broj: Gž-1311/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Denis Pancirov Parcen, predsjednice vijeća, Vicka Prančića, člana vijeća i suca izvjestitelja, i Zorana Kežića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. M. iz T., (V. G.,), OIB:…, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-60/16 od 6. ožujka 2017., u sjednici održanoj 25. srpnja 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-60/16 od 6. ožujka 2017. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži tuženici da isplati tužitelju na ime neimovinske štete iznos od 300.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje se računaju od dana prvostupanjskog presuđenja (točka I. izreke). Odlukom o troškovima postupka naloženo je tužitelju da nadoknadi tuženici parnični trošak u iznosu od 28.000,00 kuna (točka II. izreke).

 

Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženica nje podnijela odgovor na žalbu.

 

Žalba je osnovana.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete nastale povredom prava osobnosti za vrijeme pritvora i izdržavanja kazne zatvora u razdoblju od 8. kolovoza 2007. do 8. lipnja 2012. u Zatvoru u Split, Zatvoru u Zagrebu, Kaznionici u Lepoglavi i Kaznionici i zatvoru u Šibeniku.

 

Tužitelj tvrdi da je u navedenim ustanovama boravio u sobama neadekvatne površine, ispod standarda propisanog hrvatskim pozitivnim pravom, te u higijenski i zdravstveno neprihvatljivim uvjetima pa zahtijeva da mu tuženica na ime naknade štete isplati iznos od 300.000,00 kuna.

 

Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio:

 

- da je tužitelj u Zatvoru u Splitu bio u pritvoru od 9. kolovoza 2007. do 28. srpnja 2009., kada je premješten u Zatvor u Zagrebu, i da je u razdoblju od 9. kolovoza 2007. do 10. studenoga 2007. bio u sobi broj 37, ukupne površine 27,72 m2, odnosno 66,14 m3 sa sanitarnim čvorom zatvorenog tipa, dostupnom vodom tijekom 24 sata te danjim i umjetnim svjetlom, zajedno sa još šest do sedam osoba, a od 10. studenoga 2008., kada je raspoređen na rad za poslove čistača na odjelu pa do premještaja u Zatvor u Zagrebu, je bio u sobi ukupne površine 14,52 m2, odnosno 32,48 m3 kapaciteta za tri osobe sa sanitarnim čvorom koji je bio zatvoren,

 

- da je tužitelj od 28. srpnja 2009. do 25. siječnja 2010. boravio u Zatvoru u Zagrebu gdje je u razdoblju od 28. srpnja 2009. do 20. studenoga 2009. bio u pritvoru i boravio na prvom zatvorskom odjelu u sobi broj 16 s još četiri do pet pritvorenika a u razdoblju od 20. studenoga 2009. do 25. siječnja 2010. je boravio u centru za dijagnostiku na petom zatvorskom odjelu u sobi broj 85 s još pet do šest zatvorenika, time da su sobe površine 21,10 m2 i 49,08 m3 sa sanitarnim čvorom površine 1,57 m2, odvojenim od ostataka sobe zidom visine 1,80 cm; da u sobama postoje četiri prozora koji se mogu otvoriti, čime je omogućeno prozračivanje i dotok danjeg svjetla; da je u sobama stalno dostupna topla i hladna voda te stol s dvije klupe i stolicama prema broju zatvorenika, a higijenu soba da održavaju sami zatvorenici, time da im se potrošni materijal osigurava; da objekt zatvora nije klimatiziran, ali u svakoj sobi postoji centralno grijanje s automatikom te svaka soba ima radio prijamnik i tv prijamnik; da je zatvorenicima omogućeno kupanje svaki drugi dan po potrebi i češće, te da im je omogućen svakodnevni boravak na svježem zraku, i to u trajanju od 2 sata; da zatvorenici dnevne obroke konzumiraju u svojim sobama i da su im osigurana najmanje tri obroka dnevno od najmanje 3000 kalorija dnevno, a sastav i hranidbenu vrijednost hrane da nadzire liječnik ili druga osoba medicinske struke,

 

- da je tužitelj u Kaznionici u Lepoglavi boravio u razdoblju od 25. siječnja 2010. do 15. listopada 2010. time da je po dolasku u kaznionicu boravio na prijemno-otpusnom odjelu do 19. veljače 2010., kad je raspoređen na rad u bačvariju i smješten najprije na 1C odjel u sobi broj 8, gdje je boravio do 21. svibnja 2010.; da navedena soba ima površinu od 9,50 m2,  odnosno volumen 28,50 m3, dok je površina sanitarnog čvora 1,80 m2; da su u toj sobi boravila 4 zatvorenika; da je od 21. svibnja 2010. do 16. listopada 2010. tužitelj bio smješten na odjelu 3E u sobi broj 12, a koja soba je površine 31,70 m2, odnosno volumena 97,32 m3, u kojoj se nalazi sanitarni čvor površine 2,15 m3, te je u sobi boravilo 12 zatvorenika; da je tužitelj za cijelo vrijeme boravka u kaznionici bio radno aktivan; da su sve prostorije u kojima je tužitelj boravio bile čiste i suhe s dnevnim i umjetnim svjetlom, te opremljene radijatorima koji su uključeni u sustav centralnog grijanja, a koje grijanje ovisi o vremenskim prilikama; da zatvorenici sukladno dnevnom rasporedu određeni dio dana borave izvan svojih soba u radionicama, tv boravku ili na svježem zraku te da svi ostali prostori (hodnici, kupaonice, zatvorenička kantina) u kojima se boravi tijekom dana zadovoljavaju prostorne kapacitete; da čistoću prostorija održavaju sami zatvorenici za što su im osigurana sredstva za čišćenje, kao što su im osigurana i sredstva za održavanje osobne higijene; da je pitka voda zatvorenicima uvijek dostupna, a u sklopu zajedničkog sanitarnog čvora na odjelu su u funkciji 4 tuša s toplom vodom koji su zatvorenicima dostupni na korištenje tijekom cijelog dana; da je u sklopu kupaonice smješten sanitarni čvor, time da se vrata sobe ne zaključavaju tako da je pristup sanitarnom prostoru stalno moguć,

 

- da je tužitelj boravio u Kaznionici i zatvoru u Šibeniku od 15. listopada 2010. do 8. lipnja 2012.,  kad je otpušten na uvjetni otpust; da je u razdoblju od 15. listopada 2010. do 28. listopada 2010. tužitelj bio smješten u prizemlju u prijemno-otpusnom odjelu, tzv. pogonu na hodniku; da je hodnik navedenog odjela prilagođen za smještaj istovjetan onome u spavaonicama jer je ugradnjom gipsanih ploča izvršena zaštita navedenog prostora tako da su uvjeti u hodniku zbog više svjetlosti i zraka i bolji od smještajnog uvjeta u spavaonicama; da je u tom razdoblju u hodniku bilo smješteno do 5 zatvorenika, a dimenzije hodnika su: dužina 18,05 m, širina 2,10 m i visina 3,80 m, odnosno 38,85 m2 i 147,63 m3, što po zatvoreniku iznosi 7,77 m2 i 29,52 m3; da je sanitarni čvor oko 10 metara udaljen od sobe – hodnika, a sastoji se od dva WC-a, jednog tuša i dva umivaonika; da je tužitelj od 28. listopada 2010. do 16. lipnja 2011. bio smješten u višekrevetnoj sobi broj 6 na prijemno-otpusnom odjelu, čija je površina 29,64 m2, a u sobi je bilo smješteno 10 kreveta, odnosno u njoj je boravilo 10 zatvorenika; da je tužitelj od 16. lipnja 2011. do 8. lipnja 2012. bio smješten u sobi stacionara na prvom odjelu; da je tužitelj u razdoblju od 11. ožujka 2011. do 16. lipnja 2012. bio radno raspoređen kao pomoćni radnik u zatvoreničkoj kuhinji gdje svi radnici imaju na raspolaganju sanitarni čvor koji se sastoji od umivaonika, WC-a i tuša koji mogu nesmetano koristiti; da je tužitelj svakodnevno vježbao u teretani te svakodnevno koristio kupaonicu na prvom odjelu koja se sastoji od 4 tuša i dva umivaonika,

 

- da je tužitelj za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u Kaznionici u Lepoglavi te Kaznionici i zatvoru u Šibeniku bio smješten na odjelima na kojima sobe nisu bile zaključavane, tako da su se zatvorenici mogli slobodno kretati po prostorijama odjela te nisu nužno morali boraviti isključivo u spavaonicama te da je tužitelj za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u tim zatvorskim ustanovama radio (u bačvariji, odnosno kuhinji), odakle proizlazi kao notorno da on u tom razdoblju (radno vrijeme 8 sati) nije boravio u skučenim sobama.

 

Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da su zatvorske ustanove u kojima je tužitelj za vrijeme pritvora, odnosno izdržavanja kazne zatvora bio smješten bile prekapacitirane i da tužitelj za većinu vremena izdržavanja kazne zatvora, odnosno boravka u pritvoru, a s obzirom na broj osoba u pojedinim sobama, nije imao preporučenih 4,00 m2 prostora po osobi. Međutim, po ocjeni prvostupanjskog suda tužitelj nije morao cijeli dan boraviti u spavaonici, jer je izvan spavaonice radio, slobodno vrijeme je mogao provoditi također izvan spavaonice, baviti se raznim organiziranim aktivnostima, organizirana su mu tri redovna obroka, bila mu je dostupna pitka voda, a čistoća sobe i sanitarnog čvora je ovisila o korisnicima sobe i sanitarnog čvora jer su sami oni čistili taj prostor, time da su im sredstva za čišćenje bila osigurana tako da je ograničenost prostora spavaonice nadoknađena slobodom kretanja koju je tužitelj uživao u toku dana.

 

Stoga je prvostupanjski sud konačno zaključio da postupanje tuženice prema tužitelju nije bilo ponižavajuće, niti je njegovo trpljenje prešlo neizbježnu razinu trpljenja ili poniženja koja proizlazi iz položaja legitimnog lišenja slobode u kojem se nalazi tužitelj, pa je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan jer nisu ostvarene pretpostavke za primjenu odredaba članka 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, u daljnjem tekstu: ZOO).

 

Zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva ne može se za sada prihvatiti.

 

Mjerodavno pravo za odluku o odgovornosti tuženice za naknadu štete koju tužitelj potražuje u ovom sporu su odredbe Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14, u daljnjem tekstu: Ustav), Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine", - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02 i 1/06, u daljnjem tekstu: Konvencija) i Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", broj 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03 - pročišćeni tekst, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13 i 150/13, u daljnjem tekstu: ZIKZ).

 

Prema odredbi članka 23. stavka 1. Ustava nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja, a prema odredbi članka 25. stavka 1. Ustava sa svakim se uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo.

 

Odredbom članka 3. stavka 1. Konvencije je propisano da se nitko ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.

 

U primjeni ZIKZ-a od posebnog značenja su odredbe:

 

-članka 3. kojima je propisano da se izvršavanjem kazne zatvora zatvorenika može ograničiti u temeljnim pravima samo u granicama nužnim za ostvarenje svrhe izvršavanja kazne i u postupku propisanom tim zakonom (stavak 2.) i da ograničenja temeljnih prava zatvorenika iz ovoga zakona moraju biti razmjerna razlozima radi kojih se primjenjuju (stavak 4.),

-članka 9. stavka 1. kojom je propisano da se kazna zatvora izvršava na način koji zatvoreniku jamči poštovanje ljudskog dostojanstva te da su zabranjeni i kažnjivi postupci kojima se zatvorenika podvrgava bilo kakvu obliku mučenja, zlostavljanja ili ponižavanja, te liječničkim ili znanstvenim pokusima,

 

-članka 14. kojom je propisano pravo zatvorenika na boravak na otvorenom prostoru kaznionice, odnosno zatvora najmanje dva sata dnevno,

 

-članka 74. kojom je propisano da smještaj zatvorenika treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima te klimatskim prilikama (stavak 1.), da se zatvorenika u pravilu smješta u zasebnu prostoriju, da se zajednički mogu smjestiti zatvorenici za koje se pretpostavlja da neće međusobno negativno utjecati, da se svakom zatvoreniku osigurava zasebna postelja i da slobodno vrijeme zatvorenici provode zajedno u prostorijama za dnevni boravak (stavak 2.), da prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane i da za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora (stavak 3.), da svaka prostorija u kojoj zatvorenici žive ili rade mora imati dnevno i umjetno svjetlo koje omogućuje čitanje i rad bez smetnji za vid (stavak 4.), da kaznionice i zatvori moraju imati sanitarne uređaje koji omogućuju obavljanje fizioloških potreba u čistim i primjerenim uvjetima kad god to zatvorenici žele (stavak 5) i da pitka voda uvijek mora biti dostupna svakom zatvoreniku (stavak 5.),

 

-članka 76. stavka 3. kojom je propisano da se zatvorenicima omogućuje svakodnevno pranje tijela i da se od njih zahtijeva održavanje osobne higijene, u koju svrhu im se mora osigurati vodu i toaletni pribor za održavanje osobne higijene i čistoće rublja, odjeće, obuće i posteljine,

 

-članka 78. stavka 1. kojom je propisano da se zatvoreniku u pravilnim razmacima osiguravaju odgovarajuće pripremljeni i posluženi obroci koji kakvoćom i količinom zadovoljavaju prehrambene i higijenske standarde, a primjereni su dobi, zdravlju, naravi posla koji obavlja, te prema mogućnostima kaznionice, odnosno zatvora, njegovim vjerskim i kulturnim zahtjevima, te

 

-članka 96. kojima je propisano da kaznionica odnosno zatvor moraju osigurati prostor i opremu za svrhovito korištenje slobodnog vremena zatvorenika (stavak 1.) i da kaznionica odnosno zatvor organiziraju različite vrste aktivnosti za zadovoljavanje tjelesnih, duhovnih i kulturnih potreba zatvorenika (stavak 2.).

 

Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da nedostatak propisanog osobnog prostora po zatvoreniku (veličine 4m2 i 10m3) sam po sebi automatski ne znači povredu prava osobnosti koja bi opravdavala dosudu naknade štete koju tužitelj potražuje u ovom postupku.

 

Načelna stajališta u vezi s uvjetima u zatvoru Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) je utvrdio u predmetu Muršić protiv Hrvatske [Vv] (br. 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.), koja načelna stajališta slijedi i Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama broj: U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017., broj: U-III-181/2017 od 19. travnja 2018. i broj: U-III-1630/2017 od 30. svibnja 2018., u kojima su u vezi s prenapučenosti zatvora utvrđeni relevantni standardi koji su od značenja za odluku o tome kada postoji povreda članka 3. Konvencije zbog nedostatka osobnog prostora.

 

Konkretno, kod procjene nastanka povrede članak 3. Konvencije zbog uvjeta u zatvorima, moraju se uzeti u obzir sljedeća tri elementa: a) svaki zatvorenik pojedinačno mora imati svoje mjesto za spavanje u ćeliji; b) svatko mora raspolagati s najmanje 3 m² podne površine; c) ukupna površina ćelije mora biti takva da omogućava zatvorenicima / pritvorenicima da se slobodno kreću između namještaja.

 

Nepostojanje bilo kojeg od gore navedenih elemenata stvara samo po sebi jaku pretpostavku da su uvjeti u zatvoru/pritvoru ponižavajuće postupanje i u suprotnosti s člankom 3. Konvencije.

 

Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj za vrijeme izdržavanja kazne zatvora boravio u prostornim uvjetima koji ne odgovaraju propisanom standardu od 4 m2 podne površine, štoviše da je u određenom razdoblju (npr. za vrijeme boravka u Kaznionici Lepoglava i Kaznionici i zatvoru u Šibeniku) raspolagao s manje od 3 m2 podne površine.

 

Kada raspoloživi prostor po zatvoreniku padne ispod 3 m2 površine u zatvorima u kojima boravi više zatvorenika, prema načelnom stajalištu ESLJP-a, nedostatak osobnog prostora smatra se toliko ozbiljnim da se pretpostavlja povreda prava zajamčenog odredbom članka 3. Konvencije. U takvom slučaju teret dokaza da povrede prava nije bilo prelazi na tuženicu koja, može oboriti tu pretpostavku dokazivanjem da su postojali čimbenici koji mogu prikladno nadomjestiti skučen osobni prostor, a odnose se na ukupnu kvalitetu smještaja i boravka zatvorenika u pojedinoj zatvorskoj ustanovi.

Tako je na tuženici bio teret dokazivanja da su postojale kumulativno slijedeće okolnosti:

 

(1) da su smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 kratka, povremena i minimalna;

 

(2) da su takva smanjenja popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan smještajne prostorije  i prikladnim aktivnostima izvan smještajne prostorije;

 

(3) da je zatvorenik smješten u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom ustanovom za izdržavanje kazne zatvora i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru.

 

U slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj smještajnoj prostoriji u kojoj zatvoreniku stoji na raspolaganju od 3 do 4 m2 osobnog prostora, takav skučeni prostor ipak ostaje snažan čimbenik u ocjeni prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru. U takvim će se slučajevima povreda prava utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim neodgovarajućim fizičkim uvjetima boravka u zatvoru koji se, posebice, odnose na pristup vježbama i drugom boravku na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, dostupnost ventilacije, prikladnost sobne temperature, mogućnost privatnog korištenja nužnika, korištenje društvenih prostorija u zatvoru te usklađenost s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima.

 

Pritom treba reći da ocjena o tome predstavlja li određeno postupanje povredu dostojanstva u kontekstu prava osuđenika/zatvorenika/pritvorenika ovisi o svim okolnostima konkretnog slučaja i da sud kod ocjene treba voditi računa kako o objektivnim tako i o subjektivnim kriterijima (fizički i psihički utjecaj određenog postupanja na konkretnu osobu), te o osobnim karakteristikama određene osobe (dob, spol, zdravstveno stanje itd. – tako u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017.).

 

Imajući na umu navedena načelna stajališta ESLJP-a i Ustavnog suda Republike Hrvatske koja su relevantna za ocjenu je li kod tužitelja zbog ponižavajućeg postupanja za vrijeme izdržavanja kazne zatvora došlo do povrede prava osobnosti te okolnost da je tužitelj u spornom razdoblju boravio u različitim zatvorskim ustanovama, a unutar pojedine ustanove u više smještajnih prostorija, u kojima su bili različiti uvjeti kako u pogledu veličine osobnog prostora zatvorenika, tako i drugih navedenih čimbenika, u postupku je bilo potrebno utvrditi za svaku pojedinu ustanovu tijekom razdoblja boravka tužitelja u njoj li došlo i u kojoj mjeri do povrede odredbe članka 3. Konvencije, a koja se očituje kroz veličinu osobnog prostora (manje od 3 m2, odnosno 3 do 4 m2) i je li bilo elemenata za isključenje odgovornosti tuženice u smislu svih navedenih relevantnih čimbenika ili nije.

 

Kako prvostupanjski sud nije u potpunosti pravilno utvrdio sve važne činjenice o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava o postavljenom tužbenom zahtjevu, valjalo je na temelju odredbe članka 370. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će, vodeći računa o primjedbama iznesenim u ovoj ukidnoj odluci, detaljno raspraviti i utvrditi sve okolnosti koje su važne za odluku o postojanju zakonskih pretpostavki za naknadu štete tužitelju, a posebice s obzirom na razdoblja u kojima je tužitelj raspolagao s manje od 3 m2 osobnog prostora i s obzirom na razdoblja u kojima je tužitelj raspolagao između 3 m2 i 4 m2 osobnog prostora, time da će pri ocjeni postojanja povrede prava osobnosti na dostojanstvo tužitelja imati u vidu i ukupnu kvalitetu života u svakoj zatvorskoj ustanovi te će, u slučaju da nađe ispunjenima pretpostavke za naknadu štete, odlučiti i o visini zatražene naknade.

 

U Splitu 25. srpnja 2018.