Broj: Revr 74/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. B. iz G., kojeg zastupaju punomoćnici Ž. Č. i D. Č. u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ž. Č. i D. Č. u Š., protiv tuženika „T.-T.“ d.o.o. Š., kojeg zastupa punomoćnik K. K., odvjetnik u Š., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1988/13-2 od 23. prosinca 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-869/13-6 od 30. rujna 2013., u sjednici održanoj 17. svibnja 2016.,

r i j e š i o   j e

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik po osnovi preostalog dijela otpremnine isplati iznos od 31.500,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 1. studenoga 2010. do isplate, a tužitelju je naloženo tuženiku platiti parnični trošak u iznosu  3.125,00 kuna.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je podnio reviziju na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku jer smatra da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava  i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev ili ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 28/13 – dalje: ZPP) u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na pitanje odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Zato u slučaju kad u reviziji izostane bilo koja od navedenih zakonskih pretpostavki nema uvjeta za ispitivanje osnovanosti takve (nedopuštene) izvanredne revizije.

Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati neisplaćenog dijela otpremnine u iznosu 31.500,00 kuna, kao razliku između iznosa otpremnine koji je tuženik već isplatio tužitelju i otpremnine koja prema mišljenju tužitelja za navršenih 21 godina radnog staža kod tuženika iznosi 105.000,00 kn i trebala je biti isplaćena tužitelju.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su odbili tužbeni  zahtjev kao neosnovan jer su zauzeli pravno shvaćanje da tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike otpremnine, jer se je tužitelj odrekao prava na dio otpremnine nakon otkaza ugovora o radu, kada se odrekao i prava na korištenje otkaznog roka, radi čega je tužiteljevo odricanje valjano i proizvodi pravni učinak.

U podnesenoj izvanrednoj reviziji tužitelj postavlja sljedeća pravna pitanja:

1. „Na koji način, odnosno temeljem kojeg propisa je, do stupanja na snagu Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11 i 82/12) trebalo radniku dostavljati Odluke kojima se odlučuje o njegovom statusu u radnom odnosu?

2. Kada dospijeva obveza poslodavca na isplatu otpremnine u slučaju poslovno uvjetovanog otkaza i otkaznog roka koji je radniku priznat, te određen Zakonom o radu i Odlukom o otkazu?

3. Od kojeg trenutka se radnik (tužitelj) mogao valjano odreći otpremnine ili dijela otpremnine tj. da li je valjano odricanje od otpremnine koje je učinjeno prije isteka otkaznog roka?“

Tužitelj se u reviziji obrazlažući razloge važnosti postavljenih pravnih pitanja poziva na odluku revizijskog suda broj Revr-215/07 od 13. studenoga 2007. (u odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje) te na odluke revizijskog suda broj Revr-607/06 od 29. svibnja 2007., broj Revr-307/07 od 19. lipnja 2007., broj Revr-544/07 od 17. rujna 2007., broj Rev-1747/99 od 15. ožujka 2000., broj Revr-91/09 od 11. ožujka 2009. i broj Revr-76/09 od 4. ožujka 2009. (u odnosu na drugo i treće postavljeno pravno pitanje), tvrdeći da je pobijana odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženom u navedenim odlukama.

U odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje u izvanrednoj reviziji treba reći da je u revizijskoj odluci broj Revr-215/07 od 13. studenoga 2007. bilo sporno kada je radnik primio odluku o otkazu i je li mu odluka o otkazu dostavljena na pravilan način radi utvrđenja je li radnik u propisanom roku podnio zahtjev za zaštitu prava sukladno odredbi čl. 126. st. 1. i st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95 i 65/95 – dalje: ZR). Osim toga, riječ je o ukidnoj odluci kojom je ukinuta drugostupanjska odluka zbog proturječnosti zaključka drugostupanjskog suda sa sadržajem spisa zbog čega nije bilo moguće ispitati pravilnost drugostupanjske odluke pa revizijski sud u toj odluci uopće nije zauzeo pravno shvaćanje o pravilnosti uručenja odluke o otkazu radniku i načinu na koji radniku treba dostavljati odluku o otkazu.

Nasuprot tome, u ovoj pravnoj stvari nije bilo sporno da je tužitelj, kao radnik tuženika,  primio odluku o otkazu, da je tužitelj osobno potpisao odluku o otkazu i Sporazum kojim se odrekao prava na dio otpremnine te da tužitelj, kao radnik nije pobijao odluku o otkazu ugovora o radu niti sklopljeni Sporazum o odricanju prava na dio otpremnine.

S obzirom da se odluka na koju se poziva revident temelji na različitom činjeničnom stanju od činjeničnog stanja u ovom postupku te da u revizijskoj odluci Revr-215/07 od 13. studenoga 2007. nije zauzeto pravno shvaćanje koje bi bilo suprotno shvaćanju izraženom u nižestupanjskim odlukama u ovom konkretnom predmetu to prema ocjeni revizijskog suda prvo postavljeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Na temelju činjeničnih utvrđenja da su parnične stranke sklopile Sporazum 1. listopada 2010. u kojem je tužitelj naveo da je suglasan da mu je radni odnos prestao na temelju Odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 30. lipnja 2010., da se odriče prava na korištenje otkaznog roka, da  mu radni odnos prestaje s danom 30. rujna 2010., da se odriče dijela otpremnine u iznosu od 31.500,00 kuna i da  prihvaća isplatu otpremnine u iznosu od 73.500,00 kuna sudovi su ocijenili da se tužitelj (1. listopada 2010.) valjano odrekao prava na isplatu dijela otpremnine jer se je tog prava odrekao nakon što se odrekao korištenja otkaznog roka i nakon što mu je radni odnos kod tuženika prestao dan ranije tj. 30. rujna 2010.

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda zauzeto u obrazloženju revizijom pobijane presude u skladu je sa shvaćanjem revizijskog suda prema kojem se radnik može valjalo odreći kako korištenja otkaznog roka, tako i dijela otpremnine nakon dospijeća iste, a isto tako da otpremnina dospijeva danom prestanka radnog odnosa, ako stranke nisu ugovorile kasniji datum dospijeća obveze (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 28. svibnja 2007). Stoga drugo i treće postavljena pravna pitanja u reviziji nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Osim toga tužitelj u podnesenoj izvanrednoj reviziji nije pravilno naveo razloge važnosti u odnosu na drugo postavljeno i treće postavljeno pravno pitanje  jer se u odlukama ovog suda broj Revr-607/06 od 29. svibnja 2007., broj Revr-307/07 od 19. lipnja 2007., broj Revr-544/07 od 17. rujna 2007., broj Rev-1747/99 od 15. ožujka 2000., broj Revr-91/09 od 11. ožujka 2009. i broj Revr-76/09 od 4. ožujka 2009. nije radilo o istim činjeničnim niti pravnim situacijama kao u ovom postupku.

Naime, u predmetima broj Revr-607/06 od 29. svibnja 2007., broj Revr-307/07 od 19. lipnja 2007., broj Revr-544/07 od 17. rujna 2007., broj Revr-91/09 od 11. ožujka 2009. i broj Revr-76/09 od 4. ožujka 2009. bilo je utvrđeno da su radnici ugovorili manji iznos otpremnine odnosno da su se odrekli prava na dio otpremnine prije nego što je to pravo uopće i nastalo, budući su ga se odrekli prije otkaza ugovora o radu. U predmetu broj Rev-1747/99 od 15. ožujka 2000. bilo je utvrđeno da je tužiteljica koristila otkazni rok radi čega je i vrijeme otkaznog roka uzeto u obzir prilikom ocjene prava na visinu otpremnine, što u ovom postupku nije slučaj.

Zbog navedenog je revizija tužitelja na temelju čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP odbačena kao nedopuštena.

Zagreb, 17. svibnja 2016.