Broj: Gž-240/18

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja E.-N. d.o.o., P., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. V., odvjetniku u L., protiv tuženika: 1. Đ. C., iz P., OIB: …, i 2. N. C., iz P., OIB: …, oba zastupani po punomoćniku B. Z., odvjetniku u P., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika 2. protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola broj Pn-507/15-34 od 7. studenoga 2017., dana 29. ožujka 2018.,

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

Djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično prihvaća žalba tužitelja dok se u cijelosti prihvaća žalba tuženika 2. te presuda Općinskog suda u Puli – Pola broj Pn-507/15-34 od 7. studenog 2017.:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu i to u točki III. i VI. izreke;

b) ukida u pobijanom dijelu i to u točki I., II, IV., V. i VII.  izreke i predmet se u tom pobijanom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik 2. da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 837,50 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 25. ožujka 2014. do isplate (točka I. izreke); dok je odbijen zahtjev tužitelja da mu tuženik 2. isplati daljnji iznos u visini od 2.000,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom od 25. ožujka 2014. do isplate (točka II. izreke). Odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik 1. solidarno s tuženikom 2. naknadi štetu isplatom iznosa od 2.837,50 kuna (točka III. izreke).

Ujedno je tuženik 2. obvezan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 445,85 kuna s zakonskom zateznom kamatom od presuđenja 13. rujna 2017. do isplate (točka IV. izreke); dok je za više traženo zahtjev tužitelja odbijen (točka V. izreke). Također, tužitelj je obvezan tuženiku 1. naknaditi parnični trošak u iznosu od 4.297,58 kuna s zakonskom zateznom kamatom od presuđenja 13. rujna 2017. do isplate (točka VI. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika 2. za naknadu parničnog troška u cijelosti (točka VI. izreke).

Žalbu protiv odbijajućeg dijela presude pravovremeno podnosi tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava; dakle, žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13  i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači.

Protiv dijela presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na njega žali se tuženik 2. zbog istih žalbenih razloga i s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači podredno, ukine.

Na žalbe nije odgovoreno.

Žalba tužitelja je djelomično osnovana a žalba tuženika je u cijelosti osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete po osnovi dva štetna događaja i to od 4. ožujka 2014. kada da je tuženik 1. postavio kamene blokove na sredinu ceste na kojoj je radnim strojem stajao M. Š. koji je za račun tužitelja obavljao radove rušenja starog suhozida i kopanja temelja za izgradnju novog zida čime da je spriječio izvođača radova u obavljanju radova na ogradnom zidu te od 5. ožujka 2014. kada da su tuženici ponovno spriječili M. Š. u obavljanju radova na ogradnom zidu na način da je tuženik 2. isključio mješalicu iz struje i sprječavao njezino ponovno uključenje pa da M. Š. radove za to vrijeme nije mogao obavljati, jer je prvi dan stroj bio zaustavljen a drugi dan bez struje te da je za „čekanje za dva dana“ M. Š. kao vlasnik obrta S. K. tužitelju ispostavio račun u iznosu od 2.270,00 kuna uvećano za PDV u iznosu od 567,50 kuna ukupno 2.837,50 kn, računajući 200,00 kuna na sat, za ukupno izgubljenih 11 sati i 20 minuta. 

Imajući na umu vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju, to se u ovom postupku radi se o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavka 1. ZPP, radi čega se pobijana presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a sve u skladu s odredbom članka 467. stavka. 1. ZPP.

Prije svega, a u odnosu na žalbene navode tuženika 2,. za navesti je da prema odredbi članka 461.a stavka 2. ZPP, u postupku u sporovima male vrijednosti stranke su dužne najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznijetih činjenica.

Zbog obvezne primjene toga strogog pravila, obvezatno se tuženiku dostavlja tužba na odgovor kako je to i propisano člankom 461.a stavkom 1. ZPP. Prema odredbi članka 465. stavka 3. ZPP poziv za pripremno ročište mora sadržavati upozorenje o mogućnosti predmnijevanog povlačenja tužbe ako tužitelj ne dođe na prvo ročište, upozorenje o trenutku do kojega se moraju i mogu iznijeti činjenice i predlagati dokazi te navod o žalbenim razlozima zbog kojih se može pobijati odluka u ovim postupcima.

Nadalje, odredbom članka 461.a stavka 3. ZPP propisano je da stranke mogu na pripremnom ročištu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti odnosno predložiti u tužbi, odnosno u odgovoru na tužbu.

Dakle, nužno je da stranke jasno i decidirano obrazlože zbog čega nisu već u tužbi ili odgovoru na tužbu iznijele određenu činjenicu ili predložile određeni dokaz. Konačno, ako sud uzme u obzir takvu novu činjenicu ili novi dokaz prigodom donošenja svoje odluke, isti mora u obrazloženju svoje odluke iznijeti razloge zbog čega je takva činjenica ili dokaz prihvaćen ili nije.

Sud prvog stupnja u pobijanoj presudi navodi da je tužitelj podneskom od 26. listopada 2015. (dakle, nakon odgođenog pripremnog ročišta), prije zaključenja prethodnog postupka, proširio činjenični osnov tužbe navodeći da su tuženici i fizički spriječili i onemogućili radove koje je za tužitelja izvodio M. Š. tako da su fizički mješalicu isključili iz struje. Iz navedenog proizlazi da isti sud uopće nije imao u vidu da se ovdje radi o sporu male vrijednosti u odnosu na koje se primjenjuju odredbe članka 457. do 467.a ZPP.

Kako je u konkretnom slučaju, naprijed opisano postupanje suda prvog stupnja izostalo (jer presuda ne sadrži razloge prihvaćanja nove činjenice), slijedom čega je ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, to je već iz tog razloga valjalo ukinuti pobijanu odluku u odnosu na tuženika 2., a temeljem odredbe članka 369. stavka 1. ZPP.

U odnosu na žalbu tužitelja i meritum spora u svezi odlaganja kamenja, iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da je na očevidu na licu mjesta u naselju L., uz sudjelovanje vještaka mjernične struke T. V. utvrđeno da se obiteljska kuća … nalazi na k.č. 133 k.o. P., a istu u zakupu drži tužitelj prema Ugovoru o zakupu od 22. svibnja 2013. na rok od 10 godina, dok se dvorište uz kuću nalazi na nekretninama oznake k.č. 683, k.č. 146 zgr., 145 zgr., 134 zgr., 136 zgr., 135 sve k.o. P., cesta koja prolazi uz sporni ogradni zid je asfaltirana po k.č. 683 i dijelom na k.č. 139 zgr., k.č. 683 se dijelom koristi kao cesta a dijelom kao dvorište uz kuću …, da stanje u naravi ne odgovara stanju u katastarskom operatu;

- da je vještak sačinio skicu lica mjesta na kojoj je prikazao nekretnine tuženika k.č. 140 zgr i 139 zgr k.o. P. koje od spornog ogradnog zida, a kojeg je označio plavom bojom od točke A do točke B i koji se nalazi na međi k.č. 683 i k.č. 136 zgr. k.o. P., odvaja nerazvrstana cesta na k.č. 683 k.o. Pićan, zatim položaj pijeska i mješalice (koja da je isključena iz struje drugi dan 5. ožujka 2014.) kao i položaj kamenih blokova zatečen na licu mjesta prilikom očevida, odnosno njihov položaj na dan štetnog događaja 4. ožujka 2014. (po kazivanju tužitelja), kao i položaj murve s unutarnje strane dvorišta koje je za cca 1 metar udaljeno od točke A, (koju su pokazivali tuženici navodeći  da je stari suhozid završavao na murvi na kojoj su još uvijek vidljiva oštećenja) a sve navedeno je i fotografirano;

- vještak da se očitovao na primjedbe tuženika na vještvo navodeći kako se ne može točno izjasniti o međama između predmetnih nekretnina koje u naravi čine javno dobro i parcela u vlasništvu privatnih osoba iz razloga što utvrđenje točnih međa nekretnina nije bilo predmet vještačenja, no potvrdio je da se sporni ogradni zid ne nalazi na k.č. 139 zgr. i 140 zgr. k.o. P. (na nekretninama tuženika);

- da čak ako je tužitelj izgradnjom zida izašao iz gabarita nekadašnjeg starog suhozida na uštrb javnog dobra-ceste na k.č. 683 k.o. Pićan, to da nije razlog za ekskulpaciju tuženika, budući da sporni ogradni zid ne zadire u nekretnine tuženika, kao što je nesporno da mješalica 5. ožujka 2014. nije na bilo koji način zadirala na nekretnine tuženika;

- da je svjedok M. Š. vlasnik obrta S. K. koji je kritične zgode za račun tužitelja radio na uklanjanju starog suhozida i izgradnji novog kamenog zida, iskazao da je kritične prigode započeo s radovima na uklanjanju starog suhozida koji je dijelom bio i urušen, da je radove izvodio sa kombinirkom CB trojka, širine 2,30 m, da mu je odmah ujutro oko 8,30 tuženik 1. rekao da stane s radovima, jer da je to njihovo, da je kamene blokove koji su inače i prije bili uz rub asfaltne ceste isti tuženik pomaknuo na sredinu, radi čega se cestom nije moglo proći; dok s dvorišne strane nije mogao raditi jer je bila posijana trava i napravljen ivičnjak zbog čega mu je sa strane ceste bilo pristupačnije te je mogao dobiti ravnu liniju, da je taj dan izgubio 8 radnih sati, a drugih radova u to vrijeme nije imao dok je drugi dan „nekako se zgurao“ i srušio zid te kopao temelje dubine 40-50 cm;

- da su svjedoci R. M. i A. L. iskazali da je novi zid više izbačen prema cesti, a da je raniji suhozid bio do murve, da je kamene blokove postavio tuženik 1. na javnom dobru;

- da je zakonski zastupnik tužitelja A. L. iskazao da su se radovi na uređenju ogradnog zida izvodili u ožujku 2014., da je stari suhozid srušen i na istom mjestu da su se napravili temelji i sagradio novi zid, da je prvi dan tuženik 1. fizički stao na put izvođaču radova te je kamene blokove visine cca 70 ak cm i širine cca 40-ak cm koji su sa stajali sa strane asfalta povukao na sredinu, i tražio da se zaustave radovi jer da ga sprječava u prolazu te je rekao da ne bi kome palo na pamet da te kamene blokove slučajno pomiče, radi čega te kamene blokove zz nije pomakao, već je pozvao policiju, koja je došla na lice mjesta za sat do dva, te je poslijepodne Đ. C. vratio kamene blokove na prijašnje mjesto uz rub asfalta; da je to bio jedini put rada jer je parcela s unutarnje strane već bila uređena na način da je na istoj bio zasijan travnjak i postavljen rubnjak;

- da je tuženik 1. Đ. C. naveo kako su sporni kameni blokovi postavljeni na rub asfalta prije nego se gradio ogradni zid od točke A do B te da kamene blokove nije pomicao, da je točno da je M. Š. rekao da ne može kopati (s ceste) već da može kopati s unutarnje strane (s k.č. 136 zgr.) jer da u to vrijeme s unutarnje strane nije bio zasijan travnjak niti su bili postavljeni ivičnjaci.

Ovaj sud je kod odlučivanja o žalbi dužan respektirati činjenično stanje utvrđeno od strane prvostupanjskog suda.

S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno je taj sud ocijenio da tuženik 1. nije solidarno s tuženikom 2. odgovoran za štetu tužitelju jer i pored činjenice da je tuženik 1. doista stavio kamene blokove na sredinu asfaltne ceste, da su radovi mogli biti izvedeni i s drugim pristupom zidu a i da su blokovi maknuti još dok se policija 4. ožujka 2014. nalazila na licu mjesta te da nije dokazana uzročnoposljedična veza između postavljanja kamenih blokova na cestu u trajanju od 4-5 sati i mirovanja stroja 8 sati.

Pri tome, taj sud se pozvao na naprijed navedene materijalnopravne odredbe pa se u tom dijelu u cijelosti radi nepotrebnog ponavljanja upućuje na razloge pobijane odluke.

Slijedom navedenog, sud je prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio u odnosu na tuženika 1. tužbeni zahtjev u cijelosti.

Pravilna je i odluka o parničnom trošku jer je ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP i jer je parnični trošak pravilno obračunat. Kako u tom dijelu nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, to je žalbu tužitelja djelomično valjalo odbiti, a prvostupanjsku presudu potvrditi u točki III. i VI. izreke temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP.

U nastavku postupka, sud će u odnosu na tužbeni zahtjev usmjeren protiv tuženika 2. otkloniti uočenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka te će potom donijeti novu, na zakonu zasnovanu, odluku i odlučiti o troškovima parničnog postupka.

U Splitu 29. ožujka 2018.