Broj: Gž-378/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ingrid Bučković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice A. R., OIB:.., zastupane po punomoćniku N. D., protiv  tuženika N. D., OIB:..., zastupanog po punomoćniku S. G., odvjetniku iz Č.,  radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, poslovni broj Pn-58/2016-34 od 20. prosinca 2017. , 18. svibnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i p o t  v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, poslovni broj Pn-58/2016-34 od 20. prosinca 2017..

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku da plati tužiteljici iznos od 5.000,00 kn sa zateznim kamatama od 23. lipnja 2016. do isplate. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da plati tužiteljici parnični trošak u iznosu od 3.205,00 kn sa zateznim kamatama od 20. prosinca 2017. do isplate. Točkom III. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353.st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje:ZPP), sa prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

U žalbi navodi da je donošenjem pobijane presude ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer da presuda ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni da su proturječni sadržaju odlučnih činjenica. Nadalje, osporava utvrđeno činjenično stanje jer da tužiteljica nije dokazala pravnu osnovu niti visinu tužbenog zahtjeva. Također, ističe da utvrđenje suda vezano za visinu tužbenog zahtjeva kako je tužiteljica pretrpjela duševne boli s obzirom da je plakala, zvala policiju i bila uznemirena, kao i da je znatni strah trajao godinu dana, da je paušalno i utemeljeno samo na iskazu tužiteljice, a ne i na ispravama te nalazu i mišljenju odgovarajućeg vještaka.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Neosnovano se tuženik sadržajem žalbe poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda protivno žalbenim navodima sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji su jasni i nisu proturječni, a niti o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Također, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2.,  u svezi sa čl. 467. st. 1. ZPP-a, ovaj sud nalazi da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od ostalih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9. i 10. ZPP-a.

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete uzrokovane ponašanjem tuženika - pljuvanjem tužiteljice.

              Prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza utvrđuje da se štetni događaj dogodio 14. lipnja 2016., kojom prilikom je tuženik hodao od svoje kuće prema I.-G., kada mu je u susret vozilom dolazila tužiteljica krećući se vrlo sporo, uz otvoreni prozor na automobilu i kada se tuženik približio vozilu tužiteljice te namjerno pljunuo kroz otvoreni prozor na tužiteljicu tako da ju je ispljuvak pogodio u lice.

Nadalje, sud utvrđuje da je uslijed tog događaja tužiteljica bila jako uznemirena, plakala i bila jako ustrašena te u strašnom šoku, kao i da se nakon događaja tuženika boji.

Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik činom pljuvanja u lice tužiteljice povrijedio njezinu čast s namjerom da je ponizi i pogazi joj dostojanstvo pa zauzima stav da je došlo do povrede prava osobnosti tužiteljice, slijedom čega da tužiteljici pozivom na odredbu čl. 1098. st.1 . i čl. 1100. st. 1 i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) pripada pravo na naknadu štete.

Prilikom odlučivanja o visini naknade štete, prvostupanjski sud je cijeneći utvrđenje da je tužiteljica plakala, zvala policiju i bila uznemirena, zaključio da je tužiteljica pretrpjela duševne boli i znatan strah koji traje godinu dana od štetnog događaja te da joj pripada pravična novčana naknada za pretrpljeni strah u zatraženom iznosu.

              Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na odredbi čl. 154. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa) pa tužiteljici dosuđuje parnični trošak u cijelosti.

U konkretnom slučaju riječ je o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458.  ZPP-a, pa kako se prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, tuženik se žalbom neosnovano poziva na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

              Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.

              Naime, cijeneći utvrđene okolnosti nastanka štetnog događaja odnosno činjenicu da je tuženik bez povoda pljunuo tužiteljicu u lice, pravilan je stav prvostupanjskog suda da je takvom radnjom tuženika povrijeđeno pravo osobnosti tužiteljice iz odredbe čl. 19. st. 2. ZOO-a, slijedom čega tužiteljici primjenom odredbe čl. 1100. st. 1 ZOO-a, a imajući u vidu težinu povrede i okolnosti slučaja pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, budući da se radi o apsolutno neprimjerenom i neprihvatljivom ponašanju koje je objektivno podobno da kod svake osobe izazove povredu časti i s njom povezane duševne boli.

              Također, prvostupanjski sud je prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade koja pripada tužiteljici, protivno žalbenim navodima tuženika, u skladu s odredbom čl. 1100. st. 2. ZOO-a pravilno cijenio kvalifikatorne okolnosti i to duševne boli zbog povrede časti i dostojanstva s obzirom na utvrđenje o teškoj povredi tih prava osobnosti koja je opravdano mogla kod tužiteljice izazvati duševne boli, kao i pretrpljeni strah, s obzirom na utvrđenje o jakoj uznemirenosti i šoku tužiteljice nakon samog događaja te strahu od tuženika u narednom periodu, ujedno imajući u vidu cilj kojemu služi ta naknada te da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom, kada je dosudio tužiteljici zatraženu naknadu u iznosu od 5.000,00 kn, jer je i prema ocijeni ovog suda dosuđena naknada adekvatna pretrpljenoj neimovinskoj šteti na strani tužiteljice.

Odluka o troškovima postupka donesena je uz pravilnu primjenu materijalnog prava iz odredbe čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. ZPP-a i Tarifom.

Iz navedenih razloga valjalo je pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kao u izreci.

U Rijeci 18. svibnja 2018.