Broj: Revr 1334/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz T., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik u S., protiv tuženika A. M. d.d. S. D., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici I. R., V. G. K. i B. I., odvjetnici u S., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gžp-261/2015 od 19. ožujka 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Trogiru br. P-571/2013 od 14. siječnja 2015., u sjednici održanoj 11. svibnja 2016.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da nije dopušten Otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 23. veljače 2012. i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao. Također je naloženo tuženiku da tužitelja vrati natrag na rad (toč. I.). Tuženik je isto tako obvezan tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do konačne isplate (toč. II.).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u cijelosti.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) navodeći da je sud drugoga stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka i da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Predlaže se da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači na način da se usvoji žalba tuženika i preinači pobijana presuda na način da se odbije zahtjev tužitelja, odnosno podredno da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tuženika nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ista pobija revizijom i samo zbog razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno navodima revizije sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP.

Naime, pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između navoda iznijetih u obrazloženju pobijane presude i provedenih dokaza.

S druge strane tuženik u reviziji iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, pri čemu valja naglasiti da ovaj sud u cijelosti pravilnom prihvaća ocjenu dokaza provedenu od strane prvostupanjskog suda.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

-          da je tužitelj kod tuženika radio na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme,

-          da je tužitelj kod tuženika radio više od 40 godina,

-          da je od 1972. do 1999. radio na poslovima električara,

-          da je od 1999. do donošenja odluke o otkazu ugovora o radu radio kao poslovođa hortikulture, na koje je radno mjesto bio raspoređen zbog svog zdravstvenog stanja,

-          da je tuženik 23. veljače 2012. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu,

-          da je tom odlukom tužitelju stavljeno na teret da je dana 13. i 14. veljače 2012. samovoljno napustio radno mjesto, bez da je opravdao svoje izbivanje s posla, time da je isti već ranije više puta bio usmeno i pismeno upozoravan na obveze iz radnog odnosa,

-          da iz službenih evidencija tuženika o prisustvu na radu proizlazi da je tužitelj dane 13. i 14. veljače 2012. bio na radnom mjestu cijelo radno vrijeme,

-          da iz iskaza svjedoka I. G. proizlazi da je sporne dane tužitelj bio cijelo vrijeme na radu i da su tih dana zajedno otišli s posla u 15,00 sati,

-          da iz iskaza izvršne direktorice tuženika J. Ž. proizlazi da u vrijeme otkazivanja ugovora o radu tužitelju ista nije bila na poslu, odnosno da je bila na bolovanju,

-          da je tužitelj u invalidskoj mirovini od 24. veljače 2012. zbog profesionalne nesposobnosti za rad.

Nižestupanjski sudovi smatraju da tuženik nije dokazao da je tužitelj počinio navedenu tešku povredu obveza iz radnog odnosa, a zbog koje u smislu odredbe čl. 108. Zakona o radu („Narodne novine“, br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 - dalje: ZR) daljnji rad tužitelj kod tuženika ne bi bio moguć.

U situaciji kada službena evidencija tuženika govori da je tužitelj spornih dana bio na radu, kada to potvrđuje i svjedok I. G. koji navodi da je spornih dana odlazio s posla u 15 sati zajedno s tužiteljem, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tuženik nije dokazao da bi tužitelj počinio navedenu tešku povredu radne obveze.

Tuženik u reviziji prije svega osporava činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja reviziju uopće nije moguće podnijeti (čl. 385. ZPP).

Kako tuženik nije dokazao da bi tužitelj počinio navedene povrede - da je samovoljno otišao s rada 13. i 14. veljače 2012., to su irelevantni revizijski navodi o tome je li tuženik tužitelju omogućio obranu, odnosno je li tuženik ranije usmeno ili pismeno upozoravao tužitelja na obveze iz radnog odnosa.

Slijedom navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tuženika odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 11. svibnja 2016.