Broj: Gž-2834/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Denis Pancirov Parcen, predsjednice vijeća, Vicka Prančića, člana vijeća i suca izvjestitelja, i Zorana Kežića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. L. iz Z., OIB:…, protiv prvotuženice M. M. iz Z., OIB:…, koju zastupa punomoćnica Z. Ž., odvjetnica u Z., drugotuženika M. L. iz Z., OIB: …, koga zastupa punomoćnica I. B., odvjetnica u Z. i trećetuženika P. S. Š. d.d., Z., OIB:…, koju zastupa punomoćnik R. T., odvjetnik u Odvjetničkom društvu T. i partneri d.o.o. sa sjedištem u Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1633/14-43 od 35. srpnja 2017., u sjednici održanoj 17. svibnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1633/14-43 od 35. srpnja 2017.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

''I. Utvrđuje se ništavim Ugovor o kupoprodaji nekretnine sklopljenog između I tužene M. L. iz Z., OIB: …, kao prodavatelja i II tuženika M. L. iz Z., OIB:…, sklopljenog dana 14. prosinca 2013. ovjerenog od strane javnog bilježnika V. K. iz Z., brojem ovjere OV - 394/14 dana 14. prosinca 2013. godine kao i Ugovor o međufinanciranju i redovitom kreditu sklopljenog između III tuženika P. S. Š. d.d. Z., OIB: …, kao kreditora II tuženika M. L. iz Z., iz D. S., OIB: …, kao korisnika kredita i I tužene M. L. iz Z., OIB: …, kao založnog dužnika, sklopljenog dana 18. prosinca 2013., a solemniziranog od strane javnog bilježnika V. K. iz Z., brojem ovjere OV - 400/14 dana 14. prosinca 2013.

 

II. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu u zemljišnoknjižnom ulošku br. 8107, podulošku 39, k.o. V. novo brisanje upisa provedenih pod brojem Z-1686/14 i Z-4612/14 te uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja nad nekretninom opisanom kao: ETAŽA 261/10000, četverosoban stan oznake 507 na petom katu koji se sastoji od ulaznih prostorija, kupaonice, WC-a, izbe, hodnika s garderobom, kuhinje, dnevne sobe s blagovaonicom, 3 spavaće sobe, logge i spremišta oznake S - 39 u prizemlju ukupne površine 107,09 čm, koja nekretnina se nalazi u stambenoj zgradi br. 8 - 10 i dvorište u ulici … upisane u zk. ul. br. 8107, poduložak 39, k.o. V. novo.

 

III. Utvrđuje se da su tužitelj M. L. iz Z., OIB: … i I tužena M. L. iz Z., OIB: …, suvlasnici nekretnine označene kao ETAŽA 261/10000, četverosoban stan oznake 507 na petom katu koji se sastoji od ulaznih prostorija, kupaonice, WC-a, izbe, hodnika s garderobom, kuhinje, dnevne sobe s blagovaonicom, 3 spavaće sobe, logge i spremišta oznake S - 39 u prizemlju ukupne površine 107,09 čm, koja nekretnina se nalazi u stambenoj zgradi br. 8 - 10 i dvorište u ulici … upisane u zk. ul. br. 8107, poduložak 39, k.o. V. novo predstavlja bračnu stečevinu i zajedničko vlasništvo i to svaki u ½ dijela iste.

 

IV. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu u zemljišnoknjižnom ulošku br. 8107, podulošku 39, k.o. V. po pravomoćnosti ove presude izvršiti provedbu upisa vlasništva iz točke 3. ove presude, što je I tužena M. L. iz Z., OIB: …, dužna trpjeti.

 

V. Nalaže se I - III tuženiku isplatiti tužitelju parnične troškove ovog postupka u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti ove presude zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate.''

 

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tužitelju da nadoknadi prvotuženici M. M. trošak u iznosu od 51.437,50 kuna, drugotuženiku M. L. iznos od 40.650,00 kn te trećetuženiku P. S. Š. d.d., Z. iznos od 53.937,50 kuna.

 

Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženici nisu podnijeli odgovor na žalbu.

 

Žalba je neosnovana.

 

Prema odredbi članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Tužitelj u žalbi ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a navodeći da je presuda nerazumljiva, da proturječi sama sebi, da su razlozi o odlučnim činjenicama navedeni u presudi nejasni i proturječni, zbog čega presudu nije moguće ispitati.

 

Prema odredbi iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer prvostupanjska presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o svim pravno odlučnim činjenicama za rješenje ovog spora, te ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. To što je tužitelj nezadovoljan razlozima navedenim u obrazloženju pobijane presude ne znači da je počinjena navedena postupovna povreda.

 

Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da u prvostupanjskom postupku nisu počinjene navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud na temelju pravilne ocjene provedenih dokaza utvrdio sve pravno odlučne činjenice za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu.

 

Predmet spora su zahtjevi tužitelja:

 

- za utvrđenje ništetnim ugovora o kupoprodaji nekretnine od 14. prosinca 2013. sklopljenog između prvotuženice M. M. (ranije M. L.) kao prodavateljice i drugotuženika M. L. kao kupca te ugovora o međufinanciranju i redovitom kreditu od 18. prosinca 2013. sklopljenog između trećetuženika P. S. Š. d.d. Z. kao kreditora i drugotuženika M. L. kao korisnika kredita te prvotuženice M. M. kao založnog dužnika,

 

- za brisanje upisa provedenih pod brojem Z-1686/14 i Z-4612/14 i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja nad nekretninom opisanom kao: ETAŽA 261/10000, četverosoban stan oznake 507 na petom katu koji se sastoji od ulaznih prostorija, kupaonice, WC-a, izbe, hodnika s garderobom, kuhinje, dnevne sobe s blagovaonicom, 3 spavaće sobe, logge i spremišta oznake S - 39 u prizemlju ukupne površine 107,09 čm, koja nekretnina se nalazi u stambenoj zgradi br. 8 - 10 i dvorište u ulici … upisane u zk. ul. br. 8107, poduložak 39, k.o. V. novo,

 

- za utvrđenje da nekretnina označena kao ETAŽA 261/10000, četverosoban stan oznake 507 na petom katu koji se sastoji od  ulaznih prostorija, kupaonice, WC-a, izbe, hodnika s garderobom, kuhinje, dnevne sobe s blagovaonicom, 3 spavaće sobe, logge i spremišta oznake S - 39 u prizemlju ukupne površine 107,09 čm, koja nekretnina se nalazi u stambenoj zgradi br. 8 - 10 i dvorište u ulici … upisane u zk. ul. br. 8107, poduložak 39, k.o. V. novo, predstavlja bračnu stečevinu i suvlasništvo tužitelja i prvotuženice M. M., svakoga za 1/2 dijela, s nalogom zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu da u zemljišnoknjižnom ulošku br. 8107, podulošku 39, k.o. V. novo po pravomoćnosti ove presude izvršiti provedbu upisa suvlasništva tužitelja i prvotuženice M. M., svakoga za ½ dijela.

 

Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio ove pravnorelevantne činjenice:

 

- da su tužitelj i prvotuženica M. M. sklopili brak 1991. te da je njihova bračna zajednica prekinuta 6. lipnja 2009., koje godine je započeo i brakorazvodni postupak te je brak pravomoćno razveden,

 

-da su tužitelj i prvotuženica M. M. za vrijeme trajanja bračne zajednice 2005. stekli nekretninu opisanu kao etaža 261/10000, četverosoban stan oznake 507 na petom katu koji se sastoji od ulaznog prostora, kupaonice, WC–a, izbe, hodnika s garderobom, kuhinje, dnevne sobe s blagovaonicom, 3 spavaće sobe, loggie i spremišta oznake S – 39 u prizemlju, ukupne površine 107,09 čm, koja nekretnina se nalazi u zgradi br. 8 – 10, dvorište u ulici … upisana u zk. ul. br. 8107, poduložak 39, k.o. V. novo, koja stoga predstavlja njihovu bračnu stečevinu i suvlasništvo tužitelja i prvotuženice M. M. svakoga za ½ dijela,

 

- da je u zemljišnim knjigama predmetna nekretnina bila uknjižena kao samovlasništvo prvotuženice M. M.,

 

- da su prvotuženica M. M. i drugotuženik M. L. sklopili ugovor o kupoprodaji nekretnine 14. siječnja 2014. kojim ugovorom je prvotuženica prodala, a drugotuženik kupio nekretninu opisanu kao etaža 261/10000, četverosoban stan oznake 507 na petom katu koji se sastoji od ulaznog prostora, kupaonice, WC–a, izbe, hodnika s garderobom, kuhinje, dnevne sobe s blagovaonicom, 3 spavaće sobe, loggie i spremišta oznake S – 39 u prizemlju, ukupne površine 107,09 čm, koja nekretnina se nalazi u zgradi br. 8 – 10, dvorište u ulici … upisana u zk. ul. br. 8107, poduložak 39, k.o. V. novo za iznos kupoprodajne cijene od 107.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate,

 

- da u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kupoprodaji nekretnine između prvotuženice M. M. i drugotuženika M. L. u zemljišnim knjigama nije postajao bilo kakav upis tužitelja kojim bi on učinio vidljivim trećim osobama postojanje bilo kojeg svojeg prava na toj nekretnini,

 

- da je između trećetuženika P. S. Š. d.d. kao kreditora i drugotuženika M. L. kao korisnika kredita te prvotuženice M. M. kao založnog dužnika 19. prosinca 2013. sklopljen ugovor o međufinanciranju i redovitom kreditu kojim je kreditor odobrio korisniku kredita kredit u  iznosu od 532.000,00 kuna,

 

- da je tužitelj imao informaciju, što je priznao u svojem stranačkom iskazu, da prvotuženica M. M. ima namjeru prodati stan za vrijeme brakorazvodnog postupka, ali unatoč toj informaciji nije poduzimao radnje kako bi zaštitio svoje suvlasništvo na predmetnoj nekretnini, odnosno nije zahtijevao upis prava suvlasništva na predmetnom stanu niti je pokrenuo odgovarajući parnični postupak radi utvrđenja prava suvlasništva na predmetnom stanu, kako bi trećim osobama učinio vidljivim postojanje svog prava,

 

- da je, kako to proizlazi iz zemljišnoknjižnog izvatka za zk. ul. 8107, poduložak 39 k.o. V. novo, na predmetnoj nekretnini u trenutku sporne kupoprodaje i osnivanja založnog prava bilo uknjiženo pravo vlasništva prvotuženice M. M. i upisano založno pravo u korist S. G. – S. banka d.d. i A. P. N. te da je drugotuženik M. L. 31. siječnja 2014. podnio prijedlog za uknjižbu prava vlasništva kojem prijedlogu je udovoljeno i da je trećetuženik P. S. Š. d.d. upisao založno pravo 14. siječnja 2014. kao i da je tužitelj 31. siječnja 2014., nakon što je drugotuženik M. L. podnio prijedlog za uknjižbu, podnio prijedlog za upis zabilježbe pokretanja postupka na predmetnoj nekretnini,

 

- da u trenutku sklapanja spornog ugovora o kupoprodaji nekretnine, odnosno zasnivanja založnog prava, kao i podnošenja prijedloga za upis drugotuženik M. L. i trećetuženik P. S. Š. d.d. nisu znali niti su mogli znati da je predmetna nekretnina bračna stečevina tužitelja i prvotuženice M. M. jer to iz zemljišnih knjiga nije bilo vidljivo,

 

- da je drugotuženik M. L. zajedno sa suprugom kontaktirao agenciju koja je prodavala predmetni stan gdje su dobili podatak da je vlasnica stana prvotuženica M. M. te su zatim stan razgledali u pratnji agentice i prvotuženice M. M. i nakon toga su se, budući da im se stan svidio, sami informirali o vlasništvu stana u gruntovnici, odnosno i na internetu jer o tome postoje podaci i na internetu, i kada su se uvjerili da je sve čisto, pristupili su kupnji stana.

 

Navedena odlučna utvrđenja prvostupanjskog suda su u skladu sa sadržajem provedenih dokaza u postupku, koje dokaze je prvostupanjski sud pravilno ocijenio kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a, o čemu prvostupanjska presuda sadrži jasne i valjane razloge, koje tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju, pa zbog toga ta utvrđenja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovora o kupoprodaji nekretnine od 14. prosinca 2013. sklopljenog između prvotuženice M. M. kao prodavateljice i drugotuženika M. L. kao kupca te ugovora o međufinanciranju i redovitom kreditu od 18. prosinca 2013. sklopljenog između trećetuženika P. S. Š. d.d. Z. kao kreditora i drugotuženika M. L. kao korisnika kredita te prvotuženice M. M. kao založnog dužnika.

 

Naime, u konkretnom slučaju tužitelj smatra da su predmetni ugovori ništetni zbog toga što je prvotuženica M. M. spornim ugovorima raspolagala suvlasničkim dijelom tužitelja na predmetnoj nekretnini.

 

Prije svega treba reći da je pravilno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je prvotuženica M. M. kao suvlasnica predmetne nekretnine mogla samostalno raspolagati sa svojim suvlasničkim dijelom i da slijedom toga tužitelj ne može isticati ništetnost u odnosu na kupoprodaju njezinog suvlasničkog dijela.

 

Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da kupoprodaja tuđeg suvlasničkog dijela na stvari odnosno raspolaganje tuđim suvlasničkim dijelom, u konkretnom slučaju raspolaganje tužiteljevim suvlasničkim dijelom na predmetnoj nekretnini nema za posljedicu ništetnost kupoprodajnog ugovora odnosno ugovora o zasnivanju založnog prava u smislu odredbe članka 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, u daljnjem tekstu: ZOO).

 

Naime, o pitanju posljedica raspolaganja „tuđim“ nekretninama, na kakvo se raspolaganje tužitelj poziva kada ističe da je sporna nekretnina njegovo suvlasništvo i da njom prvotuženica M. M. nije mogla raspolagati, valja odlučiti analognom primjenom odredbe članka 382. ZOO-a kojom je propisano da kupoprodaja tuđe stvari obvezuje ugovaratelje, ali kupac koji nije znao niti morao znati da je stvar tuđa može, ako se zbog toga ne može ostvariti svrha ugovora, raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete. Dakle, u smislu navedene odredbe ZOO-a sama činjenica da je predmet kupoprodaje tuđa stvar ne dovodi do ništetnosti ugovora o kupoprodaji, a to isto vrijedi i kada je u pitanju zasnivanje založnog prava na tuđoj nekretnini, nego pravni posao u dijelu koji obuhvaća tuđi suvlasnički dio nema pravni učinak prema suvlasniku. U takvom slučaju je tužitelj ovlašten ostvarivati samo zahtjeve (za koje ima pravni interes) koji proizlaze iz njegova prava vlasništva, pa tako i tražiti, uz udovoljenje određenim pretpostavkama, izmjenu zemljišnoknjižnog stanja nastalog provedbom predmetnog ugovora o kupoprodaji i ugovora o međufinanciranju i redovitom kreditu.

 

Navedeno pravno shvaćanje prema kojem kupoprodaja tuđe stvari sama po sebi ne čini kupoprodajni ugovor pravno nevaljanim odnosno ništetnim izraženo je u brojnim odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske – tako primjerice u odlukama Rev 2025/1995-2 od 28. prosinca 1995, Rev 790/09-2 od 31. siječnja 2012., Rev-x 601/15-2 od 2. veljače 2016., Rev 272/13-2 od 23. svibnja 2017.).

 

Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo i kada je ocijenio da nisu osnovani tužiteljevi zahtjevi za brisanje upisa provedenih pod brojem Z-1686/14 i Z-4612/14 i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja nad nekretninom te za utvrđenje da je predmetna nekretnina suvlasništvo tužitelja i prvotuženice M. M., svakoga za 1/2 dijela, i za upis suvlasništva tužitelja i prvotuženice M. M., svakoga za 1/2 dijela u zemljišnim knjigama.

 

U. ovom postupku je bilo sporno mogu li se drugotuženik M. L. i trećetuženik P. S. Š. d.d. s uspjehom pozivati na načelo povjerenja u zemljišnoknjižno stanje sporne nekretnine - i je li primjenom toga načela drugotuženik M. L. stekao vlasništvo predmetne nekretnine za cijelo, a trećetuženik P. S. Š. d.d. stekao založno pravo na predmetnoj nekretnini.

 

Prema odredbi članka 130. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, u daljnjem tekstu: ZVDSP) vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano,

 

Prema odredbi članka 122. stavka 1. ZVDSP-a smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona, a prema stavku 2. istog članka stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju, time da stavkom 3. istog članka propisano da se nedostatak dobre vjere ne može predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

 

Odredbom članka 8. stavka 1. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13-ispr., u daljnjem tekstu: ZZK) je propisano da zemljišne knjige, izvaci, odnosno ispisi i prijepisi iz zemljišne knjige uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu snagu javnih isprava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta. Prema stavku 3. istog članka stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja time da se nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

 

Prema odredbi članka 124. stavka 1. ZVDSP-a stjecatelj koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva neke nekretnine, stekao je tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio da je prvotuženica M. M. u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kupoprodaji nekretnine i ugovora o međufinanciranju i redovitom kreditu bila upisana u zemljišnoj knjizi kao samovlasnica nekretnine koja je predmet tih ugovora. Iz iskaza drugotuženika M. L. proizlazi da mu je bilo poznato da je prvotuženica M. M. razvedena, ali ta činjenica sama po sebi ne mora značiti i da drugi razvedeni bračni drug polaže neka prava na nekretnini koja je bila predmet spornih ugovora.

 

Stoga ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da su drugotuženik M. L. prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kupoprodaji nekretnine i trećetuženik P. S. Š. d.d. prilikom sklapanja predmetnog ugovora o ugovora o međufinanciranju i redovitom kreditu a i u trenutku kada su zahtijevali upis prava vlasništva odnosno založnog prava u zemljišnu knjigu postupali u dobroj vjeri pouzdajući se u stanje u zemljišnim knjigama odnosno upis koji je postojao u tom trenutku slijedom čega su ukupno postupali u dobroj vjeri i s povjerenjem u zemljišne knjige, a tužitelj nije dokazao suprotno jer se dobra vjera pretpostavlja.

 

Odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, i to kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i po visini troškova koji su odmjereni su skladu s odredbom članka 155. ZPP-a.

 

Stoga je trebalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu, potvrditi prvostupanjsku presudu i presuditi kao u izreci.

 

U Splitu 17. svibnja 2018.