Broj: Revr 104/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. S. iz Š., zastupanog po punomoćnicima Ž. Č. i D. Č., odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ž. Č. i D. Č. u Š., protiv tuženika T.-T. d.d. za proizvodnju valjanih proizvoda Š., zastupanog po punomoćniku K. K., odvjetniku u Š., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1978/13-2 od 25. studenog 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-872/13 od 30. rujna 2013., u sjednici održanoj 24. svibnja 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od tuženika isplatu preostalog dijela pripadajuće otpremnine u iznosu od 55.500,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2010. do isplate kao i naknadu parničnog troška (točka I. izreke). Nadalje, naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.125,00 kn (točka II. izreke).

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz članka 382. stavak 2. točka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže prihvaćanje revizije i preinačenje nižestupanjskih odluka na način da tužbeni zahtjev u cijelosti prihvati, a podredno ukidanje istih i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

              Revizija nije dopuštena.

 

Prema odredbi članka 382. stavak 2. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi članka 382. stavak 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema odredbi stavka 3. navedenog članka u reviziji iz članka 382. stavak 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              Predmet spora je zahtjev za isplatu neisplaćenog dijela otpremnine u iznosu od 55.500,00 kn, a koja za navršenih 37 godina radnog staža iznosi 185.000,00 kn, od čega je tuženik tužitelju isplatio 129.500,00 kn.

 

Imajući na umu utvrđenje da se tužitelj odrekao dijela otpremnine nakon otkaza ugovora o radu, kada se odrekao i korištenja otkaznog roka, nižestupanjski sudovi su zaključili da odricanje od prava na dio otpremnine proizvodi pravni učinak te su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Tužitelj u reviziji postavlja dva pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:

 

              „1. Na koji način, odnosno temeljem kojeg propisa je, do stupanja na snagu Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11 i 82/12), trebalo radniku dostavljati odluke kojima se odlučuje o njegovom statusu u radnom odnosu?

 

2. Kada dospijeva obveza poslodavca na isplatu otpremnine u slučaju poslovno uvjetovanog otkaza i otkaznog roka koji je radniku priznat, te određen Zakonom o radu i Odlukom o otkazu, a s tim u vezi i pitanje od kojeg trenutka se radnik (tužitelj) mogao valjano odreći otpremnine ili dijela otpremnine tj. da li je valjano odricanje od otpremnine koje je učinjeno prije isteka otkaznog roka?“

 

Obrazlažući važnost prvog postavljenog pitanja revident navodi da je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova protivno pravnom shvaćanju revizijskog suda izraženom u rješenju broj Revr-215/07.

 

Nadalje, obrazlažući važnost drugog postavljenog pitanja revident navodi da je pobijana drugostupanjska odluka utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženim u odlukama broj Revr-607/06, Revr-307/07, Revr-544/07, Rev-1747/99, Revr-91/09 i Revr-76/09.

 

Glede prvo postavljenog pitanja tužitelj problematizira koje je dokaze sud trebao izvesti na okolnost datuma dostave Odluke o otkazu ugovora o radu od 30. lipnja 2010., Izjave od 13. rujna 2010. i Sporazuma od 14. rujna 2010.

Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a u konkretnom slučaju žalbene navode tužitelja da na navedene okolnosti nisu izvedeni predloženi dokazi, drugostupanjski sud je otklonio kao neodlučne budući se tužitelj Sporazumom od 14. rujna 2010. suglasio da mu je radni odnos prestao dana 13. rujna 2010., odrekao se korištenja otkaznog roka i dijela otpremnine, a Izjavom od 13. rujna 2010. potvrdio primitak Odluke o otkazu od 30. lipnja 2010. koju nije pobijao.

 

Iz odluke broj Revr 215/07 na koju se revident poziva proizlazi da je u tom predmetu bilo sporno je li tužitelju dostavljena odluka o otkazu odnosno je li na povratnici njegov potpis.

 

Budući činjenična i pravna situacija u predmetu broj Revr-215/07 na koju se revident poziva nije usporediva sa stanjem u ovom predmetu, revident nije opravdao tvrdnju da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda.

 

Zbog toga prvo postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Niti drugo postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Iz nižestupanjskih odluka proizlazi da su parnične stranke sklopile Sporazum 14. rujna 2010. u kojem je navedeno da je tužitelj suglasan da mu je radni odnos prestao na temelju Odluke o otkazu ugovora o radu od 30. lipnja 2010., da se odriče korištenja otkaznog roka, da mu je radni odnos prestao 13. rujna 2010., da se izričito odriče dijela otpremnine u iznosu od 55.500,00 kn te da izričito prihvaća isplatu otpremnine u iznosu od 129.500,00 kn.

 

Shvaćanje nižestupanjskih sudova da u takvim okolnostima odricanje od dijela otpremnine proizvodi pravni učinak u skladu je sa shvaćanjem revizijskog suda prema kojem se radnik može valjano odreći kako korištenja otkaznog roka, tako i dijela otpremnine, nakon dospijeća iste, a isto tako da otpremnina dospijeva danom prestanka radnog odnosa, ako stranke nisu ugovorile kasniji datum dospijeća obveze.

 

Suprotno navodima revidenta, pobijana odluka nije utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem izraženim u odlukama na koje se revident poziva jer su te odluke donesene u drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Naime, u predmetima Revr-607/06, Revr-307/07, Revr-544/07, Revr-91/09 i Revr-76/09 je bilo utvrđeno da su radnici ugovorili manji iznos otpremnine odnosno da su se odrekli prava na dio otpremnine prije nego što je to pravo uopće i nastalo, budući su ga se odrekli prije otkaza ugovora o radu. U predmetu broj Rev-1747/99 bilo je utvrđeno da je tužiteljica koristila otkazni rok radi čega je i vrijeme otkaznog roka uzeto u obzir prilikom ocjene prava na visinu otpremnine, što u ovom predmetu nije slučaj.

 

Slijedom navedenog reviziju tužitelja je valjalo odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe članka 392.b stavak 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 24. svibnja 2016.