Broj: Gž Ovr-514/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Zadru, po sutkinji Mirjani Macuri, u pravnoj stvari ovrhovoditelja S. Š. iz D., O. G., sada na adresi M. OIB: …, zastupanog po punomoćniku G. L., odvjetniku iz S., protiv ovršenika D. P.₁ iz D., O. G., prijavljen na adresi prebivališta: P., OIB: …, radi naplate novčane tražbine, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr-5512/14 od 11. siječnja 2016., dana 27. veljače 2018.,

r i j e š i o   j e

1) Odbija se djelomično žalba ovršenika D. P. kao neosnovana i potvrđuje rješenje o ovrsi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr-5512/14 od 11. siječnja 2016., u dijelu koji se odnosi na tražbinu u iznosu od 30.000,00 EUR (glavni dug) i parnični trošak u iznosu od 6.060,00 KM, sve u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate.

2) Vraća se predmet sudu prvog stupnja da sa žalbom ovršenika u dijelu u kojem je izjavljena iz razloga predviđenog u čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona, podnesena protiv dijela rješenja o ovrsi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr-5512/14 od 11. siječnja 2016. koji se odnosi na tražbinu u iznosu od 30.000,00 EUR (glavni dug) i parnični trošak u iznosu od 6.060,00 KM, sve u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, postupi sukladno odredbi čl. 52. istog Zakona.

3) Uvažava se djelomično žalba ovršenika te se ukida rješenje o ovrsi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr-5512/14 od 11. siječnja 2016., u dijelu koji se odnosi na kamatu na iznos od 30.000,00 EUR (glavni dug) i na parnični trošak u iznosuod 6.060,00 KM, sve u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate te u dijelu kojim je ovrhovoditelju određen trošak ovršnog postupka u iznosu od 8.750,00 kn i predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

Obrazloženje

              Uvodno označenim rješenjem o ovrsi suda prvog stupnja odlučeno je:

„I Temeljem ovršne isprave, presude Općinskog suda u Ljubuškom, Bosna i Hercegovina, poslovni broj P.747/04, koja je priznata rješenjem Općinskog suda u Splitu, posl. broj R1-388/14 od 16. 09. 2014.g., a radi namirenja tražbine ovrhovoditelja u iznosu  od 30.000,00 eura u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB na dan isplate sakamatom po stopi koju banke u mjestu plaćanja isplaćuju na devizne štedne uloge po viđenju počev od 16. 12. 2004. g. do 31. prosinca 2005. g., a od 01. siječnja 2006. g. do 31. prosinca 2007. g. zateznu kamatu u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. g. do isplate zateznu kamatu post stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana prethodnog polugodišta uvećanoj za pet postotnih poena, kao i parničnog troška u iznosu od 6.060,00  konvertibilnih maraka (KM) u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB na dan isplate sa kamatom po stopi koju banke u mjestu plaćanja isplaćuju na devizne štetdne uloge po viđenju počev od 08. 07. 2005. g. do 31. prosinca 2005. g. a od 01. siječnja 2006. g. do 31. prosinca 2005. g. a od 01. siječnja 2006. g. do 31. prosinca 2007. g. zateznu kamatu u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visni stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. g. do isplate zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana prethodnog polugodišta uvećanoj za pet postotnih poena,

te radi prisilne naplate troškova ovog ovršenog postupka u iznosu kojeg sud obistini svojim rješenjem, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja je određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena koja na navedeni iznos teče od dana donošenja Rješenja o ovrsi pa do namirenja ovrhovoditelja

o d r e đ u j e    s e    o v r h a

- na novčanim sredstvima po svim računima i oročenim novčanim sredstvima u svim bankama, prema osobnom identifikacijskom broju ovršenika, bez njegove suglasnosti sve do ukupnog namirenja ovrhovoditelja

- prijenosom zaplijenjenog potraživanja na način da se nalaže Financijskoj agenciji da navedeni novčani iznos za koji je određena ovrha isplati punomoćniku ovrhovoditelja odvjetniku G. L., S., OIB: … na račun položen kod S. G.-S. BANKA d.d., IBANbr: …,  a po pravomoćnosti rješenja.

- ovo rješenje provest će Financijska agencija i banke sukladno Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima i Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima, s time da je financijska agencija, ako se osnova za plaćanje nije izvršila u cijelosti, dužna u roku od osam dana od primitka osnove za plaćanje o tome obavijestiti ovrhovoditelja.

- dostavom ovog rješenja Financijskom agenciji ovrhovoditelj stječe založno pravo na zaplijenjenim sredstvima.

II. Radi prisilne naplate ovrhovoditeljeve tražbine iz toč. I. ovog rješneja

o d r e đ u j e    s e    o v r h a

na slijedećim nekretninama u vlasništvu ovršenika, i to:

- 151/4082 dijela koji suvlasnički dio je povezan sa stanom S 1/1, na 2. (drugom) katu, ulaz 1, orijentacije jug, zapad, sjever, koji se sastoji od hodnika, predsoblja, dnevnog boravka, blagovaonice, kuhinje, dvije spavaće sobe, garderobe i dvije kupaonice, ukupne korisne površine 129,20 m², sa pripadajućom lođom 1, površine 6,36 m² (korisne površine 4,77 m²), pripadajućom lođom 2, površine 4,87 m² (korisne površine 3,65 m²) i pomoćnim prostorom u podrumu površine 21,58 m² (korisne površine 12,95 m²), sveukupne korisne površine 150,57 m², anagrafske oznake Š. 13,  položen u zgradi na čest. zem. 6030/1, ZU 19217, k.o. S., poduložak 66

- 14/4082 dijela koji suvlasnički dio je povezan sa parkirnim mjestom PM 53, u podrumu, površine 23,71 m² (korisne povrpine 14,23 m²) položen u zgradi na čest. zem. 6030/1, ZU 19217, k.o. S., poduložak 53

- 14/4082 dijela koji suvlasnički dio je povezan sa parkirnim mjestom PM 1, u podrumu, površine 23,71 m² (korisne površine 14,23 m²), položen u zgradi na čest. zem. 6030/1, ZU 19217, k.o. S., poduložak 1

I. Zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi u kojoj su upisane nekretnine, utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem ovrhovoditelja iz cijene psotignute prodajom nekretnine.

II. Nalaže se zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Splitu upisati zabilježbu ovrhe na navedenim nekretninama.ˮ

Protiv gornjeg rješenja o ovrsi žalbu je izjavio ovršenik pobijajući ga zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijano rješenje o ovrsi preinači na način da se ovršni prijedlog odbije, odnosno isto ukine u cijelosti i odbaci prijedlog ovrhovoditelja. Tvrdi da su u prijedlogu za ovrhu označene dvije adrese za ovrhovoditelja kao i za ovršenika, međutim pritom ovrhovoditelj nije naznačio koja od adresa je prebivalište, a koja boravište stranaka, a podaci iz prijedloga nisu isti kao i podaci iz strane sudske odluke i odluke o priznanju iste pa prijedlog za ovrhu ima formalnih nedostataka. Iz samog spisa proizlazi da D. P.₁ iz D. i D. P.₂ iz S. (ovršenik) nisu jedna te ista osoba, te da se strana sudska odluka ne odnosi na D. P.₂ iz S. pa da sud u odnosu na njega (ovršenika) nije ni mogao donijeti pobijano rješenje o ovrsi.

Općinski sud u Splitu je u predmetu R1-388/14 dana 16. rujna 2014. donio rješenje kojim priznaje navedenu stranu sudsku odluku protiv D. P.₁ iz D., bez da je D. P.₂ dostavio prijedlog za priznanje i bez da je istome dostavio rješenje, pa nije imao mogućnosti sudjelovati u tom postupku niti izjaviti žalbu protiv istog rješenja. Stoga je D. P.₂ iz S. (ovršenik) podnio prijedlog za ukidanjem klauzule pravomoćnosti i ovršnosti rješenja od 16. rujna 2014. kao i zahtjev za dostavom rješenja radi izjavljivanja pravnog lijeka, međutim do danas nije riješeno o tom prijedlogu. Budući da njemu navedeno rješenje o priznanju nikada nije dostavljeno, za isto nije mogla nastupiti ni pravomoćnost i izvršnost, a sama odluka stranog suda nije ovršna isprava, odnosno nije isprava na temelju koje se može zatražiti ovrha. S obzirom na navedeno proizlazi da ovrhovoditelj ne raspolaže ovršnom ispravom, odnosno isprava na temelju koje je doneseno osporavano rješenje nije ovršna isprava, te je ispunjen žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 1. Ovršnog zakona. Osim toga, protekao je rok u kojem se temeljem presude Općinskog suda u Ljubuškom poslovni broj P-747/04 po čl. 50. st. 1. toč. 5. Ovršnog zakona mogla tražiti ovrha, odnosno nastupila je zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom čime je ispunjen žalbeni razlog iz      čl. 50. st. 1. toč. 11. istog Zakona, a sve prema pravilima mjerodavnog prava.

U prijedlogu za ovrhu zatražena je zakonska zatezna kamata po stopi koja je određena hrvatskim propisima, međutim, s obzirom na činjenicu da je u ovom predmetu presuda donesena u Bosni i Hercegovini, to je u odnosu na zateznu kamatu mjerodavno strano pravo, a ne hrvatsko pravo. Kako sud u pogledu kamatne stope nije primijenio mjerodavno pravo već hrvatsko, to rješenje o ovrsi nije u skladu s ovršnom ispravom i ovršnim zakonom, te je istoga potrebno ukinuti u tom dijelu, odnosno odbaciti prijedlog ovrhovoditelja koji se odnosi na kamatu i kamatnu stopu na njegovo potraživanje iz ovršne isprave. Također tvrdi da nekretnine koje su predmetom ovrhe nisu njegovo vlasništvo za cijelo već za ½ dijela. Naime, iako je u ugovoru o kupoprodaji predmetnih nekretnina kao kupac naveden on, predmetne nekretnine su zajednički kupljene za njega i njegovu suprugu P. P. i to za trajanje bračne zajednice, a kupoprodajna cijena je plaćena kreditom kojeg oboje zajedno otplaćuju, te se radi o bračnoj stečevini pa stoga ovrha na predmetnim nekretninama je moguća samo na 1/2 suvlasničkog dijela istih koji pripada njemu (ovršeniku).

U odgovoru na žalbu ovrhovoditelj je osporio osnovanost žalbenih navoda ovršenika ističući da isti do danas nije dostavio nikakav dokaz na okolnost da osoba iz presude Općinskog suda u Ljubuškom i iz predmetnog postupka nije jedna te ista osoba. Ovršenik da je uložio žalbu na rješenje suda prvog stupnja o zabilježbi pokretanja ovrhe poslovni broj Z-10212/14 u kojoj niti jednom riječju ne dovodi u sumnju pravilnost i istinitost presude niti pak ističe prigovor zamjene identiteta. Također navodi da se rješenje o priznanju strane sudske odluke ne treba dostavljati drugoj strani, a da ta činjenica ne utječe na pravomoćnost i ovršnost sudske odluke pa da su neosnovani i navodi ovršenika kako zbog nedostavljanja rješenja o priznavanju sudske odluke, takva odluka nema svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti. U konkretnom slučaju da nije protekao rok u kojem se temeljem presude može tražiti ovrha. Navodi i to da je u ovršnom postupku kojeg provodi hrvatski sud mjerodavno pravo Republike Hrvatske. Bračni ugovor od 12. ožujka 2015. temeljem kojeg je pravo vlasništva nekretnina koje su predmet ovog ovršnog postupka s imena D. P. uknjižene na ime D. i P. P. za po ½ dijela potpisan je nakon pokretanja ovog ovršnog postupka iz razloga pokušaja onemogućavanja ovrhovoditelja u naplati potraživanja. Također navodi da je on zabilježbom ovrhe stekao pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine (pravo na namirenje) i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo te nekretnine.

Žalba je djelomično osnovana.

Prije svega treba kazati da neutemeljeno ovršenik u žalbi prigovara u pravcu da prijedlog za ovrhu ima formalnih nedostataka jer je u istom jasno navedena adresa na kojoj je u Republici Hrvatskoj prijavljeno prebivalište ovršenika te je naznačena adresa ovrhovoditelja u inozemstvu i u Republici Hrvatskoj.

Ispitujući pobijano rješenje o ovrsi u smislu odredbe čl. 50. st. 5. Ovršnog zakona („Narodne novine”, 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 - dalje OZ) ovaj drugostupanjski sud nalazi da pobijano rješenje o ovrsi, osim u dijelu koji se odnosi na kamatu na glavni dug i parnični trošak, nije ostvarilo ni jednu bitnu povredu odredaba postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. u svezi čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje ZPP) i čl. 23. st. 1. OZ.

U navedenom dijelu isto rješenje o ovrsi nije ostvarilo ni žalbeni razlog iz čl. 50. toč.  3. OZ te okolnosti iz čl. 50. st. 1. toč. 6. istog Zakona, na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 50. st. 5. OZ).

Međutim, u dijelu koji se odnosi na kamatu na glavni dug i na parnični trošak isto rješenje o ovrsi je ostvarilo bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. u svezi čl. 381. ZPP, o čemu će niže biti riječi.

Iz spisa predmeta proizlazi da je predmetna ovrha određena na temelju pravomoćne i ovršne isprave – presude Općinskog suda u Ljubuškom, Bosna i Hercegovina, poslovni broj P-747/04, koja je priznata rješenjem Općinskog suda u Splitu poslovni broj R1-388/14 od 16. rujna 2014., tj. temeljem ovršne isprave iz čl. 23. toč. 1. OZ.

Navedenom stranom sudskom presudom, priznatom rješenjem Općinskog suda u Splitu poslovni od 16. rujna 2014., naloženo je tuženiku D. P. isplatiti tužitelju S. Š. (ovrhovoditelju) iznos od 30.000,00 EUR ili 58.650,00 KM sa zakonskom kamatom koja teče od 16. prosinca 2004. pa do isplate, te troškove parničnog postupka u iznosu od 6.060,00 KM, sve u roku od 30 dana.

Ovršenik u žalbi prigovara da se navedena strana sudska odluka ne odnosi na njega,  D. P.₂ iz S., jer da osoba označena u stranoj sudskoj odluci kao D. P.₁ iz D. i on nisu jedna te ista osoba.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, materijalnopravni prigovor ovršenika da nije pasivno legitimiran, kojega je istakao gornjom tvrdnjom, nije osnovan.

Naime, iz priloženog rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj R1-388/14 od 16. rujna 2014. kojom je priznata presuda Općinskog suda u Ljubuškom poslovni broj P-747/04od 20. siječnja 2005., vidljivo je daje u istom rješenju označen samo predlagatelj Stjepan Šimić dok uopće nije označena i protustranka. Unatoč tome, ovršenik je podnio prijedlog za ukidanje klauzule pravomoćnosti izdane na navedenom rješenju, što nije sporno među strankama. Kod takvog stanja stvari logično je zaključiti da ovršenik ne bi tražio ukidanje klauzule pravomoćnosti da se presuda Općinskog suda u Ljubuškom poslovni broj P-747/04od 20. siječnja 2005. ne odnosi na njega. Dakle, osoba koja je u stranoj sudskoj odluci označena kao tuženik (D. P.₁, D., općina G.) i osoba označena u rješenju o ovrsi kao ovršenik (D. P.₁, D., općina G., prijavljen na adresi prebivališta P.) jedna te ista osoba pa je stoga neosnovan ovršenikov prigovor promašene pasivne legitimacije.

Nadalje, među strankama nije sporno da o prijedlogu ovršenika za ukidanje klauzule pravomoćnosti koja se nalazi na rješenju o priznanju navedene strane sudske presude, još nije odlučeno.

Glede ovršenikovih žalbenih navoda da mu rješenje o priznanju nikada nije dostavljeno pa da nije mogla nastupiti ni pravomoćnost i izvršnost tog rješenja, a sama za sebe odluka stranog suda nije ovršna isprava, odnosno nije isprava na temelju koje se može zatražiti ovrha navesti je da sve dok klauzula pravomoćnosti egzistira, ovršni sud je s njom vezan pa je za sada neutemeljen žalbeni navod ovršenika da pobijano rješenje o ovrsi nije doneseno na temelju ovršne isprave. Dakle, u konkretnom slučaju nije ostvaren žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 1. OZ.

Nije ostvaren ni žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 5. OZ, na koji također ukazuje žalba.

Žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 5 OZ postoji ako je protekao rok u kojem se po zakonu može tražiti ovrha.

Takav je rok predviđen, npr., za traženje ovrhe na temelju rješenja o smetanju posjeda kojim je tuženiku naloženo izvršenje određene radnje (čl. 444. ZPP). Također je i za traženje ovrhe radi vraćanja zaposlenika na rad određen rok (čl. 268. OZ).

Međutim, takav rok  nije propisan za traženje prisilne naplate novčane tražbine na koju se odnosi presuda Općinskog suda u Ljubuškom poslovni broj P-747/04,  priznata rješenjem Općinskog suda u Splitu od 16. rujna 2014., pa stoga u konkretnom slučaju nije ostvaren ni žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 5. OZ.

Što se tiče žalbenih navoda ovršenika da on nije vlasnik predmetnih nekretnina za cijelo već za ½ dijela navesti je da je tijekom ovog ovršnog postupka, a temeljem ugovora (prema navodima ovrhovoditelja sklopljenog između ovršenika i njegove supruge dana 12. ožujka 2015.), ista uknjižena kao suvlasnica za ½ dijela, dok je u preostalom dijelu za jednu polovinu ostao upis prava vlasništva u korist ovršenika, što među strankama nije sporno.

Međutim, do navedene uknjižbe je došlo tek nakon što je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Splitu poslovni broj Z-10212/14 od 2. siječnja 2015. (l. s. 33) dopuštena zabilježba pokretanja ovog ovršnog postupka u odnosu na predmetne nekretnine, temeljem odredbe čl. 84.a Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novineˮ, broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13 – dalje ZZK), a s obzirom na stanje zemljišne knjige u trenutku zaprimanja prijedloga za zabilježbu (ovršenik je bio upisan kao vlasnik za cijelo), kako to proizlazi iz spisa predmeta.

Sukladno odredbi čl. 84.a st. 2. ZZK zabilježba pokretanja postupka ima učinak da odluka donesena pred drugim sudom ili tijelom povodom pokrenutog postupka djeluje i protiv onih osoba koje su stekle knjižna prava nakon što je prijedlog za zabilježbu pokretanja postupka stigao zemljišnoknjižnom sudu.

Dakle, zabilježba pokretanja ovršnog postupka djeluje protiv svih onih koji kasnije steknu knjižna prava, a po donošenju odluke o prijedlogu za ovrhu, ista se provodi na onom mjestu koje je osigurala zabilježba pokretanja postupka. Prema tome, u situaciji kada je izvršen upis zabilježbe pokretanja postupka sukladno odredbi članka 84.a ZZK, tada se nakon donošenja rješenja o ovrsi koje se dostavlja zemljišnoknjižnom sudu radi upisa zabilježbe ovrhe sukladno čl. 84. OZ, upisuje u zemljišnu knjigu zabilježba ovrhe, koja zauzima prvenstveni red koji ima upis zabilježbe pokretanja ovršnog postupka, te se ujedno briše ranije upisana zabilježba pokretanja postupka, a u zemljišnoj knjizi ostaje jedino upis zabilježbe ovrhe.

Kako je zabilježba pokretanja ovog ovršnog postupka (Z-10212/14) izvršena prije nego što je izvršena promjena u zemljišnoj knjizi u B (vlasničkom listu) u korist supruge ovršenika (ista je sada uknjižena kao vlasnica za ½ dijela, a njezin suprug, ovdje ovršenik ostao je upisan kao vlasnik za preostalih ½ dijela) te kako je pobijanim rješenjem o ovrsi naložena zabilježba ovrhe, ovaj drugostupanjski sud, imajući u vidu odredbu čl. 84.a ZZK te odredbe čl. 84. OZ zaključuje da okolnost što ovršenik više nije uknjižen kao vlasnik za cijelo nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja o ovrsi u dijelu u kojem nije ostvarilo bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. u svezi 381. ZPP, tj. u dijelu kojim je određena ovrha radi naplate tražbine u iznosu od 30.000,00 EUR (glavni dug) i parničnog troška u iznosu od 6.060,00 KM.

Slijedom svega iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP u svezi čl. 21. st. 1. OZ djelomično odbiti žalbu ovršenika kao neosnovanu i djelomično potvrditi pobijano rješenje o ovrsi prvostupanjskog suda, tj. odlučiti kao pod toč. 1) izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

Glede navoda ovršenika u žalbi da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom pa da je ostvaren žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ kazati je da o tom žalbenom razlogu odlučuje prvostupanjski sud u smislu odredbe čl. 52. istog Zakona.

Stoga je trebalo predmet vratiti sudu prvog stupnja da sa žalbom ovršenika u dijelu u kojem je izjavljena iz razloga propisanog u čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ, podnesena protiv dijela pobijanog rješenja o ovrsi koji se odnosi na tražbinu ovrhovoditelja u iznosu od 30.000,00 EUR (glavni dug) i parnični trošak u iznosu od 6.060,00 KM, sve u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, postupi sukladno odredbi čl. 52. istog Zakona.

Što se, pak, tiče dijela rješenja o ovrsi koji se odnosi na kamatu na iznos glavnog duga i na parnične troškove navesti je da je u tom dijelu isto rješenje ostvarilo bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. u svezi čl. 381. ZPP jer je izreka u navedenom dijelu nerazumljiva.

Naime, u izreci rješenja o ovrsi određena je ovrha radi prisilnog ostvarenja kamata na iznos od 30.000,00 EUR (glavni dug) i na parnični trošak u iznosu od 6.060,00 KM, sve u  protuvrijednosti kuna na dan isplate po stopi koju banke u mjestu ispunjenja isplaćuju na devizne štedne uloge po viđenju počev od 16. prosinca 2004. odnosno od  8. srpnja 2005. do 31. prosinca 2005., a od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. zateznu kamatu u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate te od 1. siječnja 2008. pa do naplate po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novineˮ, broj 35/05, 41/08 i 78/15).

Iz ovakvog sadržaja izreke rješenje o ovrsi nije vidljivo o kojoj se visini kamatne stope za razdoblje od 16. prosinca 2004. odnosno od  8. srpnja 2005. do 31. prosinca 2005. radi, a niti je iz spisa predmeta vidljivo da bi visina kamatne stope za razdoblje od 1. siječnja 2006. pa do isplate bila identična onoj na koju bi prema ovršnoj ispravi ovrhovoditelj imao pravo. Naime, iz presude Općinskog suda u Ljubuškom, Bosna i Hercegovina, poslovni broj P-747/04, koja je priznata rješenjem Općinskog suda u Splitu poslovni broj R1-388/14 od 16. rujna 2014., dakle strane sudske odluke, proizlazi da tužitelju (ovdje ovrhovoditelju) pripadaju zatezne kamate po stopi koja se određuje prema propisima BiH.

Kod takvog stanja stvari proizlazi da je izreka rješenja o ovrsi u dijelu koji se odnosi na kamatu na glavni dug i na parnične troškove ostvarilo bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. u svezi čl. 381. ZPP, na koji ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 1. u svezi čl. 381. ZPP, a sve u svezi čl. 21. st. 1. i čl. 50. st. 5. OZ).

Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP u svezi čl. 21. st. 1. OZ  djelomično uvažiti žalbu ovršenika, djelomično ukinuti pobijano rješenje i predmet u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak tj. odlučiti kao pod toč. 3) izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

U nastavku postupku sud prvog stupnja će otkloniti naprijed navedenu bitnu povredu odredaba postupka te će ponovno odlučiti o postojećem ili eventualno izmijenjenom prijedlogu za ovrhu u odnosu na kamate na glavni dug i na parnični trošak kao i o dospjelim troškovima postupka.

Zadar, 27. veljače 2018.