Broj: Gž-1522/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

                              Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Zlatka Pirc predsjednika vijeća, Irene Dikanović Terzić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ede Švigir člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz U., (OIB: …), zastupan po punomoćnici M. B. odvjetnici iz P., protiv tuženika I. U. d.d. U., (OIB: …), radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Bujama-Buie od 21. ožujka 2016., poslovni broj: 1 P-752/2015-15., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2018.,             

p r e s u d i o   j e

                            I. Odbija se žalba tužitelja M. P. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Bujama-Buie od 21. ožujka 2016., poslovni broj: I P-752/2015-15.

                            II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za nadoknadu troška žalbe. 

Obrazloženje

                            Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik isplati iznos od 224.966,95 kn sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 4. travnja 1997. do isplate i sa zahtjevom za nadoknadu troškova parničnog postupka.

                            Protiv presude tužitelj je pravovremeno podnio žalbu zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točka 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – dalje: ZPP). Predlaže da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe.

                            U odgovoru na žalbu tuženik predlaže da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

                            Žalba nije osnovana.

                            U odnosu na žalbeni razlog bitne povrede parničnog postupka tužitelj u žalbi navodi da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a, jer mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom iz razloga što je prvostupanjski sud odbio njegov prijedlog za saslušanjem svjedoka  A. Š., Ž. K., S. B., M. P., D. B., T. G., K. P., J. P. i J. K.

                            Međutim, u postupku pred prvostupanjskim sudom nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a jer je tužitelju u postupku pred sudom bila dana mogućnost da raspravlja pred sudom, a postupanje prvostupanjskog suda u smislu odbijanja dokaznih prijedloga tužitelja za saslušanjem predloženih svjedoka, ne predstavlja nezakonito postupanje suda koje je rezultiralo nemogućnošću tužitelja da raspravlja pred sudom. Naime, okolnost da sud nije prihvatio dokazne prijedlog stranaka ne znači da je ta stranka onemogućena u raspravljanju.  

                            Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je provedene dokaze cijenio po svom slobodnom uvjerenju, sukladno članku 8. ZPP-a, utvrđujući relevantne činjenice na kojima temelji svoju ocjenu neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, pri čemu navedeno uvjerenje prvostupanjskog suda u odnosu na utvrđenje relevantnih činjenica ima osnovu u sadržaju dokaza provedenih tijekom prvostupanjskog postupka, zbog čega ocjena provedenih dokaza nema za posljedicu niti nepravilnost, a niti nezakonitost pobijane presude.

                            Stoga ne stoji žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a, na koji se također ukazuje u žalbi, a nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. stavka 2. članka 354. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, prema članku 365. stavku 2. ZPP-a. 

                            Prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na kojem je utemeljio pobijanu presudu. Izvedeni su svi važni dokazi, koji su pravilno ocijenjeni. Navodima žalbe nije dovedeno u sumnju utvrđeno činjenično stanje.

                            Prvostupanjski sud je odbio prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedoka A. Š., Ž. K., S. B., M. P., D. B., T. G., K. P., J. P. i J. K. na okolnosti da su mu od strane tuženika priznata ulaganja u prostor koji je bio predmet Ugovora o zakupu prostora od 24. travnja 1996.

                            Tužitelj je na pripremnom ročištu prilikom raspravljanja o prijedlogu za saslušanjem ovih svjedoka naveo da je s ovim svjedocima razgovarao o povratu uloženih sredstava tijekom 2009. i 2010., te da su mu oni rekli da nije ništa sporno, ali da treba podnijeti pisani zahtjev (zapisnik od 18. veljače 2016, list 181).

                            Obzirom da tužitelj nije predlagao saslušanje svjedoka na okolnost da mu je utuženi iznos priznat od strane ovlaštene osobe tuženika, te da nije naveo kada je to priznanje uslijedilo, već da je sam naveo da su mu osobe s kojima je razgovarao rekle da mora podnijeti pisani zahtjev za povrat ulaganja, suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud je opravdano odbio prijedlog tužitelja za saslušanjem predloženih svjedoka na okolnosti koje je predlagao u prvostupanjskom postupku jer priznanje duga mora biti izjavljeno prije nego što nastupi zastara potraživanja, te mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da određeni dug zaista prizna, i mora ga dati ovlaštena osoba za zastupanje tuženika, a tužitelj nije tvrdio tijekom prvostupanjskog postupka da je upravo do takvog priznanja utuženog duga došlo od strane ovlaštene osobe tuženika. 

                            Suprotno navodima žalbe, na dopisu tužitelja upućenog tuženiku nema datuma niti pečata primitka od strane tužitelja (list 51). Osim toga, ovaj dopis ne dokazuje da bi tuženik priznao dug tužitelju. Upravo suprotno, iz sadržaja ovoga dopisa proizlazi da tužitelj predlaže tuženiku nagodbu oko ulaganja koja je imao na prostoru koji je bio predmet Ugovora o zakupu sklopljenog 24. travnja 1996. (list 51). 

                            Stoga je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na koji se također ukazuje u žalbi.

                            U prvostupanjskom postupku pravilno je utvrđeno:

-                      da su tužitelj, kao zakupoprimac,  i tuženik, kao zakupodavac, sklopili Ugovor o zakupu 24. lipnja 1996. na razdoblje od 10 godina, odnosno do 1. svibnja 2006. kojim je tuženik dao tužitelju u zakup betonski plato u laguni S. M. u površini od 81 m², na koji je tužitelj imao pravo postaviti montažni objekt za obavljanje ugostiteljske djelatnosti;

-                      da je u članku 13. i 14. Ugovora o zakupu bilo ugovoreno da će troškovi adaptacije, uključujući i razna davanja u pogledu povećanja ili preuređenja prostora pasti na teret zakupoprimca, a da će nakon prestanka važenja ugovora zakupoprimac   predati zakupodavcu prostor u stanju u kojem ga je primio;

-                      da prema procjeni uloženih sredstava od 4. prosinca 1996. radovi izgradnje montažnog objekta iznose ukupno 224.966,95 kn;

-                      da je tužitelj 30. travnja 1997., u skladu sa člankom 15. Ugovora o zakupu dobio suglasnost od tuženika da montažni objekt koji je izgradio ustupi J. K.;

-                      da je 31. ožujka 1999. sklopljen Ugovor o zakupu kojim je tuženik kao zakupodavac dao trgovačkom društvu P. d.o.o. U. kao zakupoprimcu na vrijeme od sedam godina, odnosno do 1. svibnja 2006.. u zakup predmetni betonski plato u laguni S. M. površine 81 m², na kojem će postaviti montažni objekt za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, a da troškovi adaptacije uključujući i razna davanja u pogledu povećanja ili preuređenja prostora padaju na teret zakupoprimca, te da nakon prestanka važenja ugovora zakupoprimac preda tuženiku prostor u stanju u kojem ga je preuzeo;

-                      da je tuženik suosnivač i suvlasnik trgovačkog društva P. d.o.o., pa je pri zaključenju Ugovora o zakupu od 31. ožujka 1999. dobrovoljno prepustio predmetni plato sa montažnim objektom ovom trgovačkom društvu;   

-                      da je 27. ožujka 2006. trgovačko društvo P. d.o.o. predložilo tuženiku zaključenje daljnjeg ugovora o zakupu na razdoblje od 3 mjeseca odnosno do 30. rujna 2006., te da je Ugovor o zakupu ovoga  poslovnog prostora sklopljen 10. svibnja 2006. na razdoblje do 30. rujna 2006.; 

-                      da se tužitelj pisanim putem obraćao tuženiku radi sklapanja nagodbe za vraćanje uloženih sredstava u prostor koji je bio predmet ugovora o zakupu zaključenog 24. travnja 1996. (list 51);

-                      da je tuženik 24. travnja 2009. sklopio Ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora sa trgovačkim društvom A. P. d.o.o., te da je predmetni prostor sa objektom 30. travnja 2009. predao u posjed ovom zakupoprimcu;

-                      da je tuženik u posjedu predmetnog poslovnog prostora, odnosno rasklopivog objekta bio 29. srpnja 2007. kada je od Ureda državne uprave Istarske županije, Služba za gospodarstvo dobio rješenje o ispunjavanju minimalnih uvjet za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, te da je za objekt od strane tuženika ishođena i uporabna dozvola 7. siječnja 2009.

                            Temeljem utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije pošteni posjednik, predmetnog objekta najkasnije od 31. ožujka 1999. kada je sklopljen Ugovor o zakupu između tuženika i trgovačkog društva P. d.o.o., jer mu položaj suosnivača i suvlasnika ovog trgovačkog društva ne daje položaj poštenog posjednika koji može zahtijevati naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, u smislu članka 164. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 - dalje: ZV). Smatra da su tužitelj i trgovačko društvo P. d.o.o. dvije različite pravne osobe.

                            Slijedom navedenog smatra da je prigovor zastare osnovan jer je od trenutka kada je trgovačko društvo P. d.o.o. sklopilo Ugovor o zakupu 31. ožujka 1999. i postalo posjednik ovog prostora umjesto tužitelja, do podnošenja tužbe 11. kolovoza 2014. proteklo više od 15 godina, čime je protekao zastarni rok od tri godine u kojem pošteni posjednik ima pravo zahtijevati naknadu nužnih i korisnih troškova, sukladno članku 164. stavku 7. ZV, odnosno smatra da je prigovor zastare osnovan i u situaciji kada bi se uzelo da je tužitelj zbog činjenice što je suvlasnik trgovačkog društva P. d.o.o. bio pošteni posjednik i za vrijeme važenja ugovora o zakupu sklopljenih između trgovačkog društva P. d.o.o. i tuženika, odnosno do 30. rujna 2006., jer je u tom slučaju do podnošenja tužbe proteklo osam godina, čime je također protekao zastarni rok iz članka 164. stavka 7. ZV.

                            Po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prigovor zastare odbio pozivajući se na članak 164. stavak 7. ZV.

                            Naime, odredba članka 164. ZV, pa tako i rok zastare potraživanja po  zahtjev za naknadu nužnih i korisnih troškova poštenog posjednika iz članka 164. stavak 7. ZV se računa u situaciji kada pošten posjednik tuđe stvari nema pravo posjedovati stvar i mora stvar vratiti vlasniku. U konkretnom to nije slučaj, jer je tužitelj imao pravo na posjed prema Ugovoru o zakupu te je znao da mu pravo na posjed prestaje prestankom roka na koji je sklopljen taj ugovor.

                            Međutim, bez obzira na navedeno, prigovor zastare utuženog potraživanja je osnovan.

                            Naime, tuženik je nedvojbeno bio u posjedu predmetne nekretnine 29. srpnja 2007. kada je od Ureda državne uprave Istarske županije, Služba za gospodarstvo dobio rješenje o ispunjavanju minimalnih uvjet za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, budući je 30. rujna 2006.  istekao i Ugovor o zakupu od 10. svibnja 2006., sklopljen između tuženika i trgovačkog društva P. d.o.o.

                            Budući je člankom 14. Ugovora o zakupu od 24. travnja 1996. ugovoreno da po prestanku važenja ovog ugovora zakupodavac predaje zakupoprimcu prostor u stanju u kojem ga je primio, a to je u trenutku sklapanja ovog Ugovora bio betonski plato površine 81 m², tužitelj iznos od 224.966,95 kn potražuje od tuženika po osnovu stjecanja bez osnove jer je tuženik nakon isteka Ugovora o zakupu preuzeo betonski plato sa montažnim objektom.

                            Člankom 1111. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13 i 78/15 – dalje: ZOO/05), propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Isto je propisano i člankom 210. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO/91).

                            Rok zastare kod stjecanja bez osnove je petogodišnji zastrani rok iz članka 225. ZOO/05,  a isti rok zastare je propisan i prema članku 371. ZOO/91.

                            Ako se uzme da je u trenutku raskida Ugovor o zakupu između tužitelja i tuženika, a to je bilo 1999., tuženiku vraćena u posjed nekretnina sa montažnim objektom čime je u njegovu imovnu prešla imovina tužitelja bez pravne osnove i na taj način se povećala imovina tuženika, a tužba je podnesena  11. kolovoza 2014., u toj situaciji je prigovor zastare osnovan, kao i u situaciji kada se trenutak povećanja imovine tuženika uzme 30. rujan 2006. kada je istakao Ugovor o zakupu koji je sklopljen sa trgovačkim društvom P. d.o.o., jer je do podnošenja tužbe i u tom slučaju protekao rok od pet godina.

                            Slijedom navedenog žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana i presuda potvrđena, sukladno članku 368. stavku 2. ZPP-a.

                            Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za nadoknadu troška sastava žalbe jer s njom nije uspio, sukladno članku 166. stavku 1. u vezi članka 154. stavka 1. ZPP-a.

Slavonski Brod, 7. svibnja 2018.