Broj: Revr 1091/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice O. I. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik B. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika O. B. H. d.d. Z., OIB: …, ranije B. P. C. d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u Z.,  radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2409/14-2 od 9. prosinca 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-13029/13-19 od 13. listopada 2014., u sjednici održanoj 10. svibnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2409/14-2 od 9. prosinca 2014. se odbija kao neosnovana.

 

II. Tužiteljici se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Općinski radni sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pr-13029/13 od 13. listopada 2014. prihvatio je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

I.              Utvrđuje se da tuženikova Odluka o otkazu ugovora o radu od 23. listopada 2013. nije dopuštena i da nije prestao radni odnos stranaka koji je reguliran Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 14. veljače 2012.

 

II.              Nalaže se tuženiku da tužiteljicu vrati na radno mjesto Referent naplate u Sektoru poslovanja s građanima ili na drugo odgovarajuće radno mjesto, u roku od 8 dana.

 

III.              Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.125,00 kn (tritisućestodvadesetpetkuna) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. listopada 2014. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 8 dana.

 

Djelomično je odbijen zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi parnične troškove u iznosu od 10.937,50 kuna (točka IV izreke), dok je u cijelosti odbijen zahtjev tuženika da mu tužiteljica naknadi parnične troškove.

 

Županijski sud u Zagrebu je presudom poslovni broj Gžr-2409/14-2 od 9. prosinca 2014. odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u točkama I., II., III. i IV. (u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova).

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te da preinači nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev ili da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tuženiku naloži naknaditi tužiteljici troškove uvećane za troškove revizije.

 

Tužiteljica je odgovorila na reviziju i predložila odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Revizija je neosnovana.

 

Presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP)  u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama svih razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvaren revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju je tuženik ukazao u reviziji jer su u obrazloženju presude izneseni neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti sa sadržajem izvedenih dokaza.  Tuženik  se pozvao na navedenu bitnu povredu odredaba postupka, međutim nije određeno ukazao na neku konkretnu proturječnost između sadržaja izvedenih dokaza i navoda o odlučnim činjenicama utvrđenim na temelju tih dokaza, niti je takve proturječnost po reviziji utvrdio ovaj sud.

 

U obrazloženju navedenoga revizijskog razloga se zapravo osporavaju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova o tome jesu li ispunjene propisane pretpostavke za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu te je li tuženik kod otkazivanja ugovora primijenio propisane kriterije kod odabira kojemu će radniku otkazati ugovor. Osporeno je i pravno shvaćanje suda o materijalnopravnim pitanjima na kojima se zasniva obrazloženje pobijane presude.

 

Međutim, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog (arg. iz čl. 385. ZPP), dok pogrešan pravni pristup u rješenju spora, kada i postoji, ne znači sam po sebi postojanje navedene apsolutno bitne povrede odredaba postupka, ako je unatoč pogrešnoj primjeni materijalnog prava moguće ispitati zakonitost pobijane presude.

 

Ovaj sud je ocijenio da nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Sporna je u revizijskom stupnju postupka pravilna primjena odredbe čl. 107. st. 1. al. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, dalje ZR) glede opravdanog razloga za poslovno uvjetovani otkaz i (ne)mogućnosti zapošljavanja tužiteljice na drugo radno mjesto, te odredbe čl. 107. st. 3. ZR glede propisanih kriterija kod izbora radnika (između više njih) kojemu će  otkazati ugovor o radu.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije bilo sporno:

 

-da je tuženik Odlukom o otkazu ugovora o radu od 23. listopada 2013. (dalje u tekstu: Odluka o otkazu) otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 14. veljače 2012. (dalje u tekstu: Ugovor o radu) na temelju kojega je tužiteljica kod tuženika obavljala poslove radnog mjesta referenta naplate u Sektoru poslovanja s građanima,

 

-da je tužiteljica protiv Odluke o otkazu, koju je zaprimila 24. listopada 2013. podnijela zahtjev za zaštitu prava 6. studenog 2013.,

 

-da se tuženik nije očitovao niti je udovoljio zahtjevu tužiteljice za zaštitu prava, a tužiteljica je pravovremeno podnijela tužbu radi sudske zaštite prava iz radnog odnosa,

 

-da kod tuženika nije bilo formirano radničko vijeće i nije djelovao sindikalni povjerenik.

 

Među strankama je bilo sporno je li tuženik imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu te je li tuženik prilikom otkazivanja ugovora o radu vodio računa o kriterijima iz čl. 107. st. 3. ZR.

 

Nižestupanjski sudovi su u bitnome utvrdili da tuženik nije dokazao opravdani razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu. Naime Programom zbrinjavanja viška radnika određeno je da se ukida Odjel naplate kredita u Sektoru za poslovanje s građanima, ali ni formalno ni stvarno nije ukinuto radno mjesto na kojemu je radila tužiteljica. Nadalje je utvrđeno da se tuženik nije rukovodio propisanim kriterijima kod otkazivanja ugovora o radu, jer kod izbora kome će otkazati ugovor nije vodio računa o trajanju radnog odnosa svakog od usporednih radnika, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koja terete svakog radnika.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev, te je Odluka o otkazu utvrđena nedopuštenom, a tuženiku je naloženo vratiti tužiteljicu na radno mjesto naplate kredita u Sektoru za poslovanje s građanima ili na drugo odgovarajuće radno mjesto. Obrazloženje prvostupanjske presude se temelji na pravnom shvaćanju da je Odluka o otkazu ugovora nedopuštena jer tuženik nije imao opravdan razlog za otkaz, a u postupku otkazivanja da nije poštivao propisane kriterije kod odabira kojemu će radniku otkazati ugovor o radu.

 

Tuženik je revizijom osporio pravno stajalište nižestupanjskih sudova glede primjene odredbe čl. 107. st. 1. al. 1. i st. 3. ZR.

 

Odlučujući o revizijskom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava ovaj sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev kao neosnovan, a takvo pravilno pravno stajalište je potvrdio i drugostupanjski sud. Ovaj sud prihvaća zauzeto pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova kao i razloge sveobuhvatno iznesene u obrazloženju prvostupanjske presude.

 

Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća. Na temelju odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP u slučaju iz st. 1. tog članka, revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva.

 

S obzirom na to da ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju prvostupanjske presude jer su  u obrazloženju presude jasno i precizno iznesena pravna shvaćanja o svakoj mjerodavnoj odredbi Zakona o radu, a te odredbe su pravilno primijenjene na utvrđeno činjenično stanje. Stoga se revident umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude, koje će se na temelju odredbe čl. 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.

 

Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

 

Tužiteljica nije podnijela određen zahtjev za naknadu troškova odgovora na reviziju, a sve kada bi se radilo o određenom zahtjevu u smislu odredbe čl. 164. st. 1. ZPP, ne radi se o potrebnim troškovima stranke, pa ti troškovi tužiteljici nisu priznati (arg. iz čl. 155. st. 1. I 164. St. 1. ZPP).

 

Zagreb, 10. svibnja 2016.