Broj: Gž-42/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Blanke Pervan, kao predsjednice vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ante Milovca, kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja: 1. I. Š., odvjetnika iz Z., (OIB: …) i 2. B. V., odvjetnika iz Z., (OIB: …), zastupan po punomoćniku I. Š., odvjetniku iz Z., protiv tuženika D. B. pok. Š.-Ž. iz P., (OIB: …), zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. T. i J. T. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Zadru od 26. studenog 2015. poslovni broj P-2679/13, u sjednici vijeća održanoj dana 16. travnja 2018.,             

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tužitelja I. Š. i B. V. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru od 26. studenog 2015. poslovni broj P-2679/13 u točki II. njezine izreke.

 

2. Odbija se djelomično žalba tuženika D. B. pok. Š.-Ž. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda u točki I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljima iznos od 29.466,25 kuna, s pripadajućom zateznom kamatom, dok se djelomično uvažava žalba i djelomično preinačuje prvostupanjska presuda u točki I. tako da se tužbeni zahtjev u preostalom dijelu odbija kao neosnovan.

 

3. Odbijaju se žalbe stranka kao neosnovane te se potvrđuje odluka o trošku sadržana u točki III. izreke prvostupanjske presude, s time da se ujedno odbijaju i zahtjevi stranaka za naknadom troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom odlučeno je:

„I. Nalaže se tuženiku da tužiteljima isplati na ime zastupanja u predmetima pod poslovnim brojem: P-590/07 i P-3525/09 pred Općinskim sudom u Zadru iznos od 34.310,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja, pa do isplate i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate  za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim traže isplatu iznosa preko iznosa dosuđenog u točki I. izreke do zatraženog iznosa od 194.397,50 kuna, dakle, za  160.087,50 kuna.

II. (ispravno III.) Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženiku parnični trošak ovog postupka u iznosu od  9.590,62 u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev stranaka za naknadu troška odbija kao neosnovan.“

Protiv odbijajućeg dijela gornje presude žale se tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, pobijajući i odluku o trošku, s prijedlogom da se odluka u tom dijelu preinači ili ukine, s time da je rješenjem predsjednika ovog suda od 9. travnja 2018. broj: 29. Su: 211/18 odbijen njihov zahtjev za izuzeće suca A. M. kao člana vijeća.

Protiv dosuđujućeg dijela gornje presude i odluke o trošku žali se pak tuženik iz istih zakonskih žalbenih razloga, s prijedlogom da se presuda preinači ili ukine.

U odgovorima na žalbe, u bitnome, su osporeni žalbeni navodi suprotne stranke i predloženo odbijanje žalbi.

Žalbe su djelomično osnovane.

Po ocjeni ovog suda prvostupanjska presuda nije opterećena niti jednom apsolutno bitnom povredom procesnog zakona iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ni onom iz točke 11. na koju se upire u žalbi tužitelja jer presuda nema proturječnosti ili nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa ni u pogledu sadržaja ugovora o pružanju pravne pomoći o čemu će još biti riječi.

Naime, svoju odluku sud vrlo detaljno obrazlaže time:

- da je predmet spora zahtjev tužitelja da im tuženik na ime zastupanja koje su kao odvjetnici poduzeli u predmetima pred ovim sudom posl. br. P-590/07 i P-3525/09 isplati ukupni iznos od 194.397,50 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, da je nesporno da su tužitelji kao odvjetnici zastupali tuženika u parničnom predmetu ovog suda posl. br. P-590/07 poduzimajući niz procesnih radnji kako su naznačene na troškovniku upućenom tuženiku (l.s. 7), da su tužitelji kao odvjetnici zastupali tuženika u parničnom predmetu ovog suda posl. br. P-3525/09, koji je pravomoćno okončan i u kojemu je tuženiku priznati trošak u iznosu od 10.147,50 kuna, da tuženik nije platio ništa na ime zastupanja od strane tužitelja u navedenim predmetima,

- da je spornim tuženik učinio pravnu osnovu na temelju koje tužitelji potražuju isplatu. Naime, tužitelji tvrde da su tuženika zastupali na temelju punomoći koju im je dao, pa da je tako sklopljen ugovor o nalogu. Tuženik, suprotno tome, navodi da je s tužiteljima dogovorio naknadnu isplatu ovisno o uspjehu u sporu na način da bi se iznos dobiven u parničnom postupku podijelio po pola. Prema tome, sporna je činjenica jesu li tužitelji i tuženik ugovorili naknadu u razmjeru s uspjehom u postupku. Iz iskaza tuženika te svjedoka  sud utvrđuje da su stranke ovog postupka doista zaključili takav ugovor. Naime, supruga tuženika detaljno govori o sastanku na kojemu je tuženik, njezin suprug, s odvjetnikom Š. postigao usmeni dogovor o zastupanju na način da će se troškovi podmiriti prema uspjehu u parnici i to podjelom dobivenog iznosa svakome po pola. Iako je 1. tužitelj I. Š. najprije osporavao činjenicu da bi ova svjedokinja bila nazočna prilikom dogovora o zastupanju tuženika u spornim postupcima (navod na zapisniku s ročišta od 22. rujna 2015. (l.s. 68/2), nakon iskaza ove svjedokinje, taj tužitelj više nije prigovarao u tom pogledu, štoviše, u prigovoru na njezin iskaz potvrđuje da je ova svjedokinja bila u njegovom uredu s tuženikom. Prema tome, nema spora da je supruga tuženika bila prisutna kod odvjetnika Š. i da je prenijela sadržaj razgovora upravo onako kako ga prezentira sam tuženik. Osim toga, iz iskaza preostalih svjedoka L. B., sina tuženika, te D. Lj., proizlazi da je financijsko stanje tuženika u to vrijeme bilo izuzetno loše i da isti nije bio u mogućnosti plaćati odvjetničke honorare po svakoj poduzetoj radnji. Zaključak da su stranke dogovorile plaćanje po uspjehu u sporu proizlazi i iz činjenice da je u drugome predmetu (slučaj R.) tuženik nesporno plaćao odvjetnika Š. po poduzetoj radnji pa ostaje nejasno zašto je odvjetnik Š. dopustio da mu tuženik ne plati baš ništa za vrijeme zastupanja u postupku P-590/07, a koje zastupanje je trajalo 16 godina. Pored toga, tužitelji nisu u to vrijeme izdali niti jedan račun tuženiku u vezi troškova zastupanja u tome predmetu. Međutim, iako je sud utvrdio da su stranke ovog postupka ugovorile zastupanje po uspjehu u sporu takav ugovor nije valjan jer je (ispravno nije) sklopljen u usmenoj formi. Naime, čl. 19. st. 2.  Zakona o odvjetništvu (,,Narodne novine'' br. 157/94, 117/08, 50/09, 75/09 i 18/11, dalje - ZO) propisano je da bi ugovor o nagradi za rad u razmjeru s uspjehom u postupku bio valjan nužno bi bilo da je isti zaključen u pisanom obliku. Ne može se tuženik pozivati niti na eventualnu konvalidaciju ugovora, jer ništetni ugovori mogu samo u iznimnim slučajevima postati valjani i to kada je zabrana bila manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen. Za konkretan slučaj prisilnom pravnom normom propisana je pisana forma za valjanost ovakvog ugovor što u svakom slučaju nije zabrana manjeg značenja, sve i da je ugovor u cijelosti ispunjen. Obzirom da je punomoć u predmetu P-590/07 tuženik potpisao I. Š. 1997. godine, u pogledu tog pravnog odnosa valja primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, dalje - ZOO/91). Tuženik je u istome predmetu (P-590/07) odvjetnika B. V. konkludentno ovlastio na zastupanje obzirom da je na ročišta 28. lipnja 2007. i 5. listopada 2007. pristupio osobno s odvjetnikom B. V. koji je poduzimao sve radnje koje poduzima punomoćnik, koji je na zapisnik naveden kao punomoćnik tuženika, a na koji zapisnik tuženik nije imao primjedbi. Što se tiče predmeta P-3525/09, punomoć tužiteljima potpisana je 2009. godine pa se na taj pravni odnos imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje - ZOO/05). Čl. 749. st. 1. ZOO/91 jednako kao i čl. 763 st. 1. ZOO/05 propisano je da se ugovorom o nalogu obvezuje nalogoprimac prema nalogodavcu da za njegov račun poduzme određene poslove. Nadalje, prema odredbi čl. 759. st. 1. ZOO/91 jednako kao i prema odredbi čl. 773. st. 1. ZOO/05 dužan je nalogodavac naknaditi nalogoprimcu, čak i ako njegov trud bez njegove krivnje nije imao uspjeha, sve potrebne troškove što ih je učinio za izvršenje naloga, s kamatama od dana kad su učinjeni. Potpisivanjem punomoći odvjetnik i stranka zaključuju ugovor o nalogu, kojim se odvjetnik obvezuje za stranku poduzeti određene pravne radnje u određenom sudskom postupku, prema nalogu stranke, a stranka se obvezuje odvjetniku platiti naknadu za njegov rad. Sukladno čl. 18. st. 1. ZO odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad te na naknadu troškova u svezi s obavljenim radom sukladno tarifi koju utvrđuje i donosi Komora uz suglasnost ministra pravosuđa,

- da je nesporno da tužitelji i tuženik nisu imali sklopljen pisani ugovor prema kojem bi tuženik tužiteljima naknadu za poduzete pravne radnje isplatio sukladno postignutom uspjehu u parničnim postupcima, već su sklopili takav usmeni ugovor koji je ništetan, dužan je tuženik tužiteljima isplatiti na temelju odredbi čl. 759. st. 1. ZOO/91, čl. 763. st. 1. ZOO/05  i čl. 18. ZO-a naknadu za zastupanje u predmetima posl. br. P-570/07 i P-3525/09 po poduzetim radnjama. Tuženik je na ročištu za glavnu raspravu dana 2. prosinca 2014. istaknuo prigovor zastare tužiteljevih potraživanja. Tužitelji su osporili mogućnost da tuženik tek na ročištu za glavnu raspravu po prvi puta istakne prigovor zastare. Međutim, valja navesti tužiteljima da se sukladno čl. 288.a st. 6. ZPP-a na pripremnom ročištu prigovor radi prebijanja može istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka, a da se materijalnopravni prigovori mogu isticati i nakon toga, ali se radi njihova opravdanja ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi, osim u slučaju iz članka 299. stavka 2. tog Zakona. Prema tome, tuženik je bio ovlašten istaknuti materijalnopravni prigovor zastare i nakon zaključenja prethodnog postupka s time da tuženik u konkretnom  slučaju nije iznosio nove činjenice niti dokaze da opravda takav prigovor jer su sve relevantne činjenice za ocjenu tog prigovora iznesene ranije tijekom postupka. Tuženik smatra da se opći rok zastare od pet godina u konkretnom slučaju računa od dana svake poduzete radnje. Nasuprot tome, tužitelji tvrde da stranke kod zastupanja sklapaju ugovor o nalogu pa odvjetnik po završetku zastupanja kao nalogoprimac ima pravo od stranke zahtijevati  naknadu za obavljeni posao. Propisano je doista Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u daljnjem tekstu: Tarifa/12) u Tbr. 46. kako naplata odvjetničke usluge u svim postupcima, osim kaznenim ili prekršajnim, dospijeva okončanjem ovršnog postupka ili pravomoćnim okončanjem postupka ukoliko se ne provodi ovrha, otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju. Međutim, Tarifa je po pravnoj prirodi podzakonski akt, stoga ista nužno mora biti u skladu sa zakonom koji regulira materijalnopravna pitanja zastare potraživanja. Naime, propis koji je na nižoj razini u hijerarhiji pravnih propisa neće biti primijenjen ukoliko je u suprotnosti s propisom višeg hijerarhijskog ranga. ZO koji upućuje na donošenje Tarife kao podzakonskog akta ne sadrži odredbu o trenutku dospijeća odvjetničkih usluga. Stoga je potrebno u tom slučaju primijeniti opće odredbe o zastari propisane ZOO/05 i to čl. 215. st. 1. koji određuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Kako je već navedeno, nema zakonskih odredbi koje bi drugačije regulirale pitanje zastare odvjetničkih usluga od onoga kako to čini odredba čl. 215. st. 1. ZOO/05 pa bi Tarifa (kao podzakonski akt) morala biti usklađena s ovakvim (općim) zakonskim rješenjem sve dok zakonodavac posebno ne propiše rok dospijeća odvjetničkih usluga. Sadašnje odredbe Tarife o zastari potraživanja odvjetničkih usluga u koliziji su sa čl. 215. st. 1. ZOO/05, u kojem slučaju se primjenjuje pravni akt višeg hijerarhijskog stupnja, dakle, ZOO/05. Argumentacija HOK-a, na koju se pozivaju tužitelji, da odvjetnik radi zastupanja potpisuje punomoć za obavljanje radnji u cijelom postupku čime sa strankom zaključuje ugovor o nalogu gdje je nalogodavac dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu nakon obavljenog posla, ne odgovara samom konceptu pružanja odvjetničkih usluga propisanih Tarifom stoga što je za svaku pojedinu radnju propisana posebna nagrada dok je samo za pojedine postupke propisana jednokratna nagrada (Tbr. 7. toč. 2. i 8., Tbr. 11. toč. 2. Tarife/12). Za slučaj da je za odvjetničke usluge propisana jednokratna nagrada opravdana bi bila argumentacija HOK-a, međutim, kod pojedinačno propisanih nagrada za poduzete radnje, ipak je, još uvijek aktualna sudska praksa izražena u odlukama Vrhovnog suda posl. br. Rev-x 110/11 i Rev-453/05, dakle, da rok zastare za naplatu pruženih odvjetničkih usluga započinje teći od dana kada su te radnje obavljene. Prema tome, zastarjela su sva potraživanja tužitelja za odvjetničke radnje poduzete prije 23. prosinca 2008. obzirom da je predmetna tužba podnesena 23. prosinca 2013.,

- da uzimajući u obzir navedeno tužiteljima je s popisa troška u predmetu P-590/07 (l.s.7 i 8) priznat trošak: za pristup raspravi 12. listopada 2009. iznos od 5.000,00 kuna prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 148/09) za pristup raspravama od 29. siječnja 2013. i 19. veljače 2013. iznos od po 5.000,00 kuna prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife/12 za pristup na ročište 15. siječnja 2013. po Tbr. 9. toč. 5. Tarife/12 iznos od 1.250,00 kuna, za sastav podneska od 28. siječnja 2013., odgovora na žalbu od 22. ožujka 2013., podneska od 25. srpnja 2013. i odgovora na reviziju od 26. srpnja 2013. iznose od po 5.000,00 kuna prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife/12 i za sastav žalbe od 18. ožujka 2013. iznos od 5.000,00 kuna po Tbr. 10. toč. 1. Tarife/12, što uz obračun PDV-a po stopi od 23% (za iznose dospjele do 1.3.2012.) odnosno po stopi PDV-a od 25% (za iznose dospjele od 1.3.2012.) sveukupno iznosi 51.462,50 kuna. U okviru predmeta P-3525/09 nema zastarjelih potraživanja (najstarija radnja je odgovor na tužbu podnesen 2. srpnja 2009.) pa je na ime zastupanja u tome predmetu tuženik dužan tužiteljima pravomoćno dosuđeni trošak u iznosu od 10.147,50 kuna, kako su tužitelji i zatražili (l.s.6). Prema tome, tuženik je ostao dužan tužiteljima na ime troškova odvjetničkih usluga iznos od ukupno 61.610,00 kuna. Tužitelji su učinili nespornim da su za sebe zadržali iznose dobivene u korist tuženika na ime isplata zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku prema rješenjima Županijskog suda u Zadru posl. br. Gzp-308/09 u iznosu od 12.000,00 kuna i Vrhovnog suda posl. br. Gzp-156/07 u iznosu od 15.300,00 kuna, dakle, sveukupno 27.300,00 kuna. Tužitelji su na ovo imali pravo temeljem zakonskog ovlaštenja iz čl. 20. st. 1. ZO-a. Tužitelji tvrde na ročištu 23.listopada 2014. da je trošak sastava svakog od tih dvaju zahtjeva za suđenje u razumnom roku iznosio 5.000,00 kuna + PDV, pa da se tuženiku može smanjiti dug samo za iznos koji prelazi iznos troška sastava dvaju takvih zahtjeva. Međutim, tužitelji nisu ovaj parnični postupak pokrenuli radi naplate troška sastava tih dvaju zahtjeva za suđenje u razumnom roku niti su te zahtjeve specificirali na popisu troška (l.s 6-8) u okviru ovog predmeta. Stoga je sud cjelokupni iznos od 27.300,00 kuna odbio od iznosa cjelokupnog duga tuženika (61.610,00-27.300,00) pa je tuženik u obvezi isplatiti tužiteljima iznos od 34.310,00 kuna,

- da se odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 2. ZPP-a koja propisuje da ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj i umješaču razmjeran dio troškova. Tužiteljima je valjalo priznati naknadu parničnog troška za vrijeme kada je obojicu zastupao odvjetnik O. M. P. na ime sastava tužbe iznos od 2.500,00 kn sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife/12 što s obračunom PDV od 25% iznosi 1.250,00 kuna. U daljnjem tijeku postupka 1. tužitelj I. Š. zastupao se samostalno, a 2. tužitelja B. V. zastupao je tužitelj I. Š. u svojstvu odvjetnika, stoga je daljnji trošak za pristup na ta ročišta priznat samo tužitelju B. V. i to za zastupanja na ročištima od 23.10.2014., 2.12.2014., 22.9.2015. i 5.11.2015. iznose od po 2.500,00 kuna (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), za ročište od 23.4.2015. iznos od 625,00 kuna (Tbr. 9. toč. 5. Tarife) što s obračunom PDV-a po stopi od 25% iznosi ukupno 14.531,25 kuna. Obzirom na uspjeh u sporu od 17% tužiteljima je priznat trošak u iznosu od 2.470,31 kuna. Tuženiku je valjalo priznati naknadu parničnog troška za zastupanje po odvjetniku i to za sastav odgovora na tužbu iznos od 2.500,00 kuna (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), za zastupanja na ročištima od 23.10.2014., 2.12.2014., 22.9.2015. i 5.11.2015. iznose od po 2.500,00 kuna (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), za ročište od 23.4.2015. iznos od 625,00 kuna (Tbr. 9. toč. 5. Tarife) što s obračunom PDV-a po stopi od 25% iznosi ukupno 14.531,25 kuna. Obzirom na uspjeh u sporu od 83% tuženiku je priznat trošak u iznosu od 12.060,93 kuna. Krajnje iznose troškova priznatih strankama valjalo je prebiti pa su tako tužitelji dužni tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 9.590,62 kuna. Trošak sudskih pristojbi nije priznat tužiteljima obzirom da iste nisu platili kao što strankama u skladu s čl. 155. st. 1. ZPP-a nije priznat trošak sastava ostalih podnesaka niti pristupa na ročište za objavu jer se nije radilo o troškovima nužnim za vođenje postupka.

Neutemeljeno se po pravnom motrišu ovog suda u žalbi tužitelja tvrdi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo time što je sud prvog stupnja djelomično prihvatio prigovor zastare jer tužitelji gube iz vida da je na njima, u smislu čl. 219. st. 1. ZPP-a, bio teret dokaza stvarnog sadržaja ugovora o pružanju pravne pomoći, odnosno da je bio dogovoren obračun nagrade za zastupanje tek nakon izvršenog zastupanja neovisno o tumačenju Hrvatske odvjetničke komore od 17. ožujka 2011. i 6. studenog 2014. da potpisivanjem punomoći odvjetnik i stranka zaključuju ugovor o nalogu, kojim se odvjetnik obvezuje za stranku poduzeti određene pravne radnje u određenom sudskom postupku, prema nalogu stranke, a stranka se obvezuje odvjetniku platiti naknadu za njegov rad, te odvjetnik ima pravo zahtijevati od stranke nagradu za svoj rad kada ispuni nalog, tj. završi zastupanje stranke u određenoj pravnoj stvari, odnosno kada otkaže zastupanje ili stranka opozove punomoć odvjetniku.

Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je i u recentnim odlukama zadržao svoj čvrsti pravni stav (v. odluke Vrhovnog suda broj Rev 227/09, Rev 953/12 i Rev-x 68/17) kojemu se stoga priklanja i ovaj sud, iako postoje drugačije odluke i nekih županijskih sudova, da se radi o potraživanjima koje tužitelji potražuju na temelju obavljenih radnji po punomoći o zastupanju izdane od tuženika, takva potraživanja zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina, te da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, da zakonom za tražbine koje odvjetnici obračunavaju na temelju Tarife nije propisan neki drugi početak tijeka zastare, odredbom čl. 18. st. 1. ZO-a propisano je da odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad, te na naknadu troškova u svezi s obavljenim radom sukladno Tarifi koju utvrđuje i donosi Komora. Prema do sada važećim Tarifima za pojedine radnje (kao što su sastavljanje podnesaka, zastupanje stranke na ročištima i sl.) odvjetniku pripada određena naknada, a kada nema posebnog sporazuma, između odvjetnika i klijenta kojeg zastupa o načinu plaćanja odvjetničkih usluga, odvjetnik ima pravo zahtijevati nagradu za svaku obavljenu radnju od kada je ta radnja obavljena, a kako to proizlazi iz Tarifa i zastarijevanje pak počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, stoga i zastarijevanje zahtjeva odvjetnika za obavljanje radnje zastupanja počinje teći od kada su te radnje obavljene, odnosno odvjetnik ima pravo zahtijevati plaćanje naknade, jer zakonom nije za potraživanje odvjetnika za obavljene odvjetničke usluge nešto drugo propisano, pa od tada teče rok zastare.

Tužitelji su doduše tvrdili, ali nisu dokazali da je bio postignut usmeni dogovor o obračunu nagrade tek nakon obavljenog posla, dok je tuženik tvrdio i dokazao da je dogovor bio da nagrada ovisi o uspjehu u pranici, tj. da je ugovorena nagrada u razmjeru s konačnim uspjehom u postupku (pactum de quota litis) što je dokazao saslušanjem svjedoka, posebno S. B. kojoj sud opravdano poklanja vjeru budući je nesporno bila nazočna dogovoru koja vrlo detaljno opisuje dogovor, pored ostalog, na način da …ono što dobiju u parnici podijele po principu pola-pola. Tada je moj muž pružio ruku gospodinu Š., rekao je "je li dogovoreno", na što mu je odvjetnik Š. odvratio stiskanjem ruke i rekao "dogovoreno je." Suprotno žalbenim prigovorima o tome govori i tuženik u svom stranačkom iskazu, a prije parnice u podnesku od 10. listopada 2013. upućen tužiteljima glede specifikacije troškova od 4. listopada 2013. dok tužitelji nisu uspjeli dokazali svoju tezu ukazujući u žalbi na predmet "R.", međutim, to samo po sebi ne znači da je dogovor stranaka oko obračuna naknade bio isti, jer su predmeti spora u tim parnicama različiti, naime, u slučaju "R." predmet spora je, kako to navodi rečena svjedokinja, ide ka stjecanju prava vlasništva, a kod "S." klasično novčano potraživanje u većem iznosu kod kojeg se ipak po naravi stvari može dogovarati obračun zavisno od uspjeha u parnici, što treba promatrati u svjetlu tada dobrih odnosa 1. tužitelja i tuženika.

No, kako je dogovor o nagradi u razmjeru s konačnim uspjehom u postupku bio usmen sud prvog stupnja ispravno ocjenjuje da se radi o nevaljanom, tj. ništetnom uglavku jer je suprotan kogentnoj odredbi čl. 19. st. 2. ZO-a koja izričito predviđa tu pravnu posljedicu pa se imaju neposredno primijeniti odredbe čl. 18. st. 1. ZO-a i opće odredbe Tarife o obračunu nagrade (v. Vilim Gorenc - Komentar Zakona o obveznim odnosima, str. 408, i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 381/12) zbog čega nema mogućnosti konvalidiranja tog uglavka, kako to tvrdi u žalbi tuženik smatrajući da je usmeni sporazum realiziran sugerirajući time da zbog polovičnog uspjeha praktično ne bi ništa dugovao tužiteljima gubeći pak on iz vida značaj, donosno cilj pismene forme takvog uglavka da se zaštiti interes klijenta što onemogućava konvalidaciju usmenog ugovora u smislu čl. 294. ZOO/05, odnosno ranije čl. 70. st. 1. ZOO/91.

Međutim, djelomično se osnovano u žalbi tužitelja navodi da je sud tužiteljima od nagrade neopravdano odbio cijeli iznos od 27.300,00 kuna na ime naknade ostvarene u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku kojeg su zadržali na temelju prava retencije iz čl. 20. ZO-a, jer iako tužitelji u smislu te odredbe ne bi dokazivali sporazum u svezi pokretanja tog postupka i položili račun tuženiku ipak se mogu prihvatiti žalbeni navodi da im pripada nagrada za sastav tog podneska, ali ne u visini od 500 bodova, kako se to navodi u žalbi, naime, taj postupak predstavlja izvanparnični postupak (v. odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gžzp 244/08) u smislu i tada važećeg čl. 27. i čl. 28. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj 150/05 do 28/14) pa tužiteljima pripada nagrada po Tbr. 16. t.1. u visini od 50 bodova ili s PDV-om 625,00 kuna, koji iznos tek imaju pravo zadržati, jer svrha tog postupka nije bila naknada nego satisfakcija i prije svega ubrzanje posupka.  

S druge pak strane i tuženik opravdano navodi u žalbi da je sud djelomično pogrešno obračunao nagradu tužiteljima na ime nagrade odgovora na žalbu od 22. ožujka 2013. jer prema vrijednosti premeta spora od 210.000,00 kuna nagrada iznosi 2.500,00 kuna i s PDV-om 3.125,00 kuna, te za sastav žalbe od 18.ožujka 2013. prema vrijednosti premeta spora od 152.154,96 kuna s PDV-om 3.125,00 kuna i s uvećanjem od 25% (Tbr. 10. t. 1.) 3.906,25 kuna, pa stoga ukupna nagrada odvjetnika iznosi 29.466,25 kuna.

Kraj navedenog stanja stvari valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. i čl. 373. točka 3. ZPP-a djelomično uvažiti i djelomično odbiti žalbe te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude glede glavne stvari, s time da je potvrđena odluka o trošku jer u konačnici u bitom nije izmijenjen polovični uspjeh stranaka ovoj parnici (čl. 166. st. 1. i 2. u svezi čl. 154. st. 2. ZPP-a) pa je slijedom toga donesena i odluka o trošku žalbenog postupka.

 

U Zadru, 16. travnja 2018.