Broj: Gž R-54/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, po sucu Dušku Abramoviću, u pravnoj stvari tužiteljice I. L. iz R., …, OIB: …, zastupane po punomoćniku M. G., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Škole, iz O., …, OIB: …, zastupanog po punomoćnici B. J., dipl. iur., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj Pr-99/2015 od 6. srpnja 2015. godine,  dana 21. travnja 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Prihvaća se žalba tuženika te se  p r e i n a č a v a  presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj Pr-99/2015 od 6. srpnja 2015. godine u točki I. i dosuđujućem dijelu točke II. izreke i sudi:

 

              Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

              "I – Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime jubilarne nagrade neto iznos od 1.625,00 kn te bruto iznos od 1.128,48 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 30.11.2013. godine do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 postotnih poena u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

II – Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 1.875,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

 

              Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime jubilarne nagrade neto iznos od 1.625,00 kn te bruto iznos od 1.128,48 kn sa zakonskim zateznim kamatama, kao u izreci presude.

 

Točkom II. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.875,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu do ukupnog iznosa od 2.187,50 kn zahtjev tužiteljice za naknadu troška odbijen.

 

Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 353. st. 1. t. 3. Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP), pobijajući i odluku o naknadi troškova parničnog postupka, s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice, uz naknadu tuženiku troškova sudske pristojbe, odgovora na tužbu i žalbu.

 

Tužiteljica je odgovorila na žalbu tuženika, istu smatra neosnovanom te predlaže da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi, uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Žalba je osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike jubilarne nagrade za 2013. godinu u bruto iznosu od 1.128,48 kn s kamatama.

 

Radi se o postupku u sporovima male vrijednosti iz odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a. Sukladno odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda kojom se završava spor u postupku male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. tog zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. u svezi čl. 467. st. 1. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena neka od navedenih bitnih povreda postupka.

 

              Među strankama nije prijeporno da je tužiteljica zaposlenica tuženika, te da ostvaruje pravo na isplatu jubilarne nagrade za 20 godina staža, da je tuženik isplatio tužiteljici jubilarnu nagradu za 2013. godinu u iznosu od 875,00 kn, primjenom osnovice od 500,00 kn.

 

U ovom žalbenom postupku sporna je visina osnovice za obračun jubilarne nagrade, odnosno je li tuženik, za izračun visine jubilarne nagrade trebao uzeti osnovicu od 1.800,00 kn.

 

              Ostvaren je žalbeni razlog pogrešne primijene materijalnog prava, budući da je i prema stajalištu ovog suda, tužbeni zahtjev tužiteljice trebalo odbiti kao neosnovan. Ovo iz slijedećih razloga:

 

              Tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na odredbi čl. 35. Granskog Kolektivnog ugovora ("Narodne novine" 7/11; dalje GKU) kojim je propisano da se zaposleniku isplaćuje jubilarna nagrada za rad pod uvjetima utvrđenim čl. 69. Dodatka I. Temeljnog Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" 141/12; dalje Dodatak I TKU/12) ako navrši određeni broj godina. U st. 2. čl. 35. GKU propisano je da će o visini osnovice za isplatu jubilarnih nagrada Vlada Republike Hrvatske i Sindikat pregovarati svake godine u postupku donošenja prijedloga Državnog proračuna s time da ako se dogovor ne postigne, osnovica za jubilarnu nagradu iznosi najmanje 1.800,00 kn neto.

 

              Dodatkom I TKU/12 za službenike i namještenike u javnim službama čijim potpisom, prema čl. 1. ugovorne strane utvrđuju privremeno ograničenje materijalnih prava ugovorenih TKU/12 određeno je u čl. 4. da će osnovica iz čl. 69. st. 2. TKU/12 za isplatu jubilarnih nagrada u 2012. i 2013. godini iznositi 500,00 kn.

 

              Iz navedenog slijedi da je Granskim Kolektivnim ugovorom suglasnom voljom ugovornih strana određeno da se osnovica za isplatu jubilarne nagrade na području srednjeg školstva utvrdi putem jedinstvene osnovice za cjelokupno područje javnih službi.

 

              Isto tako ocjena je ovog suda, da sporazum kojeg su 12. prosinca 2012. godine postigli Vlada Republike Hrvatske s jedne strane te Sindikat 1, Sindikat 2, Sindikat 3, Sindikat 4, Sindikat 5 te Sindikat 6 (isti sindikati koji su sklopili i TKU/10) s druge strane, sklapanjem Dodatka I TKU/12 a koji sporazum je izražen kroz čl. 4. tog Dodatka kojim je ugovoreno da će u 2013. godini osnovica za isplatu jubilarne nagrade u javnim službama iznositi 500,00 kn, po svom sadržaju predstavlja dogovor o visini osnovice jubilarne nagrade u smislu čl. 35. st. 2. GKU, odnosno čl. 69. st. 2. TKU/10. Uz to u čl. 6. st. 1. Dodatka I TKU/12 propisano je da će svi kolektivni ugovori za pojedina područja, odjeljke ili skupine prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti koji su zaključeni slijedom TKU za službenike i namještenike u javnim službama, uskladiti se s tim Dodatkom u roku od 30 dana od dana njegova potpisivanja.

 

              Taj Dodatak potpisalo je 6 od 11 reprezentativnih sindikata javnih službi. Odlučno je da je na način predviđen Zakonom o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje ("Narodne novine" br. 82/12, 88/12; dalje Zakon o reprezentativnosti) postignut dogovor između Vlade RH i sindikata o visini osnovice za obračun jubilarne nagrade kako to proizlazi iz odredbe čl. 4. Dodatka I TKU/12. Pri tome nije odlučno što Dodatak I TKU/12 nije potpisao ni jedan sindikat iz područja obrazovanja odnosno što ni jedan sindikat iz područja obrazovanja nije sudjelovao u konačno postignutom dogovoru iz čl. 35. st. 2. GKU jer se u postupku ne dovodi u pitanje pravilnost sastava pregovaračkog odbora sindikata sa kojim je Vlada pregovarala oko sklapanja TKU i njegovog Dodatka I.

 

              Naime, kolektivni ugovor definira se kao sporazum sklopljen kao rezultat kolektivnog pregovaranja između predstavnika radnika i predstavnika poslodavca, odnosno poslodavaca, a specifičnost mu je što obvezuje ne samo pregovarače nego i skupine koje pregovarači predstavljaju.

 

              Prema odredbi čl. 253. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13; dalje ZR) stranke kolektivnog ugovora mogu biti na strani poslodavca jedan ili više poslodavaca ili njihove udruge koje su spremne i sposobne sredstvima pritiska štititi i promicati interese svojih članova prilikom pregovora o sklapanju kolektivnih ugovora na području za koje se kolektivni ugovor sklapa. Nadalje osobe koje mogu biti stranke kolektivnog ugovora dužne su u dobroj vjeri pregovarati o sklapanju kolektivnog ugovora u vezi s pitanjima koja sukladno ovom Zakonu mogu biti predmet kolektivnog ugovora kako to propisuje odredba čl. 256. ZR. Obveza sklapanja kolektivnog ugovora ne postoji. Ako je na području za koje se sklapa kolektivni ugovor zastupljeno više sindikata, poslodavac ne može pregovarati samo s jednim ili s nekima od njih. Tada se formira pregovarači odbor od zastupnika sindikata, a o broju njegovih članova i sastavu sindikati odlučuju sporazumno; ne postigne li se sporazum o tome odlučuje Gospodarsko socijalno vijeće, odnosno ministar nadležan za rad ako to vijeće nije utemeljeno. O sklapanju kolektivnog ugovora poslodavac može pregovarati samo s pregovaračkim odborom (čl. 254. st. 1. ZR) sastavljenim od zastupnika sindikata. Krug osoba koje obvezuje kolektivni ugovor određen odredbama čl. 257. ZR moguće je proširiti na sindikat i njegove članove čiji je predstavnik sudjelovao u pregovaračkom odboru koji je pregovarao s poslodavcem o sklapanju kolektivnog ugovora bez obzira na to što taj sindikat nije potpisao kolektivni ugovor, a radi se o situaciji kada se zastupnik tog sindikata u pregovaračkom odboru suglasio s prijedlogom kolektivnog ugovora. Razlikujući pak obvezatnost kolektivnog ugovora od njegove primjene, za istaknuti je da u slučaju kad kolektivni ugovor ne sklope svi sindikata aktivni na nekom području, (ne)obveznost kolektivnog ugovora očituje se u tome da za osobe koje nisu sklopile kolektivni ugovor ne važi obveza socijalnog mira, te se osobe nisu dužne pridržavati postupka mirenja, odnosno drugog načina mirnog rješavanja kolektivnih sporova ukoliko je isti potpisan. Dakle osobe koje nisu vezane kolektivnim ugovorom mogu poduzeti štrajk i drugi oblik industrijske akcije i mimo obveznog mirenja propisanog čl. 269. i čl. 270. ZR.

 

              S druge strane primjena kolektivnog ugovora na (sve) radnike kod određenog poslodavca proizlazi iz izjednačenosti statusa člana sindikata koji su potpisali kolektivni ugovor sa statusom nečlana. Naime, odredbom čl. 5. ZR propisana je zabrana izravne ili neizravne diskriminacije na području rada i radnih uvjeta, pa tako i na temelju članstva ili nečlanstva u sindikatu. Drugim riječima na temelju zabrane diskriminacije iz navedene zakonske odredbe, radnik koji nije član sindikata potpisnika kolektivnog ugovora može ostvarivati prava koja je poslodavac obvezan osigurati članovima sindikata s kojima je sklopio (novi) kolektivni ugovor pri čemu treba imati u vidu da se pravna pravila iz prethodnog kolektivnog ugovora prestaju primjenjivati na temelju odredbe čl. 262. ZR (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske III-U-1458/08 od 30. lipnja 2009. godine, VSRH broj Revr-1412/09 od 11. studenog 2009. godine).

 

              Prema tome, kako nije prijeporno da je sindikat participirao u pregovaračkom odboru sukladno odredbama Zakona o reprezentativnosti, u pregovorima koji su prethodili potpisivanju Dodatka I TKU/12, to navedeni Dodatak obvezuje i taj Sindikat.

 

              Uz navedeno, ovdje ne dolazi u primjenu odredba čl. 7. st. 3. ZR, jer se ne radi o pravu koje bi bilo različito regulirano različitim izvorima, odnosno granskim KU i temeljnim KU, jer odredbe granskog i temeljnog KU ni po čemu se u svom sadržaju ne razlikuju u dijelu koji regulira pravo na jubilarnu nagradu. Naime, ovdje nije riječ o konkurenciji odredbi dvaju KU koji različito uređuju neko pravo (jubilarnu nagradu) već o tome da je samim granskim KU na čiju primjenu se tužiteljica poziva, primjenom njime unaprijed određene osnovice od 1.800,00 kn isključena za slučaj postizanja dogovora o osnovici u drugom iznosu, a što se Dodatkom I TKU i ostvarilo. 

 

              Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja preinačena i na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

              Tuženiku nije dosuđen trošak parničnog postupka budući isti nije određeno postavljen u smislu odredbe čl. 164. ZPP-a, dok tužiteljici trošak sastava odgovora na žalbu nije dosuđen pozivom na odredbu iz čl. 155. st. 1. ZPP-a, jer je ocijenjeno da davanje istog nije bilo potrebno za vođenje parnice.

 

              Presuda suda prvog stupnja u preostalom odbijajućem dijelu točke II. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci, 21. travnja 2016. godine.