Broj: Revr 1438/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja B. B. iz V., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica S. K., diplomirana pravnica iz NHS RU O., protiv tuženika I. d.d. Z., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik V. B., odvjetnik u O., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-696/2015-2 od 26. ožujka 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-334/13-12 od 25. studenoga 2014., u sjednici održanoj 15. lipnja 2016.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da tuženikova odluka od 27. ožujka 2013. kojom redovito otkazuje ugovor o radu tužitelju nije dopuštena, te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, također naloženo je tuženiku da tužitelja vrati na rad.

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud uvaži reviziju i preinači presudu suda drugog stupnja i presudu suda prvog stupnja, na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, ili da ukine presudu suda drugog stupnja i presudu suda prvog stupnja i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

U svom odgovoru na reviziju tuženika, tužitelj predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju tuženika odbije kao neosnovanu.

Revizija tuženika nije osnovana.

Postupajući prema odredbi iz čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP) ovaj sud je pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženika o otkazu ugovora o radu i vraćanje na rad na radno mjesto na kojem je radio prije otkazivanja.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj kod tuženika bio zaposlen na radnom mjestu vozača teretnog vozila na temelju Ugovora o radu na određeno vrijeme od 1. studenoga 2012.,

- da je tuženik dana 27. ožujka 2013. otkazao tužitelju Ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja,

- da se skrivljeno ponašanje tužitelja, prema odluci o otkazu, sastojalo u tome što je dana 5. rujna 2012. imao nalog za prijevoz robe iz skladišta O. na benzinsku postaju D. pri čemu je prijevoz trebao izvršiti po cesti D55 koja je cesta definirana Odlukom o određivanju parkirališnih mjesta i ograničenja za prijevoz opasnih stvari javnim cestama („Narodne novine“, broj 15/10 i 25/11 - dalje: Odluka), da je pri povratku prema skladištu u O. izabrao put povratka sporednom cestom O. - V., u mjestu P. se zaustavio u trajanju od 19 minuta, što nije zabilježeno u putnom listu, te da je vrativši se u O. preuzeo i drugi nalog za prijevoz robe na odredište F. B. i K. D. M. i čim je napustio skladište sa punom cisternom goriva, zaustavio se pored obližnjeg ugostiteljskog objekta koji nije propisan kao jedno od mjesta dozvoljenih za parkiranje prema navedenoj Odluci,

- da, međutim, tužitelj nije dobio zadanu rutu kojom se morao kretati, da su tužiteljeva zaustavljanja uredno evidentirana u putnom listu, da je tužitelj gorivo vozio benzinskim postajama, te da je čl. 5 navedene Odluke određeno da je prijevoz opasnih stvari smio obavljati isključivo javnim cestama, osim u slučajevima opskrbe gospodarskih subjekata, benzinskih postaja i stanovništva,

- da je tuženik donio upute za upravljanje autocisternama u vlasništvu tuženika kojim je vozač dužan vršiti prijevoz najkraćim mogućim putem što je tužitelj učinio.

U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik u reviziji navodi da je tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer sud drugog stupnja nije dao razloge o žalbenim navodima koji su se odnosili na ocjenu iskaza svjedoka na okolnost naloga kojeg je tužitelj dobio za prijevoz.

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Prema ocjeni ovog suda u pobijanoj drugostupanjskoj presudi navedeni su razlozi koji se odnose na ocjenu dokaza suda prvog stupnja, a koji se tiču iskaza svjedoka I. B., F. K. i M. M., kojima je sud prvog stupnja povjerovao, te ocjena dokaza Z. A. referenta za transport, M. D. i N. B. kojima sud prvog stupnja nije povjerovao.

Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet revizijskog razmatranja pobijane drugostupanjske presude, u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, svodi se na ocjenu jesu li sudovi odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovom postupku pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 107. st. 1. toč. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR).

Obzirom na utvrđenja sudova nižeg stupnja da tužitelj nije dobio zadanu rutu kojom se mora kretati, da je svoja zadržavanja uredno evidentirao u putnom listu, te da se u konkretnom slučaju tužitelj nije trebao pridržavati Odluke, o prijevozu isključivo javnim cestama navedenim u toč. 4., jer je u konkretnom slučaju tužitelj opskrbljivao benzinom benzinske postaje, pravilno su sudovi nižeg stupnja primijenili materijalno pravo kada su zaključili da se u postupanju tužitelja nije ostvario razlog za redoviti otkaz ugovora o radu iz čl. 107. st. 1. toč. 3. ZR-a, zbog čega su pravilno prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja.

Ovaj sud nije uzeo u razmatranje navode tužitelja kojima u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava iznosi činjenice, analizira utvrđeno činjenično stanje i polemizira s ocjenom nižestupanjski sudova jer se radi o činjeničnim prigovorima, zbog kojeg reviziju nije dopušteno podnijeti u smislu odredbe iz čl. 385. st. 1. ZPP-a.

Dakle, u postupanju pred nižestupanjskim sudovima nije se ostvario niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Zbog navedenog valjalo je kao neosnovanu odbiti reviziju tuženika, a na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP-a, te odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 15. lipnja 2016.