Broj: Revr 23/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Dragana Katića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Darka Milkovića, Gordane Jalšovečki i Željka Pajalića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B. iz D., kojega zastupa punomoćnik Ž. Č., odvjetnik u Š., protiv tuženika T.-T. d.o.o. Š., kojega zastupa punomoćnik K. K., odvjetnik u Š., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj Gž-1385/13-2 od 15. srpnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1734/12 od 29. travnja 2013., u sjednici održanoj 3. svibnja 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu preostalog dijela pripadajuće otpremnine u iznosu od 58.500,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2010. do isplate, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka (t. I. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 3.125,00 kn (t. II. izreke).

 

              Drugostupanjskom presudom žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP), navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže reviziju prihvatiti i pobijanu odluku preinačiti na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti prihvati, podredno da se ukine pobijana i prvostupanjska presuda i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

              Revizija nije dopuštena.

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te  izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP ).
 

              U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

 

              Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenog dijela otpremnine u iznosu od 58.500,00 kn, a koja za navršenih 39 godine radnog staža iznosi 195.000,00 kn, od čega je tuženik tužitelju isplatio 136.500,00 kn.

 

U postupku  koji je prethodio reviziji utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:

 

- da su parnične stranke sklopile Sporazum 24. prosinca 2009. kojim se tužitelj suglasio da mu je radni odnos prestao s danom 23. prosinca 2009., da se odriče otkaznog roka uz izričito odricanje dijela otpremnine u iznosu od 58.500,00 kn;

 

- da je tužitelj Izjavom od 22. prosinca 2009. potvrdio primitak Odluke o otkazu ugovora o radu s danom 11. prosinca 2009., koju nije pobijao.

 

Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi neosnovanost tužbenog zahtjeva temelje na odredbi čl. 119. (čl. 125.) Zakona o radu ("Narodne novine broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13-dalje ZR) zauzevši pri tome shvaćanje da se tužitelj Sporazumom od 24. prosinca 2009. mogao valjano odreći dijela otpremnine, jer se iste odrekao nakon što se odrekao korištenja otkaznog roka i nakon što mu je radni odnos kod tuženika prestao ranije, tj. 23. prosinca 2009., pa uz činjenicu da se Izjavom od 22. prosinca 2009. tužitelj suglasio o danu prestanka radnog odnosa i potvrdio primitak odluke o otkazu s danom 11. prosinca 2009., za ocjenu neosnovanosti tužbenog zahtjeva, neodlučno bi bilo da je tužitelj Sporazum potpisao i prije 24. prosinca 2009.

 

Smatrajući ih važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tužitelj u reviziji postavlja sljedeća, više općenita, pravna pitanja:

 

"1. Na koji način, odnosno, temeljem kojeg propisa je do stupanja na snagu Zakona o radu ("Narodne novine, broj 149/09, 61/11 i 82/12) trebalo radniku dostavljati odluke kojima se odlučuje o njegovom statusu u radnom odnosu?

 

2. Kada dospijeva obveza poslodavca na isplatu otpremnine u slučaju poslovno uvjetovanog otkaza i otkaznog roka koji je radniku priznat, te određen Zakonom o radu i Odlukom o otkazu, a s tim u vezi i pitanje od kojeg trenutka se radnik (tužitelj) mogao valjano odreći otpremnine ili dijela otpremnine, tj. da li je valjano odricanje otpremnine koje je učinjeno prije isteka otkaznog roka ?"

 

Kao razlog važnosti prvog pravnog pitanja tužitelj navodi odluku revizijskog suda, broj Rev-215/07 od 13. studenoga 2007., dok važnost drugog pravnog pitanja obrazlaže nepodudarnošću shvaćanja u pobijanoj odluci s pravnim shvaćanjem zauzetim u odlukama revizijskog suda broj Revr-143/07, Revr-37/07, Revr-106/07, Revr-607/06, Revr-307/07, Revr-544/07, Rev-1747/99, Revr-91/09 i Revr-76/09.

 

Nižestupanjski sudovi neosnovanost tužbenog zahtjeva temeljili su i na činjeničnom utvrđenju  da je tužitelj Izjavom od 22. prosinca 2009. potvrdio primitak Odluke o otkazu ugovora o radu s danom 11. prosinca 2009. koju nije pobijao, zbog čega o prvom pravnom pitanju o pravilnosti dostave odluka radniku kojima se odlučuje o njegovom statusu u radnom odnosu, osim što je uopćeno, ne ovisi odluka u ovom sporu, pa stoga nije niti važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.     

 

O drugom postavljenom materijalnopravnom pitanju revizijski sud je u odluci broj Revr-228/11 od 20. travnja 2011. zauzeo pravno shvaćanje da obveza plaćanja otpremnine u smislu članka 125. ( čl. 119.) ZR, dospijeva s danom prestanka radnog odnosa, tj. istekom otkaznog roka. Prema navedenom shvaćanju pravo na otpremninu ne može nastati prije nego je poslodavac otkazao ugovor o radu i prije nego je na temelju otkaza prestao radni odnos (a podrazumijeva se da prije toga tražbina po osnovi prava na otpremninu ne može ni dospjeti, jer ne može dospjeti tražbina koja još nije nastala), pa se prije toga radnik ne može odreći prava na otpremninu, odnosno takvo odricanje nema pravnog učinka.

 

S obzirom da je u odnosu na drugo postavljeno pravno pitanje pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova podudarno sa shvaćanjem ovog suda, navedeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              Osim toga tužitelj nije pravilno naveo razloge važnosti, jer se u odlukama ovog suda Revr-143/07, Revr-37/07, Revr-106/07, Revr-607/06, Revr-307/07, Revr-544/07, Revr-1747/99, Revr-91/09 i Revr-76/09 nije radilo o istim činjeničnim, niti pravnim situacijama kao u ovom postupku. Naime, u tim predmetima je utvrđeno da su radnici ugovorili manji iznos otpremnine, odnosno, da su se odrekli prava na dio otpremnine prije nego što je to pravo uopće i nastalo, jer su ga se odrekli prije otkaza ugovora o radu, odnosno, prestanka radnog odnosa. U predmetu broj Rev-1747/99 utvrđeno je da je tužiteljica koristila otkazni rok radi čega je i vrijeme otkaznog roka uzeto u obzir prilikom ocjene prava na visinu otpremnine, što u ovom predmetu nije slučaj.

 

Zbog izloženog revizija tužitelja nije dopuštena te je na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP valjalo riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 3. svibnja 2016.