Broj: Revr 575/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice H. I. iz G., OIB: ..., koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda V. K., E. B., M. H. M., I. R., B. P., S. P. i N. K., odvjetnici u R., protiv tuženika B. K. d.d. u stečaju, K., OIB: ..., radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Splitu br. Gžrs-71/14 od 14. listopada 2015., kojom je ukinuta presuda Općinskog suda u Rijeci br. P-2168/13 od 20. prosinca 2013. i odbačena tužba tužiteljice, u sjednici održanoj 8. lipnja 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se revizija tužiteljice i ukida se rješenje Županijskog suda u Splitu br. Gžrs-71/14 od 14. listopada 2015., te se predmet vraća na ponovno suđenje istome sudu.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja prihvaćena je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi ništetnim dio izjave tužiteljice od 4. lipnja 2012. u dijelu koji glasi: „Također potvrđujem ovom izjavom kako prema poslodavcu nemam nikakvih drugih potraživanja po bilo kojoj osnovi, osim onih na koja sam stekao pravo odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 4.06.2012.g., ali isključujući ona kojih sam se odrekao ovom izjavom, te da se ujedno odričem svakog drugog eventualnog nespomenutog potraživanja po svim osnovama. Isto tako utvrđen je ništetnim dio odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, u toč. IV. u dijelu u kojem je propušteno navesti postojanje tražbine tužiteljice prema tuženiku koje proizlazi iz pravomoćnih sudskih presuda Općinskog suda u Rijeci, pod posl.br. Prs-379/08 od dana 29.07.2009., te Županijskog suda u Rijeci pod posl.br. Gž-4714/09 od dana 14.09.2011.g., a odnosi se na razliku plaće, a radi koje tražbine je tužitelj pokrenuo parnični postupak pred Općinskim sudom u Rijeci i koji se vodi pod posl.br. P-1545/12.“. Ujedno je naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom od 20. prosinca 2013. do isplate.

 

Drugostupanjskim rješenjem ukinuta je prvostupanjska presuda i odbačena je tužba tužiteljice (toč. I.), te je naloženo tužiteljici da tuženiku nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.050,00 kn, s time da je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen.

 

Protiv rješenja suda drugoga stupnja tužiteljica je pravodobno podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP), navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnih pitanja o kojima je revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je shvaćanje drugostupanjskog suda utemeljeno na shvaćanju koje je u protivnosti sa shvaćanjem revizijskog suda.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužiteljice je osnovana.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnim dio njezine izjave od 4. lipnja 2012., odnosno dio odluke o poslovno uvjetovanom otkazu u toč. IV. u kojoj je propušteno navesti postojanje potraživanja tužiteljice prema tuženiku na temelju presuda Općinskog i Županijskog suda u Rijeci. Obzirom na navedeno jasno je da se ne radi o radnom sporu u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP, pa se dopuštenost revizije ocjenjuje prema kriteriju vrijednosti predmeta spora, odnosno pobijanog dijela presude.

 

U konkretnom slučaju revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP nije dopuštena, jer vrijednost pobijanog dijela ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, a isto tako nije dopuštena niti revizija prema toč. 3. istog stavka, jer sud drugoga stupnja nije pobijanu odluku donio primjenom odredbi čl. 373.a i čl. 373.b ZPP.

 

Rješenje drugostupanjskog suda kojim je ukinuta prvostupanjska presuda i odbačena tužba je rješenje kojim postupak pravomoćno završava u smislu odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. Prema toj odredbi stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim se postupak pravomoćno završava u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP).

 

Obzirom na navedeno u ovom predmetu dopuštena je jedino revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Sud drugoga stupnja je prihvaćajući žalbu tuženika ukinuo prvostupanjsku presudu i odbacio tužbu tužiteljice, zauzimajući pri tom shvaćanje da tužiteljica nije pravovremeno tražila sudsku zaštitu u smislu odredbe čl. 129. Zakona o radu („Narodne novine“, br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 - dalje: ZR). Naime, prema odredbi čl. 129. st. 1. i 2. ZR radnik kojim smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno o saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava. Ako poslodavac u roku od 15 dana od dana dostave zahtjeva radnika ne udovolji tom zahtjevu, tada radnik ima pravo u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

 

U konkretnom slučaju tužiteljici je odluka o poslovno uvjetovanom otkazu uručena 4. lipnja 2012., te je tužiteljica putem pošte preporučenom pošiljkom izjavila zahtjev za zaštitu prava 19. lipnja 2012., koju je pošiljku tuženik primio 20. lipnja 2012., a što je vidljivo iz dostavnice koja prileži spisu. Drugostupanjski sud je kod računanja rokova vodio računa jedino o tome kada je tužiteljica zahtjev za zaštitu prava predala na poštu, a ne kada je tuženik stvarno primio takav zahtjev tužiteljice. Obzirom na takav način računanja rokova, utvrđeno je da je rok za podnošenje tužbe počeo teći 5. srpnja 2012., da je isti istekao 19. srpnja 2012., te da je tužba predana sudu van roka 20. srpnja 2012.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima protiv drugostupanjske presude nije dozvoljeno podnijeti reviziju iz st. 1. istog članka, stranka ima pravo izjaviti reviziju ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U reviziji iz st. 2. prema odredbi st. 3. istog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje radi kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Tužiteljica u reviziji postavlja sljedeća pitanja:

 

„1. Da li je tužba podnesena u roku iz čl. 129. st. 2. Zakona o radu kada je radnik rok za podnošenje tužbe računao od dana primitka zahtjeva za zaštitu prava poslodavca o čemu radnik ima dokaz o datumu primitka zahtjeva za zaštitu prava od strane poslodavca u vidu povratnice izdane od pošte?

2. Da li tužba radi utvrđenja predstavlja sudsku zaštitu prava iz čl. 129. Zakona o radu te je vezana uz rokove iz te odredbe ili predstavlja tužbu podnesenu temeljem čl. 187. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku te nije vezana uz bilo kakve rokove, tim više što ova tužba predstavlja tužbu radi utvrđenja ništetnosti, a koje pravo utvrđivanja ništetnosti ne zastarijeva niti se na to pravo odnosi bilo kakav prekluzivni rok (posebice u odnosu na izjavu od 04.06.2012.g.?“

 

U odnosu na prvo postavljeno pitanje kao razlog važnosti navodi se odluka revizijskog suda Revr-688/2013-2 od 6. studenoga 2013., dok se u odnosu na drugo postavljeno pitanje tužiteljica poziva na odluku revizijskog suda br. Revr-902/2011-2 od 21. ožujka 2012.

 

Pogrešno je shvaćanje drugostupanjskog suda da se rok računa od dana kada je radnik predao zahtjev za zaštitu prava preporučeno na pošti, u slučaju kada radnik raspolaže javnom ispravom - povratnicom iz koje je vidljivo kada je poslodavac taj zahtjev zaprimio.

 

Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je shvaćanje da „kada je radnik zahtjev za zaštitu prava predao u roku preporučenom pošiljkom putem pošte, kada je iz javne isprave (povratnice) imao podatak kada je poslodavac primio njegov zahtjev, tada se pitanje pravovremenosti traženja sudske zaštite prava sukladno roku iz čl. 129. st. 2. Zakona o radu ne može računati od dana kada je zahtjev za zaštitu prava predan pošti preporučenom pošiljkom, već od dana kada je poslodavac primio zahtjev radnika za ostvarenje povrijeđenog prava“.

 

Iz navedenog vidljivo je da je shvaćanje drugostupanjskog suda u protivnosti s navedenim shvaćanjem, pa bi pravilnim računanjem rokova tužba tužiteljice u smislu čl. 129. ZR bila pravovremeno podnesena.

 

No, revizija tužiteljice je osnovana i glede drugog postavljenog pitanja. Kod toga valja istaći da je u konkretnom slučaju tužiteljica tražila utvrđenje ništetnosti izjave i dijela odluke, te je podnesena tužba na utvrđenje u smislu odredbe čl. 187. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku. Ta pak tužba nije vezana za bilo koji rok, već pitanje je li takva tužba dopuštena vezano uz pitanje ima li tužitelj pravni interes zahtijevati takvo utvrđenje, što je procesna pretpostavka za dopuštenost deklaratorne tužbe. U konkretnom slučaju, a obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice, tužiteljica nije niti bila dužna tražiti zaštitu u rokovima iz čl. 129. ZR, a kako to pogrešno smatra drugostupanjski sud.

 

Radi navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP ukinuti pobijanu drugostupanjsku presudu i predmet vratiti istome sudu, koji će u nastavku postupka ponovno odlučiti o žalbi tuženika, vodeći računa o shvaćanjima iznijetim u ovoj odluci.

 

Zagreb, 8. lipnja 2016.