Broj: Gž-421/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Emira Čustovića kao predsjednika vijeća, Srđana Kuzmanića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Marije Vetme kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. B. – P. iz D., OIB:…, protiv tuženica 1. N. M. iz Z., i 2. S. M. –V. iz D., koje zastupaju punomoćnici M. S. i I. Š., odvjetnici iz Odvjetničkog društva S. i p. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku broj 18 P. 536/07-36 od 11. travnja 2014. i tužiteljičinoj dopuni žalbe od 29. travnja 2014.  protiv navedene odluke, u sjednici održanoj 6. lipnja 2018.

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

              1. Tužiteljičina žalba se djelomično uvažuje, a u pretežnom dijelu odbija kao neosnovana, a  žalba tuženica se odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj 18 P. 536/07-36 od 11. travnja 2014.:

              a) potvrđuje u točki I izreke

              b) preinačuje u točki II izreke i sudi:

              „Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana nadoknaditi tuženicama troškove parničnog postupka u iznosu od 28.750,00 kuna u roku." 

              2. Tužiteljičina dopuna žalbe od 29. travnja 2014. se odbacuje kao nepravodobna.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom odlučeno je doslovno:

"I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

'Nalaže se tuženicama da u roku od 15 dana solidarno isplate tužitelju iznos od 128.340,00 kuna (stodvadesetosamtisućatristočetrdesetkuna) sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od dana 19. siječnja 2006. godine do 1. siječnja 2008. godine, a od 1. siječnja 2008. godine pa do plaćanja sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.'

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženicama troškove ovog postupka u iznosu od 32.030,00 kuna u roku od 15 dana." 

Prije svega je istaknuti da je raniji tuženik R. B. umro tijekom žalbenog postupka, pa je rješenjem prvostupanjskog suda broj 18 P. 536/07-54 od 16. ožujka 2017. utvrđen prekid  postupka i određeno je da će se postupak nastaviti kad nasljednik ili skrbnik ostavine preuzme postupak ili kad ga sud na prijedlog protivne strane ili po službenoj dužnosti pozove da to učini, te je rješenjem istog suda broj 18 P. 536/07-58 od 13. lipnja 2017. određen nastavak postupka tako da je na mjesto ranijeg tužitelja R. B. stupila tužiteljica M. B.– P..

              Protiv prvostupanjske presude i tužiteljica i tuženice su pravodobno podnijele žalbe.

              Tužiteljica je podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – u daljnjem tekstu: ZPP), te je predložila preinačiti prvostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev, a podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

              Tužiteljica je dana 29. travnja 2014. podnijela i nadopunu žalbe.

              Tuženice su podnijele žalbu protiv dijela odluke o parničnim troškovima, također zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. ZPP-a, te su predložile preinačiti odluku o trošku.

              Na žalbe nije odgovoreno.

              Žalbe su pravovremene i dopuštene.

              Tužiteljičina nadopuna žalbe podnesena je izvan 15-dnevnog žalbenog roka, pa je istu valjalo u točki 2. izreke ove presude i rješenja odbaciti kao nepravodobnu temeljem odredbe članka 366. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi s odredbom članka 358. stavka 2. ZPP-a.

              Tužiteljeva žalba je pretežno neosnovana, osim u dijelu odluke o parničnom trošku.

              Žalba tuženica nije osnovana.

              Tužbenim zahtjevom konačno uređenim podneskom od 14. rujna 2010. zahtijeva se naplata novčane tražbine u iznosu od 128.340,00 kuna uvećana za zatezne kamate na taj iznos od 19. siječnja 2006. godine do naplate, na ime neplaćenog odvjetničkog zastupanja koje je tužiteljičin prednik R. B. obavio u postupku vođenom pred Općinskim sudom u Dubrovniku pod brojem P. 185/87 za N. M., preminulog 7. prosinca 1999. godine, supruga tuženice pod 1. N. M. i oca tuženice pod 2. S. M. –V., s kojim je ugovorio isplatu naknade za poduzete radnje po završetku postupka.

              Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev, jer je uvažen istaknuti prigovor zastare.

              Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da su sve radnje u predmetu  broj P. 185/87, u kojem je tužiteljičin prednik R. B. kao odvjetnik zastupao sad pok. N. M., poduzete u razdoblju od 1986. godine do 1991., a da je tužba u ovom predmetu podnesena 4. travnja 2007., pa je protekao opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom članka 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – u daljnjem tekstu: ZOO) koji se primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15). Prvostupanjski sud je tako utvrdio da odvjetnik ima pravo zahtijevati isplatu nagrade i naknade za svaku poduzetu radnju od kada je učinjena, te da je rok zastare u smislu odredbe članka 361. stavka 1. ZOO-a počeo teći za svaku pojedinu obavljenu radnju sljedećeg dana od dana kad je ista obavljena.

              Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga, kao i razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (odredba članka 365. stavka 2. ZPP-a), ovaj sud je utvrdio da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2, 4, 8, 9, 11, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

              Tužiteljica u žalbi ponavlja tvrdnje istaknute tijekom prvostupanjskog postupka, da je u predmetnom slučaju riječ o ugovoru o nalogu u kojem je tužiteljičin pravni prednik bio angažiran za zastupanje u čemu je trebao naplatiti tražbinu od protustranke prednika tuženica, da je tužiteljičin pravni prednik s prednikom tuženica odnosno tuženicama imao dugogodišnju poslovnu suradnju u kojoj se jako dobro znalo na koji način se posluje, tako da bi tužiteljičin pravni prednik uvijek prvo izvršio nalog odnosno obavio zastupanje u nekom poslu, a nakon toga bi sukladno uspjehu i naplatio potraživanje, a da predmetni nalog nije nikad otkazan, te se taj odnos nastavio sve do pored podnošenje predmetne tužbe, tako da zastarni rok nije ni približno protekao.

              Tužiteljica nadalje u žalbi tvrdi da je točno da je zastara potraživanja odvjetnika generalno određena za obavljanje svake pojedinačne radnje i to temeljem općih obveznopravnih pravila, ali da se ne može primijeniti u konkretnom predmetu u kojem je dab nalog za obavljanje određenog posla, jer u takvoj situaciji zastara potraživanja počinje teći od završetka posla.

              Sve da je i točna tužiteljičina tvrdnja da je u konkretnom slučaju riječ o ugovoru o nalogu, pa da je početak roka zastarijevanja od završetka posla, i tad je predmetna tražbina zastarjela. Naime, tužiteljičin pravni prednik R. B. je prestao biti odvjetnik s danom 30. prosinca 2000. (kad je drugi put brisan iz imenika odvjetnika), pa da je i riječ o ugovoru o nalogu s tim bi datumom predmetna tražbina svakako bila dospjela. Budući je otad do dana podnošenja tužbe (4. srpnja 2007.) proteklo više od 5 godina, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je riječ o zastarjeloj tražbini u smislu odredbe članka 371. ZOO-a. 

              Slijedom navedenog valjalo je djelomično odbiti tužiteljičinu žalbu i odlučiti kao u izreci pod 1. a) ove presude i rješenja temeljem odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a.

              U odnosu na žalbe parničnih stranaka protiv točke II prvostupanjske presude (odluke o parničnim troškovima) istaknuti je da je prvostupanjski sud nepravilno obračunao troškove postupka.

              Tuženicama, koje su u cijelosti uspjele u sporu valjalo je u točki I b) izreke ove presude i rešenja dosuditi troškove parničnog postupka temeljem odredbi članka 154. stavka 2. i članka 155. stavka 1. ZPP-a i odlučiti temeljem odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a.

              Tuženicama su tako priznati troškovi zastupanja po odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“, broj 142/2012, 103/14, 118/14 i 107/2015 – u daljnjem tekstu: OT), koji se odnose na sastav odgovora na tužbu u iznosu od 2.750,00 kn (Tbr. 8. točka 1. i Tbr. 36. točka 1. OT), zastupanje na ročištima od 12. rujna 2007., 6. studenog 2007., 20. studenog 2007., 13. prosinca 2007., 3. srpnja 2013., 20. rujna 2013. i 27. veljače 2014. u iznosima od po 2.750,00 kn (Tbr. 9. točka 1. i Tbr. 36. točka 1. OT), sastav podneska od 27. siječnja 2011. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 8. točka 3. OT) i pristup ročištu od 17. ožujka 2011. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9. točka 5. OT), ukupno 23.000 kn, sve uvećano za PDV (25%) u iznosu od 5.750,00 kn, sveukupno dakle iznos od 28.750,00 kn.

Dubrovnik, 6. lipnja 2018.