustupu potraživanja od 20. lipnja 2002., pa da je i od toga dana do dana podnošenja prijedloga za ovrhu proteklo više od 10 godina.

 

U odnosu na navode tuženika da zastarni rok treba računati od dana stavljanja klauzule ovršnosti na ovršnu ispravu sudovi su utvrdili da je javni bilježnik stavio klauzulu ovršnosti samo na Sporazum o zasnivanju založnog prava, a ne i na ugovor o kreditu.

Tuženik je revizijom osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude u odnosu na datum od kojega se računa početak tijeka zastarnog roka od deset godina, a svezi s primjenom odredbe čl. 73. st. 1. SZ, jer otvaranje stečajnog postupka ima učinak glede dospjelosti tražbina stečajnih vjerovnika prema stečajnom dužniku i ne odnosi se na tražbine stečajnog dužnika prema njegovim dužnicima. S. tuženik drži da otvaranjem stečajnog postupka nije automatski dospjela tražbina B. prema dužniku S. R. po osnovi Ugovora o dugoročnom kreditu broj T-97/97, niti tražbina B. prema jamcima.

 

Revident je osporio i pravno shvaćanje prema kojemu klauzula ovršnosti stavljena na ugovor o zasnivanju založnog prava nema učinka na dospijeće obveze iz glavnog ugovora, da zastara tražbine počinje teći tek od dana stavljanja klauzule ovršnosti, pa u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu 10. listopada 2013. nije nastupila zastara.

 

Revizijom je osporena i odluka o troškovima parničnog postupka zbog pogrešne primjene odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

 

Tužbeni zahtjev je pravilno prihvaćen, iako se obrazloženje presude glede zastare tražbine, djelomično temelji na pogrešnim odredbama materijalnog prava.

 

Prije ostalog valja napomenuti da se u rješenju spora glede materijalnopravnog pitanja početka i dovršetka tijeka roka zastare tražbine primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 112/99.,88/01., dalje ZOO) koja se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05., 41/08), jer se radi o obveznom odnosu koji je nastao prije stupanja na snagu ZOO/05.

 

Za rješenje spora glede su mjerodavne odredbe:

 

-čl. 379. st. 1. ZOO prema kojoj sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog organa, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare,

 

-čl. 379. st. 2. ZOO prema kojoj sva povremena potraživanja koja proistječu iz takvih odluka ili nagodbe i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih potraživanja,

 

-čl. 372. st. 1. ZOO prema kojoj potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja, a isto po čl. 373. st. 2. ZOO vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja,

 

-čl. 361. st. 1. ZOO prema kojem zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano,

 

-čl. 362. st. 1. ZOO zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

 

Kada se ima na umu utvrđenje da je Ugovor o dugoročnom kreditu broj T-97/97 sklopljen 23. prosinca 1997., a da je javni bilježnik ovjerio ugovor 5. lipnja 1998., kao i da je otplata kredita ugovorena u jedanaest polugodišnjih rata uz dospijeće prve rate u roku od 24. mjeseca od dana sklapanja ugovora sklopljenog 23. prosinca 1997., slijedi da je posljednja-jedanaesta rata dospjela na naplatu tijekom 2006. godine.

 

Stoga je prije podnošenja prijedloga za ovrhu 10. listopada 2013. nastupila zastara tražbine prema tužitelju za sve rate kredita.

 

Napominje se glede početka tijeka zastarnog roka da za računanje tijeka zastare nije odlučno što je na temelju ugovora o cesiji došlo do promjene subjekata ugovornog odnosa. Naime prema odredbi čl. 436. at. 1. ZOO vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoje potraživanje, ali promjenom osobe na strani vjerovnika ne mijenja se sadržaj niti dospjelost prenesenog potraživanja, pa zastara nastavlja teći.

 

Pogrešno se sud pozvao i na odredbu čl. 73. St. 1. Stečajnog zakona prema kojoj nedospjele tražbine dospijevaju otvaranjem stečajnoga postupka. Naime ta odredba se nalazi u glavi 6.2. Stečajnog zakona kojom je uređen pojam stečajnih vjerovnika i način ostvarivanja njihovih tražbina, te se ne može primijeniti u odnosu na tražbine stečajnog dužnika prema njegovim dužnicima , u ovom slučaju tražbine Ž. d.d., prema korisnicima kredita.

 

Međutim unatoč pogrešnom pozivanju na neke odredbe materijalnog prava pravilno je presudom utvrđena nedopuštenom ovrha određena rješenjem prvostupanjskog poslovni broj Ovr-1111/13-11 od 22. travnja 2014., jer je nastupila zastara tražbine zbog koje je određena ovrha, a samim time je nastupila i pretpostavka predviđena odredbom čl. 50. st. 1. točka 11. u vezi s čl. 52. st. 3. Ovršnog zakona za utvrđenje nedopuštenom ovrhe.

 

Zbog navedenih razloga nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je valjalo na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju protiv presude kao neosnovanu.

 

Revizija protiv odluke o parničnim troškovima je nedopuštena.

 

O zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak (čl. 164. st. 4. ZPP), s time što se odluka o trošku u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 5. ZPP).

 

Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka, mjerodavna odredba čl. 400. st. 1. ZPP koja glasi: Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).

 

Iz navedene odredbe slijedi da je revizijom dopušteno pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja predstavljaju pojedinačni akt o predmetu spora i kojima se dovršava postupak po tužbi, pa je za ocjenu o dopuštenosti revizije protiv rješenja o troškovima parničnog postupka potrebno ocijeniti ima li rješenje o parničnim troškovima karakter takvog pojedinačnog akta čijom se pravomoćnošću dovršava parnični postupak.

 

Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer glede parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

 

Upravo odredbe ZPP o litispendenciji otkrivaju pravu prirodu rješenja o troškovima parničnog postupka slijedom koje rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP. Naime prema odredbi čl. 194. st. 1. ZPP parnica počinje teći dostavom tužbe tuženiku. U pogledu zahtjeva koji je stranka postavila u tijeku postupka parnica počinje teći od časa kad je o tom zahtjevu obaviještena protivna stranka (čl. 194. st. 2. ZPP). Parnica dakle ne počinje teći podnošenjem zahtjeva za naknadu parničnih troškova nego samo u pogledu tužbenog zahtjeva, pa se i litispendencija odnosi na tužbeni zahtjev, a ne i na zahtjev za naknadu parničnih troškova.

 

Također treba imati na umu i odredbu čl. 190. ZPP prema kojoj se objektivna preinaka tužbe odnosi na predmet spora, dok se preinakom zahtjeva za naknadu parničnog troška ne mijenja identitet spora, iz čega također slijedi da zahtjev za naknadu parničnog troška nije sastavni dio predmeta spora, niti o tom zahtjevu teče parnica.

 

Zaključno, odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi se samo na ona rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno dovršava parnični postupak.

 

Kada su u pitanju parnični troškovi, sama okolnost što se rješenje o troškovima postupka donosi u presudi ili rješenju kojim se pravomoćno dovršava postupak pred sudom ne daje tom rješenju svojstvo rješenja kojim se pravomoćno završava parnični postupak. Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), o njima sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP), ali nemaju karakter rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP.

 

Kad je u pitanju postupanje revizijskog suda po reviziji protiv pravomoćne odluke o predmetu spora, treba imati na umu odredbu čl. 166. st. 2. ZPP prema kojoj je sud dužan, samo kad preinači odluku protiv koje je podnesena revizija ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiti o troškovima cijelog postupka (čl. 166. st. 2. ZPP). Nadalje, kada sud odbaci ili odbije reviziju, odlučit će o troškovima nastalim u postupku u povodu revizije, (čl. 166. st. 1. ZPP). O troškovima parničnog postupka se dakle odlučuje isključivo kao o izdatku nastalom u tijeku i u povodu spora.

 

O pravnoj prirodi rješenja o troškovima postupka izjasnio se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-III-4937/2013 od 11. studenoga 2013. u kojem je navedeno: „Sukladno tome, samo ona odluka kojom je nadležni sud meritorno odlučio o biti stvari, odnosno o pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja, jest pojedinačni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona u povodu kojega je Ustavni sud Republike Hrvatske, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, nadležan štititi ljudska prava i temeljne slobode podnositelja, zajamčene Ustavom Republike Hrvatske.

 

U ustavnosudskom postupku ocijenjeno je da osporavana odluka, u dijelu koji podnositelj pobija ustavnom tužbom, a kojim je odlučeno o trošku ovršnog postupka, ne predstavlja pojedinačni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona protiv kojeg bi Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu.“ (tako i u odlukama U-III-4623/2013, U-III-2365/2001, U-III-954/2004, U-III-1794/2009, U-III-565/2012, U-III-140/2014).

 

Također je i Vrhovni sud je na sjednici građanskog odjela održanoj 16. studenog 2015. te u više svojih odluka (npr. Rev-1353/11 od 17. studenog 2015. i Rev-2005/12 od 17. studenog 2015.) zauzeo pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija.

 

Stoga je valjalo odbaciti reviziju protiv odluke o parničnim troškovima po čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 31. svibnja 2016.