Broj: Gž Zk-511/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljanom od sutkinja Amare Trgo, predsjednice vijeća, Blaženke Rilov Ćurin, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Senije Ledić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. A. R. A. sa sjedištem u A., A. - A. - P. 1, 9020 K., OIB:…, kojeg zastupa odvjetnica S. L. iz O. društvu B., L., M., S. d.o.o. iz Z., protiv tuženika S. nekretnine d.o.o. sa sjedištem u R., MBS: …, OIB: …, kojeg zastupaju odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda S. P., G. G., V. D., V. V. i M. K. iz R., radi brisanja uknjižbe prava građenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji broj P-4327/2015-15 od 23. listopada 2015. u sjednici vijeća održanoj 20. ožujka 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja, pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji broj P-4327/2015-15 od 23. listopada 2015. u dijelu kojim je odbijen glavni i podredni tužbeni zahtjev, te u dijelu kojim je naloženo tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 10.000,00 kuna.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav žalbe.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda broj P-4327/2015-15 od 23. listopada 2015. je suđeno:

 

"I-ODBIJA SE tužbeni zahtjev koji glasi :

I-Utvrđuje se da je tužitelju, društvu H. A. R. A. sa sjedištem u A., A.-A.-P. 1, 9020 K., OIB: …, uknjižbom prava građenja u korist tuženika, društva S. nekretnine d.o.o. sa sjedištem u R., MBS:…., OIB: …, u teretovnicu z.k.ul. 1129 k.o. V. te u posjedovnicu z.k.ul. 2140 k.o. V., a koja je uknjižba provedena na temelju Rješenja Općinskog suda u Opatiji od dana 2. listopada 2014. pod posl.br. Z-12029/11-7, povrijeđeno založno pravo.

II-Nalaže se upis brisanja uknjižbe tuženikovog prava građenja koje je uknjiženo u z.k.ul. 1129 k.o. V. i u z.k.ul. 2140 k.o. V. te se nalaže uspostava prijašnjeg zemljišno knjižnog stanja na način da se u teretovnici z.k.ul. 1129 k.o. V. briše uknjiženo tuženikovo pravo građenja, što je tuženik dužan trpjeti.

III-Nalaže se zemljišno knjižnom odjelu ovog suda provedba ove presude u zemljišnim knjigama po njezinoj pravomoćnosti.

IV- Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u roku od 15 dana.

 

II-ODBIJA SE eventualni tužbeni zahtjev koji glasi :

I-Utvrđuje se da je tužitelju, društvu H. A. R. A. sa sjedištem u A., A.-A.-P. 1, 9020 K., OIB: …, uknjižbom prava građenja u korist tuženika, društva S. nekretnine d.o.o. sa sjedištem u R., MBS: …, OIB: …, u teretovnicu z.k.ul. 1129 k.o. V. te u posjedovnicu z.k.ul. 2140 k.o. V., a koja je uknjižba provedena na temelju Rješenja Općinskog suda u Opatiji od dana 2. listopada 2014.g. pod posl.br. Z-12029/11-7, povrijeđeno založno pravo.

II-Nalaže se upis brisanja uknjižbe tuženikovog prava građenja koje je uknjiženo u z.k.ul. 1129 k.o. V. te u z.k.ul. 2140 k.o. V. te se nalaže upis prava građenja u korist tuženika na način da se pravo građenja uknjiži (i) kao teret nekretnina upisanih u z.k.ul. 1129 k.o. V. i  (ii) kao posebno zemljišnoknjižno tijelo u posjedovnicu novog z.k.ul. 2140 k.o. V., a da se u teretovnicu novog z.k.ul. 2140 k.o. V. upiše tužiteljevo založno pravo.

III-Nalaže se zemljišno knjižnom odjelu ovog suda provedba ove presude u zemljišnim knjigama po njezinoj pravomoćnosti.

IV- Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u roku od 15 dana.

 

III-Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 10.000,00 kuna, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe, a u preostalom dijelu do ukupnog iznosa od 12.360,00 kuna zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška se odbija."

 

Protiv odbijajućeg dijela prvostupanjske presude te odluke o parničnom trošku žalio se tužitelj, pobijajući istu zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se preinači pobijana presuda i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Tuženik nije odgovorio na žalbu tužitelja.

 

Žalba nije osnovana.

 

U ovom postupku, tužitelj tvrdi da je založno pravo upisano u njegovu korist na nekretninama označenim kao zč. 103 i zč. 104/1 k.o. V., povrijeđeno upisom prava građenja u korist tuženika, navodeći da se time bitno smanjuje vrijednost nekretnina (zaloga). Naime, tužitelj smatra da je on kao založni vjerovnik, morao dati pristanak na taj upis kako je to propisano odredbom članka 288. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, dalje: ZV), pa da je upis tuženikova prava građenja, nevaljan.

 

Obzirom na tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, prvostupanjski sud je, uvidom u ovjereni prijevod s njemačkog jezika Službene potvrde javnog bilježnika od 1. prosinca 2014., čija vjerodostojnost navodima  tuženika nije osporena, utvrdio da je društvo H. A. – A. – B. I. A. (u čiju korist je u zemljišnim knjigama uknjiženo založno pravo) odlukom Glavne skupštine od 29. listopada 2014. promijenilo naziv tvrtke u H. A. R. A. (tužitelj), koja promjena 31. listopada 2014. upisana u sudski registar.

 

Prvostupanjski sud je, nadalje, utvrdio:

- da je založno pravo u korist H. A. – A. – B. I. A. A. uknjiženo 23. svibnja 2009., na nekretninama z.č. 103 i 104/ k.o. V.,

- da je upisani vlasnik označenih nekretnina tuženik S. nekretnine d.o.o. R., a na njega da je vlasništvo bilo preneseno s imena V. projekta d.o.o. R. 5. listopada 2011. koji prijenos da je obavljen radi osiguranja novčanog potraživanja u iznosu od 908.498,43 kuna, uvećano za pripadajuće kamate i troškove,

- da je tuženik i nositelj prava građenja na svom zemljištu,

- da je predmetno pravo građenja uknjiženo temeljem Ugovora o osnivanju prava građenja od 23. prosinca 2011. i to upisom u zk. ul. 1129 k.o. V. kao teret zemljišta koja se opterećuju, te njegovim upisom kao posebnog zemljišnoknjižnog tijela u za to, novoosnovanom zemljišnoknjižnom ulošku 2140 k.o. V..

 

Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je smatrao, da je u konkretnom slučaju valjani pravni posao bio temeljem uknjižbe prava građenja. Naime, po ocjeni prvostupanjskog suda, to pravo je uknjiženo na tuženika S. nekretnine d.o.o. na kojeg je uknjižen prijenos prava vlasništva s V. nekretnine d.o.o. koji prijenos je obavljen radi osiguranja novčane tražbine, pa da se radi o tome da je nositelj prava građenja ujedno i vlasnik nekretnine kako je to propisano odredbom članka 284. stavka 2. ZV-a. Pravo građenja da je upisano sukladno odredbi članka 288. stavka 1. ZV-a, dvostrukim upisom tog prava u zemljišnu knjigu, kao što je razvidno iz izvadaka iz zemljišne knjige, i to njegovim upisom kao tereta na zemljištu koje opterećuje, te njegovim upisom kao posebnog zemljišnoknjižnog dijela u za to novoosnovanom zemljišnoknjižnom ulošku. Po prosudbi prvostupanjskog suda, radi se o istinitom upisu, jer je i prethodni upis prava vlasništva bio istinit.

 

Nadalje, prvostupanjski sud je smatrao kako nisu osnovani navodi tužitelja da je uknjižbom prava građenja, znatno umanjena vrijednost nekretnina /zaloga, jer da se zbog uknjižbe prava građenja na tim nekretninama ne može graditi. Naprotiv, po ocjeni prvostupanjskog suda, zemljište s upisanim pravom građenja vrjednije je od samog zemljišta. Naime, pozivom na odredbu članka 280. stavak 3. ZV-a, prvostupanjski sud smatra da zgrada koja će se izgraditi, ili je izgrađena, na zemljištu koje je opterećeno pravom građenja, pripadnost je toga prava, kao da je ono zemljište. Založno pravo, dok ono traje, a upravo je ono i uknjiženo u korist tužitelja te traje, osigurava namirenje tražbine na zalogu kao cjelini, uključujući i sve njegove pripadnosti, dakle i na zemljištu i na zgradi koja je ili će biti izgrađena, te u konkretnom slučaju zalog nije podijeljen ili odvojen, a niti je propao (članak 301. stavak 4. ZV-a). Vlasnik nekretnine je, kako se navodi u pobijanoj presudi, sklapanjem ugovora o osnivanju prava građenja, koji je ovjeren u potpisima stranaka od 23. prosinca 2011., očitovao svoju  volju da optereti svoje zemljište, a iz provedenih dokaza tužitelj da ničim nije dokazao da bi to pravo građenja štetilo njegovom upisanom založnom pravu, pa, stoga, da nije ni bio potreban njegov pristanak na taj upis. Radi toga, upis prava građenja da nije nevaljan ili nezakonit, a rješenje zemljišnoknjižnog suda broj Z-12049/2011 od 2. listopada 2014. da je zakonito.

 

Ujedno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovana tužiteljeva brisovna tužba, sadržana u stavcima drugog osnovnog ili eventualnog tužbenog zahtjeva, jer da tužiteljevo založno pravo nije povrijeđeno uknjižbom predmetnog prava građenja, a radi čega da nisu ni ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe članka 129. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13, dalje: ZZK), kojim je u stavku 1. propisano da je nositelj knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe, ovlašten radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog prava sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno. Pored toga, tuženik svoje pravo da nije izveo iz uknjiženog, ali neistinitog prava trećega. Naime, V. projekt d.o.o., kao prednik tuženika da je bio upisani punopravni zemljišnoknjižni vlasnik, s čijeg imena i vlasništva je izvršen prijenos u korist tuženika, kako to proizlazi iz izvatka iz zemljišnih knjiga, a koju činjenicu tužitelj niti ne osporava. Prema tome, kako je pravo vlasništva prednika tuženika bilo istinito, tuženik da nije bio nepošten ugovarajući predmetno pravo građenja, a on to svoje pravo da nije izveo iz uknjiženog, ali neistinitog prava prednika. Ujedno je prvostupanjski sud smatrao da, sve kad bi i bili ispunjeni uvjeti za podnošenje brisovne tužbe (a nisu), rok od 3 godine za podnošenje brisovne tužbe da je istekao prije podnošenja tužbe, radi čega da je tužba tužitelja u prekluziji, obzirom da je uknjižba zatražena 28. prosinca 2011., pa je rok od 3 godine od zatražene uknjižbe, protekao 28. prosinca 2014., dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. ožujka 2015.

 

Slijedom iznesenog, prvostupanjski sud je smatrao da nije osnovan niti tužbeni zahtjev u stavku drugom osnovnog, a niti eventualnog tužbenog zahtjeva, u kojemu je tužitelj zatražio da se upiše pravo građenja u korist tuženika, a u teretovnici da se upiše tužiteljevo založno pravo. Nastavno tim razlozima, prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim i osnovni te eventualni tužbeni zahtjev u stavku trećem o nalaganju zemljišnoknjižnom sudu za provođenje presude u zemljišnim knjigama, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška tužitelju.

 

Sporno je i u ovom žalbenom stadiju postupka pitanje dopustivosti upisa prava građenja u zemljišnoj knjizi na z.č. 103 i 104/1 zk. ul. 1129 k.o. V..

 

Prema odredbi članka 288. stavka 2. ZV-a upis prava građenja u zemljišnu knjigu kao tereta na zemljištu koje opterećuje moguće je samo na temelju pisanoga očitovanja volje njegova vlasnika da time optereti svoje zemljište; ali ako bi pravo građenja štetilo već upisanim ograničenim stvarnim pravima na zemljištu koje bi se opteretilo pravom građenja, ono se može upisati samo s pristankom ovlaštenika tih prava.

 

Nesporno je, da je na temelju Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 22. svibnja 2009. na z.č. 103 i 104/1 zk. ul. 1129 k.o. V. u listu C, osnovom rješenja Z-2510/09 od 25. svibnja 2009., uknjiženo založno pravo drugog reda u iznosu od 3.882.292,81 EUR, uvećano za eventualne koristi, troškove i naknade u korist H. A. – A. – B. I. A. A. (prijašnji naziv tvrtke pravne osobe tužitelja).

 

Upisani vlasnik nekretnine je tuženik, a na njega je vlasništvo bilo preneseno s imena i vlasništva V. d.o.o. R. 5. listopada 2011. koji je prijenos obavljen radi osiguranja novčanog potraživanja u iznosu od 908.498,43 kuna, uvećano za kamate i tražbine.

 

Nije sporno da je na temelju rješenja Općinskog suda u Opatiji broj Z-12049/2011 od 2. listopada 2014. te Ugovora o osnivanju prava građenja od 23. prosinca 2011. uknjiženo pravo građenja na z.č. 103 i 104/1 k.o. V., u listu C zk. ul. 1129 k.o. V., a pravo građenja je ujedno upisano kao posebno zemljišnoknjižno tijelo u zk. ul. 2140 k.o. V..

 

Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da je pravni temelj uknjižbe prava građenja, valjani pravni posao. Pravo građenja je uknjiženo na tuženika, a spram ranijeg vlasnika V. nekretnine te spram S. nekretnine d.o.o. na koje je izvršen prijenos vlasništva s V. nekretnine d.o.o. koji prijenos je obavljen radi osiguranja novčane tražbine, pa se radi o tome da je nositelj prava građenja ujedno i vlasnik nekretnine.

 

Pravo građenja je u zemljišnoj knjizi upisano dvostrukim upisom, kako je propisano odredbom članka 288. stavka 1. ZV-a, tj. upisom kao tereta na z.č. 103 i 104/1 listu C zk. ul. 1129 te njegovim upisom kao posebnog zemljišnoknjižnog tijela u novoosnovanom zk. ul. 2140 k.o. V.. U vlastovnici (list B) novoosnovanog zk .ul. 2140 k.o. V. upisan je nositelj prava građenja, a u teretovnici (list C) upisano je pravo građenja. Zgrada, nakon što bude izgrađena, upisat će se kao da je sagrađena na pravu građenja, kako je određeno odredbom članka 288. stavka 3. ZV-a te odredbom članka 34. stavka 1. i 2. ZZK-a.

 

Stoga, ovaj drugostupanjski sud prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se radi o istinitom upisu, jer je i prethodni upis prava vlasništva bio istinit.

 

Nadalje, suprotno žalbenim navodima tužitelja, ovaj drugostupanjski sud smatra da uknjižbom prava građenja, nije znatno umanjena vrijednost nekretnine zaloga.

 

Naime, u pravnoj teoriji se navodi da je pravo građenja istovremeno ograničeno stvarno pravo i umjetno zemljište tj. nekretnina s neraskidivo povezanom zgradom koja se od njega ne može odvojiti ni po jednoj pravnoj osnovi, kao što se ne može odvojiti zgrada od prirodnog zemljišta ustanovom prava građenja. Osnivanjem prava građenja ne ukida se načelo superficies solo cedit, već se samo zamjenjuje prirodno zemljište s umjetnim zemljištem – pravom građenja. Pravna veza između prava građenja i zgrade neraskidiva je, jer ne postoji pravo koje bi moglo pravno odvojiti zemljište i pravo građenja. Nositelj prava građenja uvijek je vlasnik zgrade, pa makar je istovremeno i vlasnik prirodnog zemljišta.

 

Prema odredbi članka 285. stavak 3. ZV-a zgrada koja je izgrađena dio je prava građenja, pa se prenosi, nasljeđuje i opterećuje zajedno s pravom građenja.

 

Pravo vlasništva na zemljištu ograničeno je ovlaštenjima imatelja objekta prava građenja, jer pravo građenja potiskuje vlasnikovo pravo uporabe zemljišta. Ali, time nije umanjen volumen prava vlasništva, jer upravo iz prava vlasništva proizlazi pravo na naknadu za uporabu opterećenog zemljišta koju je nositelj prava građenja dužan plaćati vlasniku zemljišta. I sam vlasnik zemljišta, kao nositelj prava građenja, gradi i drži vlastitu zgradu na pravu građenja, koje, kad prenese u imovinu trećega, obvezuje njegova nositelja na plaćanje periodične naknade za zemljište, ako nije ugovoreno što drugo.

 

Odredom članka 301. stavka 4. ZV-a je određeno da dok traje založno pravo, namirenje tražbine osigurava zalog kao cjelina, uključivši sve njezine pripadnosti; ako se zalog podijeli, založno pravo nastavlja teretiti ono na što se zalog podijelio ili se od njega odvojilo; ako zalog propadne pa umjesto njega nastane pravo koje ga nadomješćuje (pravo na naknadu, na osigurninu i dr.), založno pravo traje i dalje na tom pravu.

 

Dakle, nekretnina u funkciji zaloga, osigurava namirenje tražbine kao cjeline. Nadalje, kako je pravo građenja u pravnom pogledu izjednačeno s nekretninom, a zgrada koja je izgrađena, ili koja bude izgrađena na zemljište koje je opterećeno pravom građenja, pripadnost je toga prava, kao da je ono zemljište, to zgrada koja će se izgraditi ili je izgrađena, postaje pripadnost toga prava kao da je ono zemljište, kako je to propisano odredbom članka 280. stavak 3. ZV-a.

 

U konkretnom slučaju, založno pravo uknjiženo u korist tužitelja nije prestalo. Ono traje i osigurava namirenje tražbine na zalogu kao cjelini, uključujući i sve njegove pripadnosti, dakle, i na zemljištu i na zgradi koja je, ili će biti izgrađena.

 

U žalbi tužitelja je navedeno da se tužitelj slaže s tvrdnjom prvostupanjskog suda da se samim upisom prava građenja nužno ne ugrožava tužiteljevo založno pravo, ali, samo pod uvjetom da se na pravo građenja upiše hipoteka u korist tužitelja koja postoji na opterećenoj nekretnini (zemljištu), što u ovom predmetu nije bio slučaj.

 

U odnosu na ovaj žalbeni navod, za odgovoriti je da je prema odredbi članka 285. stavka 2. ZV-a pravo građenja moguće opteretiti služnostima, stvarnim teretima i založnim pravom. Međutim, kako založno pravo na pravu građenja u konkretnom slučaju nije ni osnovano, zahtjev tužitelja za upis takvog prava nije osnovan.

 

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tužitelj nije dokazao da bi pravo građenja osnovano u korist tuženika, štetilo njegovom upisanom založnom pravu, pa iz tog razloga nije ni bio potreban pristanak na taj upis, kako je to propisano odredbom članka 288. stavka 2. ZV-a.

 

Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbom članka 129. ZZK-a za podnošenje brisovne tužbe u konkretnom slučaju.

 

Prema tome, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjeničnog stanje, pravilno primijenio materijalno pravo              kada je odbio glavni i eventualni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

 

Pravilno je primijenjeno materijalno pravo – odredba članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), kada je prvostupanjski sud tužitelja koji je izgubio ovu parnicu obvezao na naknadu parničnog troška tuženiku.

 

Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. istog Zakona, ovaj sud nije našao da bi bile počinjene takve povrede.

 

Radi svega izloženog, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. i članka 380. točka 2. ZPP-a, odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja, te je potvrđena presuda prvostupanjskog suda u dijelu kojim je odbijen glavni i podredni tužbeni zahtjev, te u dijelu kojim je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak, a radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude.

 

Kako tužitelj sa žalbom nije uspio, sukladno odredbi članka 166. stavka 1. ZPP-a, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška za sastav žalbe, pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 20. ožujka 2018.