Broj: Gž-259/18

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Franke Zenić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T.Ž. iz Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku  D.T., odvjetniku u R., protiv tuženika: 1) G.N., OIB: …, zastupan po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima – odvjetnicima u OD Ž & P Z. 2) S.D. iz Z., OIB: …, zastupan po punomoćnicima – odvjetnicima u ZOU J & B i 3) V.D. iz Z, OIB: …, radi utvrđenja prava služnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu, poslovni broj P-1619/17 od 18. siječnja 2018. i rješenja istog prvostupanjskog suda od 29. siječnja 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 18. svibnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

              Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu, poslovni broj P-1619/17 od 18. siječnja 2018., tako da se sudi:

I. Utvrđuje se postojanje prava stvarne služnosti puta prolaza pješice i prijevoznim sredstvom u širini od 3 m preko dijela čest. zem. 111/82 upisane u zk.ul. 5540 k.o. Novalja kao poslužnog dobra koji je označen u nalazu vještaka geodetske struke I.M. iz Zadra od 16.03.2015. godine i dopuni nalaza od 15.04.2015. godine slovima A-B-L-C-D-E-X-F-G-H-A i žutom bojom u površini od 122 m2 a u korist čest. zem. 111/79 k.o. Novalja kao povlasnog dobra koji je nalaz sastavni dio ove presude pa su mu tuženi G.N., S.G. i V.D. dužni to pravo priznati i dopustiti da nakon pravomoćnosti ove presude zatraži uknjižbu upisanog prava stvarne služnosti u zemljišnoj knjizi koja se vodi kod ovog suda, u roku od 15 dana.

II.  Nalaže se tuženicima pod 1) G.N., 2) S.D. i 3)V.D. da tužitelju T.Ž. naknade parnični trošak u iznosu od 66.520,00 kn, u roku od 15 dana, dok se zahtjev tuženika pod 1) i 2) za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

r i j e š i o   j e

              Odbacuje se kao nepravovremena žalba tužitelja T.Ž. izjavljena protiv rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1619/17 od 29. siječnja 2018.

Obrazloženje

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se postojanje prava stvarne služnosti puta prolaza pješice i prijevoznim sredstvom u širini od 3 m preko dijela čest. zem. 111/82 upisane u z.k.ul. 5540 k.o. Novalja kao poslužnog dobra koji je označen u nalazu vještaka geodetske struke I.M. iz Zadra od 16.03.2015. godine i dopuni nalaza od 15.04.2015. godine slovima A-B-L-C-D-E-X-F-G-H-A i žutom bojom u površini od 122 m2 a u korist čest. zem. 111/79 k.o. N. kao povlasnog dobra koji je nalaz sastavni dio ove presude pa su mu tuženi G.N., S.D. i V.D., OIB: … i dužni to pravo priznati i dopustiti da nakon pravomoćnosti ove presude zatraži uknjižbu upisanog prava stvarne služnosti u zemljišnoj knjizi koja se vodi kod ovog suda.

II  Nalaže se tužitelju da tuženiku G.N. naknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 18.750,00 kn, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tužitelju da tuženiku S.D. naknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 41.371,25 kn, u roku od 15 dana."

Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

"Odbija se prigovor tužitelja T.Ž., OIB:… iz Z., protiv rješenja o pristojbi broj 1-BP-T:P-1619/2017-9 od 18.01.2018. godine kao neosnovan i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu poslovni broj: 1-BP-T:P1619/2017-9 od 18.01.2018. godine."

Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se udovolji tužbenom zahtjevu tužitelja te obveže tuženike da mu naknade parnični trošak, zajedno sa troškom sastava žalbe, koji popisuje. U žalbi ističe da je obrazloženje presude u suprotnosti sa nespornim činjenicama i sadržajem zapisnika o provedenim dokazima, a posebno priloženim ispravama i drugim materijalnim dokazima, što presudu čini nerazumljivom i kontradiktornom, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Prilikom ocjene izvedenih dokaza sud prvog stupnja je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. istoga Zakona, jer nije brižljivo cijenio svaki dokaz zasebno i sve zajedno. Navodi da je svoju nekretninu kupio 1974. od stvarnog vlasnika M.B., koji ga je uveo u posjed i vapnom označio pristupni put širine 3m, koji je nesmetano koristio sve dok tuženik pod 2) nije kupio svoju nekretninu. Nasljednik M.B., njegov sin M., pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rabu poslovni broj P-366/08 utvrdio je da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na čest. zem. 111/82 k.o. N te je istom presudom osnovano i pravo služnosti kolnog i pješačkog prolaza i prijevoza preko te nekretnine u korist nekretnina koje graniče sa istom i to u cjelokupnoj dužini sjeverne međe, a u širini od 3 m. Tuženik pod 1) je slijednik upisanog Organa upravljanja Narodnog odbora O.N, koji je upisan samo kao formalni vlasnik predmetne nekretnine, a stvarno stanje ne odgovara tom upisu. Tuženik pod 1) je zaključio sporazum sa tuženikom pod 2) u kojem je suglasan da taj tuženik uknjiži kupljenu nekretninu na svoje ime, iz čega proizlazi da ista nekretnina nije bila u društvenom vlasništvu i da stanje upisa u zemljišnoj knjizi nije usklađeno sa stvarnim stanjem. Sa svim navedenim razriješena je pravna dilema je li tužitelj dosjelošću mogao steći pravo služnosti na predmetnoj nekretnini. Iskaz tužitelja u kojem navodi da sporni put koristi od 1974. potvrdili su i saslušani svjedoci, a isto je razvidno i iz zapisnika o očevidu. I sam tuženik pod 2) izjavio je da ne osporava tužitelju pravo služnosti pristupnog puta do kuće, s tim da ovaj tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, koji nije osnovan jer je postojanje spora zabilježeno u zemljišnoj knjizi na temelju rješenja prvostupanjskog suda pa promjena upisa prava vlasništva na strani tog tuženika nije od utjecaja na dovršetak spora između istih stranaka. Prilikom ocjene iskaza saslušanih svjedoka sud prvog stupnja izveo je pogrešan zaključak da je tužitelj sporni put počeo koristiti 2003. Naime, tužitelj tvrdi da je prilikom kupovine nekretnine dogovorio prilazni put i tako dogovoreni put je prodavatelj označio vapnom te da je taj put koristio sve do unatrag pet godina kada mu je korištenje onemogućio tuženik pod 2) koji je na put stavio kamenje. I sam tuženik pod 2) je iskazao da kada je on kupio kuću 1994. da je postojao put koji ide od glavne ceste prema kući tužitelja i svi vlasnici niže kupljenih nekretnine koristili su ga za prilaz svojim nekretninama. Drugi put nije postojao i tužitelj nekretninu ne bi kupio bez pristupnog puta. Sud prvog stupnja je propustio utvrditi bitnu činjenicu iz kojeg razloga tuženik pod 1) u pogledu prava vlasništva na čest. zem. 111/82 zauzima dvostruke kriterije, jedne u odnosu na tuženika pod 2), a druge u odnosu na tužitelja.

U odgovoru na žalbu tuženik pod 1) G.N. (dalje: tuženik pod 1)) osporio je žalbene navode tužitelja ističući da se vlasništvo predmetne nekretnine nije mijenjalo neovisno o postojanju sporazuma sa tuženikom pod 2) i pravomoćne presude koju je ishodio M.B., budući da ista nikada nije provedena u zemljišnim knjigama, a što je jedan od preduvjeta za stjecanje prava vlasništva na nekretnini po čl. 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Stoga je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da je sporna nekretnina bila u društvenom vlasništvu pa rok za stjecanje prava služnosti na istoj počinje teći od 1991. Predlaže da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Na žalbu je odgovorio i tuženik pod 2) S.D. (dalje: tuženik pod 2)) te osporio žalbene navode tužitelja ističući da tužitelj u žalbi iznosi činjenice koje ne dovode u pitanje nesporno utvrđenu činjenicu da tužitelj izvršava služnosti preko dijela nekretnine označene kao "put 2" od 2003. i da nije protekao rok za stjecanje prava služnosti. Presuda Općinskog suda u Pagu poslovni broj P-366/08 na koju se tužitelj poziva je neprovediva u dijelu osnovane služnosti jer nije određeno u istoj koje su povlasne nekretnine, odnosno u korist koje nekretnine je osnovano. Tužitelj pokušava nametnuti stav kako je isti dosjelošću stekao prolaz preko cijele nekretnine oznake čest. zem. 111/82, što je protivno zakonskim odredbama, jer se služnost stječe izvršavanjem sadržaja na određeni način preko točno određenog dijela nekretnine. Sud prvog stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 195. Zakona o parničnom postupku kada je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika pod 1), s tim da je tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika pod 2) neosnovan iz razloga što nije protekao rok za stjecanje služnosti dosjelošću. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio i odredbe čl. 154. i čl. 155. navedenog Zakona u pogledu troškova parničnog postupka. Predlaže da se žalba tužitelja odbije u cijelosti kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Protiv citiranog rješenja žalbu je izjavio tužitelj pobijajući ga zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijano rješenje preinači na način da se ukine rješenje o pristojbi. U žalbi ističe da je u rješenju pogrešno određen rok za žalbu od 3 dana, umjesto 15 dana. Ističe da je u konkretnom slučaju nastupila apsolutna zastara za izdavanje naloga za plaćanje sudske pristojbe, budući da je obveza plaćanja dospjela nakon što je sud donio prvostupanjsku presudu 6. listopada 2008. pa je pristojba tada trebala biti plaćena. Ista je situacija i u pogledu sudske pristojbe na žalbu, koju su tužitelji izjavili 2008. i tada je bili dužni platiti. U slučaju donošenja ponovne presude i ponovne žalbe pristojba se ponovno ne plaća. Ističe i da je u predmetu bilo više tužitelja pa se sudska pristojba treba razdijeliti na sve njih.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba izjavljena protiv presude je osnovana, dok je žalba izjavljena protiv rješenja nepravovremena

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP).

Međutim, iako izvedene dokaze sud prosuđuje po slobodnom uvjerenju, dužan je stečeno uvjerenje opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu, a što je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud i učinio. Stoga nije utemeljen prigovor tužitelja da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tužitelj, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega se ista može ispitati.

Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi postojanje prava stvarne služnosti prolaza pješice i prijevoznim sredstvom u širini od 3 m preko dijela čest. zem,. 111/82, upisane u zk. ul. 5540 k.o. N., kao poslužnog dobra, koji je označen u nalazu vještaka geodetske struke I.M. od 16. ožujka 2015. i dopuni nalaza od 15. travnja 2015. A-B-L-C-D-E-X-F-G-H-A i žutom bojom u površini od 122m2, a u korist čest. zem. 111/79 k.o. N., kao povlasnog dobra, koji je nalaz sastojni dio ove presude, što su mu tuženici pod 1) i 2) te tuženica pod 3) V.D. (dalje: tuženica pod 3)) dužni priznati i dopustiti da nakon pravomoćnosti donesene presude zatraži uknjižbu upisanog prava stvarne služnosti u zemljišnoj knjizi.

Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza utvrdio da preko nekretnine oznake čest. zem. 111/82 postoji vidljiv put u širini od oko 3 m od glavne ulice L-N prema kući tužitelja i to pravcem označenim na skici vještaka A-B-L-C-D-E-X-F-G-H-A, kojim se koristi tužitelj do parcele u njegovom vlasništvu na kojoj je izgradio kuću, međutim, da tužitelj nije dokazao da taj put koristi duže od 20 godina, slijedom čega da se nisu stekli uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću iz čl. 229. Zakona o vlasništvu  i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15 - pročišćeni tekst - dalje ZVDSP) u odnosu na tuženika pod 1) i tuženicu pod 3). Utvrđuje da je većim dijelom predmetna nekretnina na dan 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu, a prema odredbi čl. 388. st. 4. ZVDSP u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog datuma, jer je do tog datuma odredbom čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92) bilo izričito zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvari u društvenom vlasništvu, dok u odnosu na tuženika pod 2) utvrđuje da u trenutku donošenja presude isti nije upisan kao (su)vlasnik u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini, slijedom čega je u smislu čl. 195. ZPP izgubio stvarnopravnu legitimaciju.

Prvenstveno je za istaći da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja prema kojem tuženik pod 2), koji više nije upisan kao zemljišnoknjižni suvlasnik predmetne nekretnine, iz tog razloga nije pasivno legitimiran u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja.

Naime, u vrijeme podnošenja tužbe tuženik pod 2) bio je upisan kao suvlasnik predmetne nekretnine, dok je tužitelj prije promjene upisa prava suvlasništva u zemljišnim knjigama sa upisanog suvlasnika S.D. na sadašnju suvlasnicu Z.D.L. (upis izvršen tijekom 2017.) upisao na predmetnoj nekretnini zabilježbu spora (rješenje poslovni broj Z-2093/05), dakle, u trenutku dok je S.D. bio upisan kao suvlasnik, čime je tužitelj osigurao pasivnu legitimaciju tog tuženika u predmetnom postupku, budući da je prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama "Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13 – dalje: ZZK) zabilježba spora upis kojim se čini vidljivim da se glede knjižnoga prava vodi pred sudom ili drugim nadležnim tijelom postupak čiji bi ishod mogao utjecati na uknjižbu, pripadanje, postojanje, opseg, sadržaj ili opterećenje toga prava, a prema st. 2. istoga članka zabilježba spora ima učinak da pravomoćna presuda donesena povodom tužbe djeluje i protiv onih osoba koje su stekle knjižna prava pošto je prijedlog za zabilježbu spora stigao zemljišnoknjižnom sudu.

Također, prema odredbi čl. 81. st. 3. ZZK kada je zabilježeni spor dovršen odlukom po kojoj stranci pripada pravo, a što je u konkretnome slučaj (kako će dalje biti obrazloženo), dosuđeno pravo dobiva ono mjesto u prvenstvenom redu koje mu je bilo osigurano zabilježbom spora.

Tužitelj postavljenim tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi postojanje prava stvarne služnosti puta prolaza pješice i prijevoznim sredstvom preko dijela čest. zem. 111/82 u skici vještaka označen slovima A-B-L-C-D-E-X-F-G-H-A i žutom bojom, koje pravo je stekao dugogodišnjim mirnim i nesmetanim korištenjem – dosjelošću,  kao i uknjižbu tog prava u zemljišnim knjigama.

Prema odredbi čl. 229. st. 1. ZVDSP stvarna služnost osniva se na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio.

Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog datuma (čl. 388. st. 4. ZVDSP).

Međutim, M.B., pravni slijednik M.B., koji je tužitelju prodao nekretninu sadašnje oznake čest. zem. 111/79 k.o. Novalja i koja predstavlja povlasno dobro, ishodio je pred Općinskim sudom u Pagu pravomoćnu presudu poslovni broj P-366/08 kojom je u odnosu na G.N. utvrdio svoje pravo vlasništva na čest. zem. 111/82 k.o. N., koje vlasništvo je stekao dosjelošću putem svojih pravnih prednika posjedovanjem preko 100 godina, iz čega proizlazi da je vlasništvo stekao po odredbama Općeg građanskog zakonika (dalje OGZ), koja pravila se primjenjuju temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. god. („Narodne novine“ broj 73/91), dakle, posjedovanjem preko 40 godina do 6. travnja 1941., budući da od tog datuma pa do 8. listopada 1991. na nekretninama u društvenom vlasništvu nije bilo moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću, kako je to ranije obrazloženo.

Prema tome, kako je u postupku nedvojbeno utvrđeno da u vrijeme kada je tužitelj (1974.) zaključio pravni posao sa prednikom M.B. (M.B.), ovaj imao pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na dijelu čest. zem. 111/82 na kojem je bio upis prednika tuženika pod 1), to je tužitelj mogao, ukoliko dokaže osnovanost, dosjelošću steći pravo služnosti na spornom dijelu iste nekretnine i u odnosu na tuženika pod 1), bez obzira na činjenicu što M.B. svoje pravo vlasništva nije upisao u zemljišnu knjigu.

Pogrešno sud prvog stupnja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, na temelju izvedenih dokaza zaključuje da tužitelj koristi sporni put preko čest. zem. 111/82 tek od 2003. Naime, suprotno proizlazi iz provedenih dokaza, posebno iskaza svjedoka J.A., M.B., zatim sada pok. M.N., tužitelja iz postupka koji je ranije, prije razdvajanja, vodio zajedno sa tužiteljem, kao i tuženika pod 2) saslušanog kao stranke.

Tako iz iskaza M.N. proizlazi da je 1976. porušen suhozid prema cesti L (točkama A-B) i od tada da se taj put, koji vodi ravno do nekretnine tužitelja počeo koristiti za prolaz do nekretnina koje su kupljene od M.B.

Ovakav iskaz M.N. potvrđuje dijelom svojim iskazom i tuženik pod 2) kada navodi da u vrijeme kada je 1994. kupio svoju nekretninu da se kao prolaz do nekretnina kupljenih od M.B. koristio isključivo sporni pravac.

Treba napomenuti da je ovaj tuženik svoje protivljenje u postupku usmjerio ka korištenju dijela nekretnine neposredno uz njegovu kuću u odnosu na koji dio je raniji tužitelj M.N. tvrdio da ga koristi za dolazak do svoje nekretnine, a koji dio nekretnine nije obuhvaćen postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelja.

Svjedok M.B., sin prodavatelja pok. M.B., iskazao je da mu je poznato da je prilikom prodaje kako predmetne nekretnine, tako i ostalih koje je njegov otac prodavao, bio dogovaran put od glavne ceste prema nekretnini tužitelja i da je taj put postojao za prilaz kućama pa tako i prema kući tužitelja.

Svjedoku J.A. poznato je da je postojao prilazni put prema kući tužitelja širine 3m posut šljunkom, koji je išao ravno od ceste prema njegovoj kući.

Valja napomenuti da u vrijeme kada su saslušani navedeni svjedoci, te tužitelj i M.N., postupak se vodio i po tužbi sadašnjeg tužitelja i po tužbi M.N., kao tužitelja, čiji je tužbeni zahtjev bio usmjeren na utvrđenje prava služnosti puta u korist njegove nekretnine oznake čest. zem. 111/77 preko nekretnine tuženika pod 2), koji je na skici lica mjesta označen slovima N-A-H-M-N, koji put nije predmet ovog spora, a čije tvrdnje u tom pravcu nitko od saslušanih svjedoka nije potvrdio.

Dapače, svi saslušani svjedoci i tuženik pod 2) su iskazivali o problemima koje je M.N. imao kako s prodavateljem M.B., tako i sa tuženikom pod 2), koji su mu, i to najprije M.B., a kasnije i tuženik pod 2) (nakon kupnje tog dijela zemljišta od B), osporavali pravo prolaza pravcem N-A-H-M-N pa je iskaz ovdje tužitelja da je i on koristio dio te nekretnine da bi došao do, u ovom predmetu, spornog pravca, valjalo uzeti s rezervom jer je očito svojim iskazom pokušao pomoći M.N. u ostvarenju njegovog zahtjeva. Ovo posebno i stoga što su svi saslušani u postupku iskazivali o neometanom prolazu ovdje tužitelja upravo spornim pravcem radi dolaska do njegove nekretnine, a koji je i dogovoren prilikom kupnje.

Osim toga, i na licu mjesta je utvrđeno da tužitelj nema drugi način pristupa svojoj nekretnini, a očito je postojanje puta koji je predmet ovog spora i koji ide u pravcu već postavljenih ograda i ulaza u nekretnine koje je M.B. prodao na tom dijelu, osim ulaza na nekretninu M.N., pa stoga nije ni logična ni prihvatljiva tvrdnja tužitelja da je za dolazak do svoje nekretnine koristio dio nekretnine ispred kuće tuženika pod 2) da bi nakon par metara skrenuo na predmetni pravac, a s obzirom na postojanje predmetnog puta, a i suprotno proizlazi iz iskaza svih saslušanih.

Stoga je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tužitelj dokazao da se predmetnim pravcem koristi za prolaz i provoz još od zasigurno 1976., slijedom čega je dokazao ispunjenje pretpostavki za stjecanje prava služnosti dosjelošću na predmetnom putu po odredbama Općeg građanskog zakonika, koja pravila se primjenjuju temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“ broj 73/91), a nakon stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92) po odredbi čl. 54., slijedom čega je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 373. toč. 2. ZPP, preinačiti presudu suda prvog stupnja te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 2. ZPP u koji trošak je tužitelju priznato zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika i to po 250 bodova za sastav tužbe, zastupanja na ročištima od 1. kolovoza 2006., 4. rujna 2006., 22. veljače 2007., 1. listopada 2007., 9. siječnja 2008., 23. rujna 2008., 10. ožujka 2011., 22. rujna 2014., 12. veljače 2015., 27. travnja 2017. i 7. prosinca 2017., za sastav obrazloženih podnesaka od 29. veljače 2008., 30. ožujka 2015. i 24. srpnja 2017., sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14,118/14 i 107/15 - dalje Tarifa), po 50 bodova za sastav podnesaka od 10. listopada 2006. i 8. svibnja 2008., sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife, 100 bodova za sastav privremene mjere sukladno Tbr. 8. toč. 2. Tarife, po 312,5 bodova za sastav žalbi od 28. studenoga 2008. i 24. siječnja 2018., 50 bodova za izbivanje iz ureda dva sata radi zastupanja na očevidu, što uz vrijednost boda od 10,00 kn i PDV od 25% ukupno iznosi 57.812,50 kn.

Tužitelju je u trošak valjalo priznati i sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 1.360,00 kn, sudsku pristojbu za žalbu protiv presude u iznosu od 2.720,00 kn, kao i polovicu uplaćenog iznosa vještačenja, budući da je isti uplaćen zajedno sa ranijim tužiteljem M.N., odnosno iznos od 4.627,50 kn (iznos od 9.255,00 kn umanjen za ½ dijela), sveukupno 66.520,00 kn.

Preostali zatraženi parnični trošak nije priznat tužitelju, budući da isti nije bio nužan za vođenje postupka.

Pobijanim rješenjem odbijen je prigovor tužitelja izjavljen protiv rješenja o pristojbi od 18. siječnja 2018. kao neosnovan te je potvrđeno rješenje istog prvostupanjskog suda kojim je tužitelju naloženo platiti sudsku pristojbu.

Odredbom čl. 39. st. 4. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15 – dalje ZSP) propisano je da protiv rješenja iz st. 2. (rješenja o prigovoru prvostupanjskog suda) stranka može izjaviti žalbu u roku od 3 dana od dana kada ga je primila.

Rješenje o prigovoru prvostupanjskog suda od 29. siječnja 2018. tužitelj je zaprimio 5. veljače 2018., dok je žalbu na rješenje podnio preporučeno poštom 14. veljače 2018., dakle, protekom roka iz čl. 39. st. 4. ZSP.

Stoga je žalbu tužitelja izjavljenu na rješenje suda prvog stupnja od 29. siječnja 2018. valjalo odbaciti kao nepravovremenu, sukladno čl. 367. u vezi čl. 358. st. 2. ZPP.

U Zadru 18. svibnja 2018.