Broj: Revr 36/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića, člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz Š., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ž. Č. i D. Č. u Š., protiv tuženika T.-T. d.o.o. za proizvodnju prešanih proizvoda Š., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda I. R., V. G. K. i B. I. u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-1394/2013-2 od 6. kolovoza 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-2663/2012 od 27. svibnja 2013., u sjednici održanoj 10. svibnja 2016.,

r i j e š i o   j e

Odbacuje se revizija kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju preostali dio pripadajuće otpremnine u iznosu od 58.500,00 kn, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 1. studenog 2009.g. do konačne isplate, po stopi koja je određena uvećanjem eskontne stope HNB koja vrijedi zadnji dan polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

2. Dužan je tuženik nadoknaditi tužitelju parnični trošak."

II. Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.125,00 kn, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe."

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"1. Uvažava se žalba tužitelja, preinačuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-2663/12 od 27. svibnja 2013. godine, na način da se prihvaća tužbeni zahtjev koji glasi:

"Dužan je tuženik isplatiti tužitelju preostali dio pripadajuće otpremnine u iznosu od 58.500,00 kn, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 1. studenog 2009.g. do konačne isplate, po stopi koja je određena uvećanjem eskontne stope HNB koja vrijedi zadnji dan polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena."

2. Dužan je tuženik nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.667,50 kn."

Protiv presude suda drugog stupnja tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13, dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka kao i reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a te je naznačio dva pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da ovaj sud reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu, a podredno da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna,

2. ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa te

3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.

S obzirom da se ne radi o pobijanoj presudi iz čl. 382. st. 1. t. 2. i 3. ZPP-a, a  vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi graničnu vrijednost od 200.000,00 kn, revizija iz čl. 382.  st. 1. ZPP-a nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju iz st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Prema odredbi st. 3. navedenog članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Tuženik u reviziji postavlja sljedeća materijalnopravna pitanja:

1.Da li su se poslodavac i radnik, nakon što je tužitelj (kao radnik) bio upoznat s otkazom, mogli sporazumjeti o učincima tog otkaza, pa tako i dogovoriti otkazne rokove i visinu otpremnine, kako je to i učinjeno navedenim Sporazumom?

2. Da li je valjan i na snazi Sporazum sklopljen između tužitelja i tuženika, koji Sporazum tužitelj nije pobijao ni u ovom a niti u drugom postupku, a obveze preuzete Sporazumom tuženik u cijelosti ispunio?

Obrazlažući važnost navedenih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni poziva se na presudu revizijskog suda broj Revr-1921/09-2 od 12. svibnja 2010., a ukazuje i na različitu praksu Županijskog suda u Šibeniku.

Predmet spora je zahtjev za isplatu neisplaćenog dijela otpremnine u iznosu od 58.500,00 kn, a koja prema Kolektivnom ugovoru tuženika za navršenih 39 godina radnog staža iznosi 195.000,00 kn, od čega je tuženik tužitelju isplatio 136.500,00 kn.

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan uz obrazloženje da se tužitelj Sporazumom o isplati otpremnine i otkaznom roku koji su stranke sklopile 30. listopada 2009. odrekao prava na dio otpremnine nakon otkaza ugovora o radu te da to odricanje proizvodi pravne učinke.

Drugostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 373. st. 1. ZPP-a preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da Sporazum od 30. listopada 2009. kojim se tuženik obvezao isplatiti tužitelju otpremninu u iznosu od 136.500,00 kn i kojim su stranke utvrdile da tuženik isplatom neisplaćene plaće i otpremnine u navedenom iznosu nema nikakvih daljnjih obveza prema tužitelju, nije sklopljen nakon Odluke o otkazu ugovora o radu prema kojoj tužitelju prestaje radni odnos 31. listopada 2009., pa da, stoga, tužitelj ima pravo na preostali dio otpremnine koji mu pripada prema Kolektivnom ugovoru.

Odluka revizijskog suda broj Revr-1921/2009 na koju se tuženik poziva nije donesena u usporedivoj činjeničnoj situaciji, jer je u tom predmetu sporazum kojim su se stranke sporazumjele o visini otpremnine sklopljen nakon što je otkazan ugovor o radu.

Revizijski sud je glede isplate otpremnine na sjednici Građanskog odjela od 28. svibnja 2007. zauzeo sljedeća pravna shvaćanja:

"Kad je kod izmjene ili dopune ugovora o radu glede visine otpremnine ugovorena niža otpremnina od visine otpremnine određene Kolektivnim ugovorom, primjenjuju se na temelju čl. 7a. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03) odredbe Kolektivnog ugovora o visini otpremnine kao najpovoljnije pravo za radnika."

"Obveza poslodavca na isplatu otpremnine dospijeva s danom prestanka radnog odnosa, tj. istekom otkaznog roka ako stranke nisu ugovorile kasniji datum dospijeća obveze."

Prema pravnom shvaćanju ovog suda izraženom i u većem broju odluka pa tako i u odluci broj Revr-228/11 od 20. travnja 2011. obveza plaćanja otpremnine u smislu čl. 125. ZR-a vezana je uz prestanak ugovora o radu tj. istek otkaznog roka. Prema navedenom shvaćanju pravo na otpremninu ne može nastati prije nego je poslodavac otkazao ugovor o radu i prije nego je na temelju otkaza prestao radni odnos (a podrazumijeva se da prije toga tražbina po osnovi prava na otpremninu ne može ni dospjeti, jer ne može dospjeti tražbina koja još nije nastala).

U konkretnom slučaju stranke su se sporazumjele o visini otpremnine prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu i prije nego je na temelju otkaza prestao radni odnos, pa je nedvojbeno da tada još nije niti nastala obveza plaćanja otpremnine. Tužitelj, stoga, nije mogao raspolagati pravom na otpremninu na način kako je to učinio predmetnim Sporazumom.

Iz navedenog proizlazi da se drugostupanjska odluka temelji na pravnom shvaćanju koje je podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda.

Zbog svega navedenog, reviziju tuženika je valjalo odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 10. svibnja 2016.