Broj: Revr 1095/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja u pravnoj stvari tužitelja S. M. iz J., OIB: ... kojeg zastupa punomoćnica M. Dž. P., odvjetnica u O., protiv tuženika O. - K. d.d. iz O., OIB: ... kojeg zastupa punomoćnik M. O., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nezakonitosti odluke o poslovno uvjetovanom otkazu, vraćanju tužitelja na rad te isplati naknade plaća, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-4117/2014-2 od 4. prosinca 2014. kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-146/2014-22 od 19. rujna 2014., u sjednici održanoj 8. lipnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je nedopuštena odluka tuženika od 30. travnja 2012. kojom je otkazao tužitelju Ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, zahtjev za vraćanje tužitelja na rad, kao i zahtjev za naknadu izgubljene plaće.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv presude suda drugog stupnja podnio je reviziju tužitelj, pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP) s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske usvoji reviziju tužitelja te preinači drugostupanjsku odluku, usvoji tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima iz revizije presuda suda prvog stupnja može se ispitati, taj sud je dao razloge o svim bitnim činjenicama važnim za presuđenje, jednako kao i sud drugog stupnja koji je potvrdivši presudu suda prvog stupnja, otklonio navedenu bitnu povredu, te ocijenio žalbene navode tužitelja koji su od odlučnog značenja za presuđenje u ovoj stvari. Dakle, niti u postupku pred sudom drugog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, niti je u postupku pred tim sudom ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom iz čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju se posredno poziva podnositelj revizije.

 

Također, suprotno tvrdnji tužitelja sud prvog stupnja je proveo postupak i ocijenio izvedene dokaze na kojima je utemeljio presudu u skladu s čl. 8. ZPP-a, a takvu ocjenu dokaza je prihvatio i sud drugog stupnja. Navedenu ocjenu revizija nije dovela u sumnju, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredaba o teretu dokazivanja u radnim sporovima iz čl. 131. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR).

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženika od 30. travnja 2012. kojim je otkazao tužitelju Ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, vraćanje tužitelja na rad i isplatu naknade plaće.

 

Zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza Ugovora o radu tužitelj temelji na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo da tuženik prilikom donošenja navedene odluke nije vodio računa o socijalnim kriterijima iz odredbe čl. 107. st. 3. ZR-a, da nije izradio program zbrinjavanja viška radnika u skladu sa zakonom, te da se nije savjetovao s Radničkim vijećem u svezi s konkretnim otkazom tužitelju.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 18. kolovoza 2008. bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu poslovođa II. grupe,

- da je tuženik tužitelju i još 180 radnika otkazao ugovor o radu 30. travnja 2012. zbog poslovno uvjetovanih razloga,

- da je tuženik sačinio program zbrinjavanja viška radnika za koje je dobio suglasnost Radničkog vijeća i nadležnog Zavoda za zapošljavanje,

- da je poslodavac prilikom otkazivanja vodio računa i o socijalnim kriterijima iz čl. 107. st. 3. ZR-a.

Na temelju utvrđenih činjenica sudovi nižeg stupnja odbijaju tužbeni zahtjev.

 

Suprotno navodima iz revizije ovaj sud smatra da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo.

 

Prema odredbi čl. 118. ZR-a namjeru da otkaže određeni ugovor o radu poslodavac je dužan priopćiti Radničkom vijeću te je dužan o toj odluci savjetovati se s Radničkim vijećem u skladu, na način i pod uvjetima propisanim zakonom.

 

Odredbom čl. 107. st. 3. ZR-a propisano je da pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Na temelju odredbe čl. 149. st. 1. ZR-a propisano je da se prije donošenja odluke važne za položaj radnika poslodavac mora savjetovati sa Radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora Radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaje radnika.

 

Prema odredbi čl. 149. st. 4. ZR-a podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti Radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke. Pravodobno ovdje znači da se obavijest mora dostaviti na način i u roku koji omogućava Radničkom vijeću zauzimanje stavova o otkazu u propisanom roku dok potpuno znači da se Radničkom vijeću moraju dostaviti podaci radnika važni za donošenje odluke.

 

Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja, posebno kada Radničko vijeće nije tražilo dodatne obavijesti, odnosno zahtijevalo održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja u smislu odredbe čl. 149. st. 2. ZR-a, niti je u roku dostavilo svoje očitovanje o namjeravanoj odluci poslodavca, ne može se prihvatiti iznijeto pravno shvaćanje tužitelja, da se tuženik propustio savjetovati s Radničkim vijećem o odluci o otkazu ugovora o radu.

 

Također, prema stajalištu ovog suda, a suprotno revizijskim navodima tužitelja, zamolbom za očitovanje tuženiku upućenom Radničkom vijeću 20. travnja 2012. kojoj je prethodilo savjetovanje s Radničkim vijećem o donošenju programa zbrinjavanja Radničkom vijeću, neovisno o tome što su dostavljeni jednim pismenom, dostavljeni su potpuni podaci o namjeravanim odlukama za svakog pojedinog radnika s podacima o spolu, starosti, radnom mjestu, trajanju radnog odnosa, obvezama uzdržavanja te eventualno invalidnosti pojedinih radnika.

 

Okolnost da uz dostavljeni tabelarni prikaz kriterija o kojima poslodavac mora voditi računa pri otkazivanju ugovora o radu iz poslovno i osobno uvjetovanih razloga iz čl. 107. st. 3. ZR-a, tuženik nije pobliže obrazložio kojem kriteriju je za pojedinog radnika dao prednost, samo zbog tog, ne dovodi do nedopuštenosti otkaza, naime pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Prema odredbi čl. 131. st. 1. ZR-a u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja leži na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako tim ili drugim zakonom nije drugačije uređeno. U slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, ako je ugovor otkazao poslodavac, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu (čl. 131. st. 3. ZR-a) to konkretno kod poslovno uvjetovanog otkaza znači da poslodavac treba dokazati da je prestala potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih i organizacijskih razloga, dok činjenicu postupanja poslodavca suprotno odredbi čl. 107. st. 3. ZR-a, neovisno o sadržaju obrazloženja odluke o otkazu treba dokazati radnik, što tužitelj u ovom slučaju nije dokazao.

 

Dakle, sudovi prvog stupnja pravilno su primijenili materijalno pravo te nije ostvaren niti ovaj revizijski navod.

 

Slijedom navedenog, na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP-a reviziju tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 8. lipnja 2016.