Broj: Rev 1913/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužiteljice N. C. iz M., koju zastupa punomoćnica S. Č. V., protiv tuženika C. o. d.d. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj Gž-624/11-2 od  24. svibnja 2011., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-1754/09 od 5. svibnja 2010., u sjednici održanoj 3. studenoga 2016.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici na ime nematerijalne štete iznos od 150.000,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate po stopi koja odgovara eskontnoj stopi HNB uvećanoj za pet postotnih poena (točka I. izreke) te naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu 12.915,00 kuna (točka II. izreke).

Drugostupanjskom presudom uvažena je žalba tuženika te preinačena prvostupanjska presuda i odbijena tužiteljica sa tužbenim zahtjevom  za naknadu štete u iznosu od 150.000,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom te naknadom parničnih troškova. Ujedno je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku troškove pristojbe na žalbu u iznosu 2.312,50 kuna.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se usvoji tužbeni zahtjev ili ukine te predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.

U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

              Pozivanjem na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP tužiteljica sadržajno osporava zaključke drugostupanjskog suda, a s time u vezi i pravno shvaćanje glede težine manifestacija invaliditeta kod tužiteljičina oca. Time zapravo dovodi u pitanje činjenična utvrđenja drugostupanjskog suda i pravnu ocjenu donesenu na temelju takvih utvrđenja, pa se navedeni razlozi ne mogu podvesti pod revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju revidentica ukazuje.

U reviziji tužiteljica iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i izvodi drukčije činjenične zaključke od drugostupanjskog suda. Tvrdnje kojima dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje jer prema odredbi čl. 385. st. 1 ZPP revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a revizijski sud odlučuje o reviziji polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

U ovom predmetu je riječ o zahtjevu tužiteljice za naknadom štete zbog duševnih boli koje trpi kao posljedicu naročito teškog invaliditeta njezina oca.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je otac tužiteljice stradao u prometnoj nezgodi 2. kolovoza 2002., koju je skrivio osiguranik tuženika;

- da je u navedenoj nezgodi zadobio mnogobrojne ozljede od kojih su zaostale psihičke, anatomske i funkcionalne posljedice koje umanjuju njegovu životnu i radnu sposobnost u visini od 90%;

- da se psihičke posljedice pojavljuju kao smetnje u vidu blažeg organskog psihosindroma (konfuznost, zaboravljivost, pad koncentracije, tjeskoba, nemir i nesanica);

- da se anatomske posljedice pojavljuju u smislu vrlo izražene angulacije desne potkoljenice, ukočenja lijevog koljena u savijenom položaju, izrazito smanjenog obujma lijeve natkoljenice u odnosu na desnu, skraćenja desne noge za 3 cm i smanjenja mase cijele muskulature;

- da se funkcionalne posljedice ogledaju u lakom ograničenju kretnji u lijevom ramenom zglobu, jakom ograničenju kretnji u lijevom kuku, u smanjenju kretnji u lijevom koljenu, u smanjenju kretnji u desnom nožnom zglobu i slabosti mišića potkoljenice te da je kod istog došlo do jakog zamaranja i time umanjenja radne sposobnosti te se kreće uz pomoć jedne a ponekad i dvije štake.

Sporno je pripada li tužiteljici, pravo na utuženu naknadu štete s osnova duševnih boli koje trpi zbog invaliditeta bliske osobe (oca), a sve u smislu odredbe čl. 201. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), koja se primjenjuje na ovaj slučaj na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08), prema kojoj, u slučaju naročito teškog invaliditeta neke osobe sud može dosuditi njezinu bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove“.

Polazeći od navedenih utvrđenja, a koja u revizijskom stadiju postupka ne mogu biti predmetom preispitivanja, sud prvog stupnja usvaja tužbeni zahtjev ocijenivši da visok postotak invalidnosti oca tužiteljice od 90% i duševne boli koje se manifestiraju u teškom prihvaćanju činjenica vezanih za posljedice prometne nezgode opravdavaju dosuđenje naknade.

Sud drugog stupnja na temelju odredbe 373. točka 3. ZPP, preinačuje prvostupanjsku presudu i odbija tužbeni zahtjev ocijenivši da vanjske manifestacije invaliditeta oca tužiteljice, nisu takve da bi izazvale duševne boli koje bi opravdavale dosuđenje novčane naknade, jer se u konkretnom slučaju ne radi o naročito teškom invaliditetu. Nadalje izražava pravno shvaćanje da dosuđenje naknade pretpostavlja naročito težak slučaj invaliditeta, dakle takav koji bi se redovito morao kretati u granicama potpunog invaliditeta.

Takvo pravno shvaćanje da "naročito teški invaliditet" u smislu odredbe čl. 201. st. 3. ZOO postoji samo "ako se kreće u granicama potpunog invaliditeta" nije pravilno i ne proizlazi iz sadržaja te odredbe.

Pravo na naknadu štete prema odredbi čl. 201. st. 3. ZOO oštećenima pripada kada se ispune dvije pretpostavke propisane tom odredbom: kada postoji naročito teški invaliditet izravno oštećene osobe i kada postoje duševne boli određenog intenziteta i trajanja kod posredno oštećenih, koje su u uzročnoj vezi s nastupom naročito teškog invaliditeta izravno oštećene osobe - dakle ne samo kada se naročito teški invaliditet kreće u granicama potpunog invaliditeta.

Međutim, sve i uz istaknuto pogrešno shvaćanje - kojem uostalom i revidentica prigovara, pravilan je daljnji zaključak drugostupanjskog suda da u predmetu utvrđene okolnosti ipak ne opravdavaju dosuđenje naknade po odredbi čl. 201. st. 3. ZOO.

Naime, imajući na umu da ZOO ne određuje sadržaj pravnog standarda „naročito teškog invaliditeta izravno oštećene osobe“ (kao invaliditeta ipak različitog od ostalih slučajeva teškog invaliditeta po osobinama koje mu daje „naročita težina“) - kao osnove za utvrđenje pravične novčane naknade, o pravu na pravičnu novčanu naknadu za duševne boli prema odredbi čl. 201. st. 3. ZOO valja suditi prema okolnostima svakog konkretnog slučaja: ne samo zavisno o stupnju invaliditeta izravno oštećenog, odnosno od brojčanog izraza utvrđenog invaliditeta, već i od pojavnih oblika u kojima se taj invaliditet očituje, pri čemu u obzir valja uzeti i jačinu duševnih boli koje trpe i koje će u budućnosti trpjeti izravno oštećenom bliske osobe.

Upravo slijedom iznijetog, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz postupka koji je prethodio ovome, shvaćanje je i revizijskog suda da okolnosti konkretnog slučaja, odnosno stupanj invaliditeta oca tužiteljice (koji iznosi 90%) sa svim izloženim posljedicama ozljeda koje je zadobio u štetnom događaju te vanjskim manifestacijama (pojavnim oblicima) tih posljedica ali i jačinom duševnih boli koje tužiteljica trpi i koje će u budućnosti trpjeti zbog invaliditeta oca, ne daju tužiteljici osnovu za utvrđenje pravične novčane naknade za duševne boli prema odredbi čl. 201. st. 3. ZOO.

Stoga, a budući je prema izloženom drugostupanjski sud prilikom odlučivanja o predmetu spora pravilno primijenio materijalno pravo - pa ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je valjalo reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu, na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

3. studenoga 2016.