Broj: Gž-172/2017
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Benussi, kao predsjednika vijeća, Josite Begović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Kate Brajković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 4.V. K., M., A., 5.M. B. iz L., 6. B. P. iz O., 7.G. G. iz P., i 8. J. M. iz V. G., svi zastupani po punomoćniku i tužitelju pod 8. J. M., odvjetniku iz Z., , a on po punomoćniku M. V., odvjetniku u M., protiv tuženika: 1.J. K. pok. P. iz P., i 2.P. K. pok. P. iz B., K., , oba zastupani po punomoćniku M. B., odvjetniku u P., zbog stjecanja bez osnove, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Pločama br. P-1255/15 od 5. listopada 2016., u sjednici održanoj 16. svibnja 2018.
p r e s u d i o j e
Žalba se u pretežitom dijelu odbija kao neosnovana, dok se u manjem dijelu (odluci o troškovima) uvažava i presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Pločama br. P-1255/15 od 5. listopada 2016., u pobijanom dijelu – točkama I, II i dosuđujućem dijelu točke III se:
a) potvrđuje u dijelu pod točkama I i II,
b) preinačuje u pobijanom (dosuđujućem) dijelu točke III na način da se tužiteljima nalaže tuženicima isplatiti 57.864,55 kuna u roku od 15 dana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom suđeno je:
"I. Odbija se tužbeni zahtjev što glasi:
„Dužni su tuženici J. K. i P. K. solidarno isplatiti tužiteljima iznos od 240.000,00kuna skupa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 120.000,00 kuna za ostvareni prihod u 2006.godini teku od 01.siječnja 2007.godine do 31.prosinca 2007.godine po stopi od 15% godišnje, a od 01.siječnja 2008.godine pa nadalje do potpune isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi H. narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve do isplate, te na iznos od 120.000,00 kuna za ostvareni prihod u 2007.godini koje teku od 01.siječnja 2008.godine pa nadalje do potpune isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi H. narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena sve do isplate, sve u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“
II. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelji od tuženika potražuju dodatnih 120.000,00 kuna za prihode koje su tuženi ostvarili ili mogli ostvariti korištenjem njihovog suvlasničkog dijela svih nekretnina položenih u K.O. K. u 2006.,2007. i 2008. godini.
III. Dužni su tužitelji solidarno naknaditi tuženicima troškove parničnog postupka u iznosu od 60.156,25 kuna sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 10.093,75 kuna odbija kao neosnovan.
IV. Odbija se prijedlog tuženika pod 1. i 2. za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi u ovom predmetu."
Ovu presudu žalbom pobijaju tužitelji zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 373. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11,25/13 i 89/14; dalje u tekstu: ZPP) u točkama I, II, te dijelu točke III u kojem su tuženicima dosuđeni troškovi parničnog postupka i predlažu da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
Žalba je dopuštena i pravovremena.
Na žalbu je odgovoreno.
Žalba u pretežitom dijelu nije osnovana.
Predmet spora zahtjev je jednih suvlasnika da im drugi suvlasnici, koji obrađuju suvlasničke nekretnine, isplate dio prihoda koji ostvaruju od obrade zemljišta u 6 plastenika od po 700 m2 koji se nalaze na desecima pobrojenih suvlasničkih nekretnina, kao i dio prihoda koji bi mogli ostvarivati od obrade suvlasničkih nekretnina koje ne obrađuju, a drže u posjedu. Dio prihoda koji tužitelji traže, traže zajedno, dakle na jednake dijelove.
Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev jer tužitelji nisu identificirali sporne nekretnine, jer nisu dokazali da bi tuženici ostvarivali prihod, kao i kolika bi bila njihova dobit.
Takav zaključak prvostupanjskog suda slijedi na koncu nepotrebno obimne presude koja u pretežitom dijelu predstavlja doslovno i neprihvatljivo kopiranje dijelova spisa (pa se tako na sedam stranica prenose nalazi i mišljenja mjerničkog i poljoprivrednog vještaka koji započinju riječima kako su vještaci imenovani rješenjem suda u predmetu broj taj i taj, tužitelja tog i tog,tuženika tog i tog, radi…, a što sve završava zaključkom poljoprivrednog vještaka kako /cit./ „Kada se sve skupa zbroji i oduzme teško je odrediti visinu ostvarene dobiti zbog enormnih ulaganja u obnovu oštećenih plasteničkih površina…“). Istodobno presuda ne sadrži materijalno pravo koje je prvostupanjski sud primijenio odlučujući o zahtjevu tužitelja, iz kojeg proizlaze koje su to činjenice koje treba utvrditi, pa stoga i čije postojanje treba dokazati, ako nisu nesporne, što predstavlja bitan dio obrazloženja presude (članak 338. stavak 4. ZPP-a).
Očevid uz sudjelovanje vještaka obavljen je samo u prisutnosti tuženika, jer se tužitelji pozivu suda nisu odazvali, te je očevid obavljen na dvije čestice zemlje po jednom premjeru, dok su u tužbi navedeni deseci čestica zemlje po drugom premjeru. Sud je utvrdio da nije sporno da tuženici imaju na (cit.) „…predmetnoj nekretnini plastenike…“, a iz nalaza vještaka mjernika proizlazi da se na dijelu čest.zem. 1973 k.o. K. nalazi 6 plastenika, dok je čest.zem. 1972 K.O.K. šikara.
No, unatoč nedostacima prvostupanjske presude, ovaj sud nalazi da je prvostupanjska presuda pravilna.
Naime, tužitelji svoj zahtjev za isplatom temelje na činjenici što tuženi ekonomski iskorištavaju nekretnine u njihovom suvlasništvu, pravno kvalificirajući zahtjev stjecanjem bez osnove. Premda sud nije vezan pravnom osnovom koju označe tužitelji, iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da bi zahtjev bio utemeljen na stjecanju bez osnove i to onom propisanom odredbom članka 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje u tekstu: ZOO) koja glasi: „Ako je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe.“ Tužitelji su, naime, tvrdili da su tuženici, bez njihove suglasnosti, na zajedničkim nekretninama izgradili plastenike u kojima uzgajaju razne poljoprivredne kulture i njihovom prodajom ostvaruju određeni prihod, a tužbenim zahtjevom traže isplatu dijela prihoda za kojeg tvrde da su ga tuženici ostvarili i mogli ostvariti.
Činjenica da bi tuženici isključivo koristili nekretnine koje su u suvlasništvu i tužitelja ne daje tužiteljima pravo da traže isplatu dijela prihoda kojeg tuženici ostvaruju korištenjem nekretnine. Korist koju tuženici ostvaruju od suvlasničkog dijela tužitelja na zajedničkim nekretninama, u smislu odredbe članka 1120. ZOO-a, je visina zakupnine koju bi inače morali plaćati za korištenje zemljišta, a ne plaćaju je, pa je to korist koju bi ostalim suvlasnicima morali nadoknaditi i to svakom od njih prema suvlasničkom dijelu koji svatko od njih ima.
Iz ovog razloga neosnovan je zahtjev tužitelja da im tuženici isplate dio prihoda kojeg (navodno) ostvaruju obradom zajedničkog zemljišta, ili prihoda koji bi mogli ostvariti da zemlju obrađuju, jer bi tuženici bili u obvezi plaćati korist u visini zakupnine i kada prihoda ne bi imali i da zemlju ne obrađuju, pod uvjetom da ju isključivo koriste i da je tužiteljima, kao suvlasnicima, odbijaju predati u suposjed.
Zbog navedenog neosnovan je žalbeni navod kako je prvostupanjski sud propustio identificirati sve u tužbi pobrojane nekretnine, jer identifikacija nekretnina ne bi bila od utjecaja na ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva.
Neosnovana je i žalbena tvrdnja da tužbeni zahtjev postavljen pod točkom II izreke pobijane presude nije pravilan, precizan, potpun i određen (a postavili su ga upravo žalitelji!, pa su u pravu tuženi kada u odgovoru na žalbu tvrde da je u ovom dijelu žalbe riječ o raritetu u sudskoj praksi) i da je stoga žalitelje trebalo pozvati da izvrše popravak (zakonski izraz je ispravak) tužbe.
Zbog ovog razloga, na temelju odredbe članka 368. stavak 2. ZPP-a, prvostupanjsku je odluku, u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev, valjalo potvrditi, a žalbu odbiti.
Žalitelji su djelomično u pravu samo kada pobijaju odluku o troškovima i to, prije svega, jer tužitelji nisu solidarni vjerovnici. Solidarnost vjerovnika, prema odredbi članka 54. ZOO-a, može biti samo kad je ugovorena ili zakonom određena. Obveza plaćanja troškova postupka prati glavnu tražbinu tužitelja, dakle troškove imaju platiti onako kako su zatražili isplatu glavne tražbine, a to je na jednake dijelove, sukladno odredbi članka 41. stavak 3. ZOO-a, budući nije drugačije određeno.
Stoga je i trošak svake radnje tuženika valjalo podijeliti brojem tužitelja koji su u postupku sudjelovali, a žalitelje obvezati na plaćanje onog dijela troškova koji se na njih odnosi, a ne i na preostalu tužiteljicu N. B., u odnosu na čije je pravne slijednike postupak prekinut). Slijedom navedenog je u odnosu na odgovor na tužbu, te ročišta od 25. veljače, 7. travnja i 24. lipnja 2009. valjalo tuženicima priznati trošak od po 2.291,63 kune umjesto 2.750,00 kuna. Nagrada za te radnje, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, je 250 bodova, uvećano za 10% za zastupanje 2 tuženika iznosi 275 bodova ili 2.750,00 kuna. Tu svotu treba podijeliti na 6 tužitelja i dobije se svota od 458,33 kune što pomnoženo brojem žalitelja (5) iznosi 2.291,66 kuna. Kako je nakon ovog datuma povećan tužbeni zahtjev za 120.000,00 kuna (podneskom od 9. rujna 2009.) to je tuženicima po Tarifi pripadao za daljnje radnje u postupku trošak za zastupanje po odvjetniku od 550 bodova (dva tuženika) ili 5.500,00 kuna, pa je dosuđenih 2.750,00 kuna po radnji još i manje od onog što bi tužitelji kao svoj udio u tom trošku trebali platiti (5.500,00:6=916,67x5=4.583,33). Stoga je ukupna svota troškova koje tužitelji imaju platiti tuženima manja za 1.833,36 kune + PDV (4 radnje po 458,34 kune koliko je razlika između 2.750,00 dosuđenih kuna po radnji i pripadajućih 2.291,66 kuna po radnji). Stoga je ukupni trošak od 60.156,25 kuna umanjen za 2.291,7 kune (1.833,36+458,34 kn PDV) i dosuđeno 57.864,55 kune koje tužitelji imaju platiti tuženima na jednake dijelove, a ne solidarno.
Stoga je o troškovima odlučeno kao u izreci na temelju odredbe članka 380. točka 3. u vezi članka 381. i 373. točka 3. ZPP-a.
Dubrovnik, 16. svibnja 2018.
