Broj: Gž-1071/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vicka Prančića, kao predsjednika vijeća, te Denis Pancirov Parcen, kao suca izvjestitelja i članice vijeća i Zorana Kežića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. S., G., OIB: …, zastupana po punomoćnici I. B. A., odvjetnici iz G., protiv tuženika Hrvatske vode, pravna osoba za upravljanje vodama, Z., OIB:…, zastupane po punomoćniku I. A., odvjetniku iz Odvjetničkog društva A. & K. iz Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, podredno radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici pod poslovnim brojem P-36/2018-3 od 23. veljače 2018., u sjednici vijeća dana 12. travnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

I. Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici poslovni broj P-36/2018-3 od 23. veljače 2018. u točki I. njene izreke.

II. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja i preinačuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici poslovni broj P-36/2018-3 od 23. veljače 2018. u točkama II. i III. njene izreke i sudi:

1. Proglašava se nedopuštena ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici poslovni broj Ovr-3708/16 od 22. kolovoza 2016. u odnosu na određenu ovrhu radi naplate iznosa od 518,40 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 57,60 kuna od 15. ožujka 2010. do isplate, na iznos od 57,60 kuna od 15. srpnja 2010. do isplate, na iznos od 57,60 kuna od 15. listopada 2010. do isplate, na iznos od 57,60 kuna od 15. ožujka 2011. do isplate, na iznos od 57,60 kuna od 15. lipnja 2011. do isplate, na iznos od 57,60 kuna od 15. rujna 2011. do isplate, na iznos od 57,60 kuna od 15. ožujka 2012. do isplate, na iznos od 57,60 kuna od 15. lipnja 2012. do isplate, na iznos od 57,60 kuna od 15. rujna 2012. do isplate.

2. Nalaže se tuženiku da u roku od osam dana nadoknadi tužitelju parnični trošak omjeren sa 887,50 kuna.

Obrazloženje

Prvostupanjskom pobijanom presudom suđeno je:

"I. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici, broj Ovr-3708/16 od 22.8.2016., u odnosu na određenu ovrhu radi naplate iznosa od 172,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 57,60 kn počevši od 15. ožujka 2013. pa do isplate, na iznos od 57,60 kn počevši od 15. lipnja 2013. do isplate, na iznos od 57,60 kn počevši od 15. rujna 2015. do isplate, te u odnosu na određenu ovrhu radi naplate zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 57,60 kn od 15. rujna 2013. do isplate, na iznos od 57,60 kn od 15. ožujka 2015. do isplate i na iznos od 57,60 kn počevši od 15. lipnja 2015. pa do isplate.

II. Preko dosuđenog dijela tužbenog zahtjeva, tužbeni zahtjev tužitelja Z. S. iz V. a u dijelu u kojem je tražio da se ovrha određena rješenjem ovoga suda br. Ovr-3708/16 od 22. kolovoza 2016. proglasi nedopuštenom radi naplate iznosa od 518.40 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 57,60 kn od 15.3.2010. do isplate, na iznos od 57,60 kn od 15.7.2010. do isplate, na iznos od 57,60 kn od 15.10.2010. do isplate, na iznos od 57,60 kn od 15.3.2011. do isplate, na iznos od 57,60 kn od 15.6.2011. do isplate, na iznos od 57,60 kn od 15.9.2011. do isplate, na iznos od 57,60 kn od 15.3.2012. do isplate, na iznos od 57,60 kn od 15.6.2012. do isplate, na iznos od 57,60 kn od 15.9.2012. do isplate, se odbija.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak ovog postupka u iznosu od 312,50 kn, sve u roku od 8 dana."

Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava, predlaže da nadležni Županijski sud žalbu uvaži i presudu Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici pod poslovnim brojem P-36/2018-3 od 23. veljače 2018. preinači, odnosno, ukine i predmet vrati na ponovni postupak sudu prvog stupnja uz naknadu troška žalbe tužitelju.

U odgovoru na žalbu tužitelja tuženik poriče navode žalbe i predlaže istu odbiti kao neosnovanu.

Žalba je djelomično osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici poslovni broj Ovr-3708/16 od 22. kolovoza 2016. proglasi nedopuštenom jer je dio potraživanja plaćen a za dio je nastupila zastara.

Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe tužitelja, a ujedno i po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio ni jednu od bitnih povreda normiranih odredbom članka 354. stavka 2. točki 2., 4., 8.,9., 11., 13. i 14. ZPP-a.

U postupku je utvrđeno:

- da je tuženik kao ovrhovoditelj dana 12. kolovoza 2016. podnio prijedlog za ovrhu protiv tužitelja kao ovršenika, a povodom kojeg je određena ovrha protiv ovršenika na novčanim sredstvima na temelju pravomoćnih rješenja ovrhovoditelja o utvrđivanju vodne naknade od 9. lipnja 2006. (ovršno 13. kolovoza 2006.) i 25. veljače 2011. (ovršno 14. ožujka 2011.)

- da je citiranim rješenjima utvrđena obveza plaćanja naknade za uređenje voda u tri četvero mjesečna obroka od po 57,60 kuna s tim da je ovrha određena za sve dospjele tražbine za 2010., 2012., 2013. i 2015.,

- da je tužitelj kao ovršenik u žalbi protiv rješenja o ovrsi istako prigovor djelomičnog plaćanja i prigovor zastare tražbine naknade za uređenje voda i nakon toga upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u tom predmetu,

- da je tužitelj pravodobno podnio tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

Slijedom tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja djelomično je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, ocijenivši da pravomoćna rješenja Hrvatskih voda na temelju kojih je određena ovrha tuženik donosi u upravnom postupku, te kako u navedena rješenjima iz 2006. i 2011., tužiteljev prigovor zastare smatra neosnovanim pozivom na odredbu članka 233. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO), ocijenivši da nije protekao desetogodišnji rok zastare potraživanja utvrđeno rješenjem upravnog tijela jer je prijedlog za ovrhu u ovršnom predmetu poslovnog broja Ovr-3708/16 podnesen sudu 22. kolovoza 2016.

Osnovna je tvrdnja tužitelja da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada nije prihvatio tvrdnju tužitelja da je potraživanje tuženika dospjelo u razdoblju od 1. siječnja 2009. do zaključno 15. rujna 2012. prestalo nastupom zastare.

Naime, odredbom članka 74. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva ("Narodne novine", broj 153/09, dalje: ZFVG) propisano je kako na zastaru obračuna i izvršenja odnosno ovrhe vodnih naknada, osim naknade iz stavka 2. tog članka, primjenjuje se Opći porezni zakon (stavak 1.). Pravo na obračun i ovrhu naknade za zaštitu voda i naknade za razvoj, koju obračunavaju i naplaćuju isporučitelji vodnih usluga uz cijenu vodnih usluga, zastarijeva kada prema popisu kojim se propisuje cijena vodne usluge zastarijeva cijena vodne usluge uz koju se naplaćuje (stavak 2.).

Prema odredbi članka 94. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj, 147/08 i 18/11, dalje: OPZ) pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo na pokretanje postupka naplate poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe, zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći (stavak 1.). Apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, naplata poreza, kamata i troškova ovrhe te prava poreznog obveznika na povrat poreza, kamate i troškova ovrhe nastupa za 6 godina računajući od dana kada je zastara počela teći prvi put, a prema odredbama 94. stavak 3., 4. i 5. OPZ-a (članak 96. stavak 1. OPZ-a) zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, kamate i troškove ovrhe (članak 94. stavak 4. OPZ-a).

Citirane odredbe OPZ-a kao posebnog Zakona u odnosu na odredbe iz ZOO-a na drugačiji način uređuju pitanje zastare.

Kako to proizlazi iz podatka u spisu tuženik je utvrdio naknadu za uređenje voda rješenjima od 9. lipnja 2006. i 25. veljače 2011. to je za naplatu tražbina tuženika koje su dospjele 15. ožujka 2010., 15. srpnja 2010., 15. listopada 2010., 15. ožujka 2011., 15. lipnja 2011., 15. rujna 2011., 15. ožujka 2012. i 15. lipnja 2012. nastupila je zastara koja iznosi tri godine budući da je počela teći 1. siječnja 2010. za tražbine iz 2009., 1. siječnja 2012. za tražbine iz 2011. i 1. siječnja 2013. za tražbine iz 2012. sve sukladno odredbi članka 96. stavak 1. i 94. stavak 3. i 6. OPZ-a., a za tražbine iz 2012. godine dana 1. siječnja 2013.

Stoga je žalba tuženika djelomično prihvaćena, te je presuda suda prvog stupnja preinačena glede tražbine tuženika za 2010., 2011., i 2012. godinu u ukupnom iznosu od 518,40 kuna s obzirom na to da je prijedlog za ovrhu podnesen naslovnom sudu 12. kolovoza 2016., dakle, nakon proteka trogodišnjeg roka zastare.

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja prihvatiti kao osnovanu i presudu suda prvog stupnja preinačiti u točki II. njene izreke kojim je tužbeni zahtjev odbijen da se proglasi kao nedopuštena ovrha u predmetu Ovr-3708/16, radi namirenja novčane tražbine ovrhovoditelja, stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude pozivom na odredbu članka 373. ZPP-a.

Pogrešno tužitelj ističe da je tuženik u ovršnom postupku u kojemu je doneseno rješenje o ovrsi nije povukao prijedlog za ovrhu za navedene iznose niti je za te iznose priznat tužbeni zahtjev te da je sud prije svega morao proglasiti ovrhu nedopuštenom u odnosu na sve iznose sadržane u rješenju o ovrsi koje je tužitelj podmirio, a radi se o računima s dospijećem od 19. ožujka 2013., 15. lipnja 2013., 15. rujna 2013. 15. ožujka 2015., 15. lipnja 2015 i 15. rujna 2015.

Međutim, tužitelj zanemaruje pri tom činjenicu da je tuženik prijedlogom uza ovrhu od dana 12. kolovoza 2015. potraživao od ovršenika iznos od 691,20 kuna s osnova neplaćene a dospjele naknade za uređenje voda, koji iznos je vidljiv na financijskoj kartici obveznika plaćanja naknade, te je omaškom uz prijedlogu za ovrhu naveo nepripadajuća zaduženja za ovršenika a koji prilikom obračuna konačnog iznosa nije uzeo u obzir. Dakle, tuženik nije niti potraživao zaduženja za tužitelja za razdoblje 15. rujna 2013. ,15. ožujka 2015. i 15. lipnja 2015. pa stoga njihovo navođenje nije oštetilo ovršenika tj. tužitelja.

Prvostupanjski sud je ispravno postupio kada je na navedene iznose proglasio ovrhu nedopuštenom isključivo u odnosu na iznose zakonskih zateznih kamata.

Kako žalba tužitelja u tom dijelu nije osnovana to je kao takva odbijena a prvostupanjska presuda potvrđena temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a. u točki I. njene izreke.

Nakon donošenja ove drugostupanjske presude trebalo je donijeti novu odluku o troškovima postupka u smislu odredbe članka 154. stavka 2. i 155. ZPP-a.

Prema utvrđenju ovog suda tužitelj je uspio ukupno sa 75 % tužbenog zahtjeva a tuženik sa 25 %.

Trošak tužitelja iznosi 625,00 kuna s PDV-om, od čega 75% je 468,75 kuna. Ovom iznosu treba pribrojiti trošak za sastav žalbe 300,00 kuna, PDV 75,00 kuna i pristojba za žalbu 200,00 kuna ukupno 575,00 kuna. Dakle, trošak tužitelj iznosi 1.043,75 kuna.

Trošak tuženika također iznosi 625,00 kuna, od čega 25% iznosi 156,25 kuna.

Kada se od troška tužitelja odbije trošak tuženika proizlazi da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi 887,50 kuna.

Odluka o trošku donesena je temeljem članak 166. stavka 2. ZPP-a.

U Splitu 12. travnja 2018.