Broj: Gž Zk-466/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sucu pojedincu Mihi Mratoviću, u zemljišnoknjižnoj stvari predlagateljice Z. M., OIB: …, iz V., zastupane po punomoćniku R. Š., odvjetnici V., protiv predloženika 1. K. Š. iz B. i H., L., D. M., OIB:…, 2. M. K. rođ. Š. iz A., OIB: …, 3. D. Š. iz S. N., OIB: …, 4. R. C. rođ. Š. iz S., 5. S. R. rođ. Š. iz Z., OIB:…, 6. A. Š. iz S., OIB:…, 7. M. Š. iz S., OIB:…, 8. Z. T. iz B. i H., M., OIB: …, 9. E. Š. pok. Ž. iz B. i H., M., zastupane po zz majci L. Š. iz B. i H., M., i 10. A. Š. iz V., OIB: …, radi uknjižbe prava vlasništva, odlučujući o žalbi predlagateljice protiv rješenja Općinskog suda u Šibeniku od 2. ožujka 2017. pod poslovnim brojem Z-2212/15, 23. svibnja 2018.,

r i j e š i o   j e

I.Djelomično se odbija žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje zemljišnoknjižnog suca od 2. ožujka 2017. pod poslovnim brojem Z-2212/15 u dijelu kojim je odbijen prigovor i potvrđeno rješenje ovlaštenog zemljišnoknjižnog referenta Općinskog suda u Osijeku od 9. ožujka 2015. pod poslovnim brojem Z-7660/13 kojim je odbijen prijedlog u odnosu na predloženike 1. K. Š., 2. M. K., 5. S. R., 6. A. Š. i 7. M. Š., te se nalaže brisanje zabilježbe žalbe.

II.Preinačuje se rješenje zemljišnoknjižnog suca od 2. ožujka 2017. pod poslovnim brojem Z-2212/15 u dijelu kojim je odbijen prigovor i potvrđeno rješenje ovlaštenog zemljišnoknjižnog referenta Općinskog suda u Osijeku od 9. ožujka 2015. pod poslovnim brojem Z-7660/13, kojim je odbijen prijedlog u odnosu na predloženike 3. D. Š., 4. R. C., 8. Z. T., 9. E. Š. i 10. A. Š., tako da se dopušta uknjižba prava vlasništva:

- 4/48 suvlasničkog dijela nekretnine k.č.br. 1813 zgr. kuća i dvor sa 322 m2, upisane u ZU 5969 k.o. V. (u vlasništvu A. Š. iz V.,),

- 4/48 suvlasničkog dijela nekretnine k.č.br. 1813 zgr. kuća i dvor sa 322 m2, upisane u ZU 5969 k.o. V. ( u vlasništvu D. Š., N., ),

- 1/48 suvlasničkog dijela nekretnine k.č.br. 1813 zgr. kuća i dvor sa 322 m2, upisane u ZU 5969 k.o. V. (u vlasništvu R. C. rođ. Š., S.),

- 2/48 suvlasničkog dijela nekretnine k.č.br. 1813 zgr. kuća i dvor sa 322 m2, upisane u ZU 5969 k.o. V. (u vlasništvu Z. T. rođ. T., iz B. i H., M.,),

-2/48 suvlasničkog dijela nekretnine k.č.br. 1813 zgr. kuća i dvor sa 322 m2, upisane u ZU 5969 k.o. V. (u vlasništvu E. Š. pok. Ž., B. i H., M.,),

u korist Z. M. iz V., OIB:….

Obrazloženje

Zemljišnoknjižni sudac rješenjem od 2. ožujka 2017. pod poslovnim brojem Z-2212/15 odbio je predlagateljičin prigovor kao neosnovan i potvrdio rješenje ovlaštenog zemljišnoknjižnog referenta pod poslovnim brojem Z-7660/13 od 9. ožujka 2015.

Protiv prvostupanjskog rješenja pravovremeno se žali predlagateljica osporavajući rješenje u cijelosti, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, a koji žalbeni razlozi su propisani odredbom članka 353. stavak 1. točka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP – "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13), a koja odredba se primjenjuje na temelju odredbe članka 91. Zakona o zemljišnim knjigama (dalje ZZK – "Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17) s prijedlogom da se rješenje preinači na način da se usvoji prigovor i prihvati prijedlog da se izvrši upis uknjižbe prava vlasništva u korist predlagateljice.

Žalba je djelomično osnovana.

Predlagateljica je zatražila upis prava vlasništva i to na temelju ugovora o prodaji nekretnina kojeg je 18. siječnja 2012. u svojstvu prodavateljice zastupane po punomoćniku u ovom predmetu R. Š., odvjetnici u V., zaključila sa zemljišnoknjižnim suvlasnicima predmetne nekretnine, koji bi bili zastupani svi po A. Š. iz V., (predloženiku pod 10).

Ovlašteni zemljišnoknjižni referent odbio je prijedlog za upis jer je zaključio kako R. Š. nema specijalnu punomoć za zastupanje prodavatelja u ovom konkretnom slučaju, te da stoga nisu ostvarene potrebne pretpostavke za prihvaćenje zahtjeva za uknjižbu u smislu odredaba članaka 54. i 108. ZZK.

Zemljišnoknjižni sudac po prigovoru je istaknuo kako eventualna nagodba zaključena između prodavatelja, ovdje konkretno predloženika, ne zamjenjuje obvezu za prilaganjem punomoći u smislu odredba članka 53. ZZK, a u svezi odredbe članka 54. ZZK, neovisno što su u nagodbi prodavatelji tada zastupani po punomoćniku T. F., odvjetniku u O., dali odobrenje predloženiku 10. A. Š. na prodaju predmetne nekretnine. Nadalje je prvostupanjski sud naveo kako nedostaje punomoć za A. Š. i M. Š.. Zatim je prvostupanjski sud naveo kako je predlagateljica u prijedlogu kao stranke označila da bi se predloženici zvali M. K. i S. R., a u zemljišnim knjigama su upisane M. K. i S. R., te je prvostupanjski sud još dodatno naveo kako je davatelj punomoći K. Š., a u zemljišnim knjigama je upisan kao K. Š..

Zaključak ovlaštenog zemljišnoknjižnog referenta je potpuno neutemeljen, jer nema govora da bi R. Š., odvjetnica u V. bila uopće punomoćnik prodavatelja, a posebno je za ukazati prvostupanjskom sudu da je naknadno (list spisa 36 i 37) predlagateljica, kao kupac, odobrila sve radnje u svezi kupnje predmetne nekretnine, kao i podnošenja prijedloga za uknjižbu, a inače napisana punomoć za sklapanje ugovora o kupoprodaji nekretnine može se dati i nakon opunomoćenikova potpisivanja ugovora ("ratihabitio mandato comparatur").

Zaključak prvostupanjskog suca kako nagodba ne može zamijeniti punomoć kao pravilan prihvaća i ovaj sud.

Naime, kao što se sudska praksa izjasnila da ovjeru potpisa tj. potvrdu o tome da potpis (rukoznak) na nekoj ispravi potječe od određene osobe – kad je za pravni učinak određene isprave taj sastojak nužan – ne može nadomjestiti deklaratorna presuda kojom bi (između određenih stranaka) bila utvrđena istinitost te isprave, tako ni sudska nagodba koja je zaključena na temelju opće punomoći, jer u spisu ne prileži specijalna punomoć za odvjetnika T. F., ne može ustanoviti specijalnu punomoć za A. Š., na temelju koje bi isti bio ovlašteni punomoćnik za zastupanje prodavatelja prilikom sklapanja ugovora o prodaji.

Kako nedostaju punomoći za A. Š. i M. Š., to je ispravno prvostupanjski sud u odnosu na ova dva predloženika zaključio da treba odbiti prijedlog za upis.

Glede punomoći koju bi izdala i ovjerila M. K. valja istači kako zaista nije bitno po pravnom shvaćanju ovog suda kako je stranka označena u prijedlogu, već je isključivo bitno kako je stranka naznačena u ugovoru o kupoprodaji, zemljišnoknjižnom izvatku, te punomoći, a iz punomoći M. K. (lista spisa 24) je razvidno kako na jednom mjestu se opunomoćiteljica deklarira kao M. K., a na drugim mjestima kao M. K., te je stoga očito jasno kako punomoć na listu spisa 24 ne predstavlja valjanu ispravu u smislu odredaba članak 53. i 54. ZZK.

Ispravno je prvostupanjski sud uvidom u ugovor o prodaji nekretnina, te zemljišnoknjižni izvadak utvrdio kako bi jedan od suvlasnika i prodavatelja bio K. Š., a zaista valjanu specijalnu punomoć je dala osoba imenom i prezimenom K. Š., te stoga ne postoji identitet između opunomoćitelja i prodavatelja, pa je stoga ispravno i prvostupanjski sud odbio prijedlog za uknjižbu u odnosu na K. Š..

S. R. koja je izdala valjanu specijalnu punomoć nije ugovorna stranka, već je prodavateljica S. R., pa kako nema identiteta između prodavateljice i opunomoćiteljice to je ispravno prvostupanjski sud odbio prijedlog za upis u odnosu na S. R..

Predlagateljicu je inače uputiti u odnosu na ove predloženike u odnosu na koje je odbijen prijedlog za upis, kako ista ima opravdani razlog za pokretanje pojedinačnog ispravnog postupka.

Glede ostalih predloženika, kao prvo valja istači da je A. Š. zaključio ugovor o prodaji u vlastito ime, a njegov potpis (lista spisa 12) je ovjerovljen, te su stoga bile ostvarene sve pretpostavke za prihvaćenje prijedloga za upis u odnosu na A. Š. iz V., (predloženika 10.).

Glede predloženika 3. D. Š., 4. R. C., 8. Z. T. i 9. E. Š., u spisu su priložene specijalne punomoći, koje su k tome ovjerovljene u periodu između studenog i prosinca 2011. godine, a ugovor o prodaji je zaključen 18. siječanja 2012., pa je jasno kako je A. Š. u odnosu na navedene predloženike zaista bio valjan punomoćnik jer je imao specijalnu punomoć, a ovo s obzirom da je temeljna razlika između posebne i generične punomoći u tome što se posebna punomoć izdaje za obavljanje jednog ili više određenih pravnih poslova (u ovom slučaju kupoprodaja predmetne nekretnine) dok se generična punomoć izdaje za obavljanje određene vrste poslova (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev 774/08).

S obzirom da je E. Š. pok. Ž., kao predloženica 9. maloljetna, to je predlagateljica i dostavila rješenje nadležne ustanove Centra za socijalnu skrb kojim se dopušta prodaja suvlasničkog dijela predmetne nekretnine.

Stoga je u odnosu na predloženike koji su izdali urednu specijalnu punomoć A. Š., kao i odnosu na A. Š. osobno, valjalo na temelju odredbe članka 128. stavak 1. točka a) ZZK preinačiti rješenje zemljišnoknjižnog suca o prigovoru i dopustiti zahtijevani upis, dok je u odnosu na predloženike koji nisu izdali specijalnu punomoć, odnosno čije punomoći nisu valjane, valjalo na temelju odredbe članka 128. stavak 3. ZZK, odbiti žalbu i potvrditi rješenje zemljišnoknjižnog suca.

U Splitu 23. svibnja 2018.