Broj: Revr 1229/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. D. iz K., kojeg zastupa punomoćnik B. N., odvjetnik u D., protiv tuženika T. grupe d.d. O., kojeg zastupaju punomoćnici M. R. i N. G., odvjetnici u Odvjetničkom društvu R. i partneri, Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-4659/2012-2 od 31. siječnja 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-191/2012-13 od 20. srpnja 2012., u sjednici dana 28. lipnja 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-4659/2012-2 od 31. siječnja 2013. se odbacuje kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Osijeku je presudom poslovni broj Gž-4659/2012-2 od 31. siječnja 2013. odbio žalbu tuženika i potvrdio presudu Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-191/2012-13 od 20. srpnja 2012. kojom je naloženo tuženiku T. d.d. O. isplatiti tužitelju M. D. iz K. po osnovi manje isplaćene otpremnine iznos od 35.077,21 kunu sa zateznim kamatama koje teku od 24. rujna 2010. do isplate po stopama navedenim u presudi, te naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 4.000,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. točka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj je naveo da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tužitelju naloži naknaditi tuženiku parnične troškove uvećane za troškove revizije u iznosu od 3.275,00 kuna.

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju te je predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske odbaci reviziju kao nedopuštenu.

 

Revizija je nedopuštena.

 

Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ispitalo je dopuštenost revizije imajući na umu da je tužitelj podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. točka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 – dalje: ZPP) te da u ovom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude iznosi 35.071,21 kunu, dakle ne prelazi 200.000,00 kuna, a ne radi o pobijanoj presudi iz čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji: da su u reviziji određeno naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi (obrazloženi) razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni sukladno svojoj ulozi propisanoj Ustavom Republike Hrvatske.

 

U ovom slučaju revizija ne udovoljava kumulativno propisanim uvjetima jer naznačena pitanja nisu važna za ujednačavanje sudske prakse.

 

Pobijana presuda je donesena u sporu iz ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog za obavljanje poslova trgovinskog predstavnika, a koji ugovor je prednik tuženika otkazao tužitelju odlukom o osobno uvjetovanom otkazu od 7. rujna 2010. Odlukom o otkazu je utvrđeno pravo tužitelja na otpremninu u iznosu od 39.922,79 kuna. Tužitelj nije pobijao odluku o otkazu ugovora o radu glede otpremnine, a u ovoj parnici potražuje isplatu razlike otpremnine u iznosu od 35.077,21 kunu koji iznos mu je i dosuđen.

 

Tužbeni zahtjev je prihvaćen pozivom na odredbu čl. 119. st. 2. i 3. . Zakona o radu („Narodne Novine“ broj 149/09, dalje ZR) kojom je propisan najniži iznos otpremnine koja se može isplatiti, ako zakonom, Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drugačije određeno. U ovom slučaju je za radnika povoljnija odredba čl. 76. st. 1. točka 2. Kolektivnog ugovora I. K. d.d. O. kojom je propisano da u slučaju poslovno ili osobno uvjetovanog otkaza ugovora o radu radnik ima pravo na otpremninu u visini od 3.000,00 kuna za svaku godinu staža kod tog društva, ali ukupno ne višu od 75.000,00 kuna. Opisanim načinom obračuna tužitelju pripada otpremnina u ukupnom iznosu od 75.000,00 kuna, a poslodavac mu je isplatio otpremninu u ukupnom iznosu od 39.922,79 kuna, pa mu je naloženo isplatiti razliku do pune otpremnine.

 

Okolnost što je tužitelj izjavio da se odriče bilo kakvih potraživanja po osnovi ugovora o radu u trenutku kad je donesena odluka o otkazu, te što se nije poslodavcu obratio za zaštitu prava zbog povrede prava na otpremninu i nije sudski pobijao odluku o otkazu u dijelu koji se odnosi na otpremninu sud je ocijenio nebitnom za rješenje spora. Potraživanje tužitelja po osnovi otpremnine nije dospjelo u trenutku primitka odluke o otkazu, pa se u tom trenutku nije mogao odreći prava na otpremninu. Radnik može svoja prava na novčana potraživanja koja mu je uskratio poslodavac zahtijevati neposredno podnošenjem zahtjeva nadležnom sudu bez prethodnog podnošenja zahtjeva poslodavcu, u skladu s odredbom čl. 129. st. 3. ZR.

 

Tuženik je revizijom osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude glede spornih pravnih pitanja koja tuženik nije izričito definirao, ali iz cjelokupnog sadržaja revizije slijedi da se radi o pitanjima:

 

1.              Ima li radnik pravo na sudsku zaštitu prava na otpremninu u slučaju otkaza ugovora o radu kada nije prethodno pobijao odluku o otkazu ugovora o radu u dijelu kojim je utvrđeno pravo na otpremninu i visina otpremnine?

 

2.              Kada dospijeva pravo na otpremninu u slučaju otkaza ugovora o radu te može li se radnik prije isteka otkaznog roka valjano odreći prava na otpremninu?

 

Navedena pitanja se odnose na odredbe čl. 119. st. 3. i čl. 129. st. 3.ZR. te odredbe čl. 1092. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 112/99.,88/01., dalje ZOO) koja se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05., 41/08).

 

Tuženik je kao razlog važnosti naznačenih pitanja naveo:

 

-da o prvom spornom pitanju Vrhovni sud RH još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, primjerice Županijskog suda u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-8727/01 od 18. lipnja 2002.,

 

-da je o drugom pitanju revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje u presudama poslovni broj Revr-6/07 od 31. siječnja 2007. i Revr-326/08 od 28. travnja 2009., ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

Vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da naznačena pitanja nisu važna pitanja u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

U odnosu na prvo naznačeno pitanje zakonska odredba čl. 129. st. 3. ZR je sasvim jasna i glasi: Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugim novčanim potraživanjima iz radnog odnosa.

 

Ova odredba je primijenjena u nizu presuda Vrhovnog suda RH kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu razlike otpremnine, odnosno pružena sudska zaštita, iako radnik nije prethodno pobijao odluku poslodavca glede visine otpremnine.

 

U odnosu na drugo naznačeno pitanje glede primjene odredbe čl. 119. ZR u vezi s odredbom čl. 1092. st. 1. ZR Vrhovni sud RH je zauzeo pravno shvaćanje u više presuda, primjerice u presudi poslovni broj Revr-228/11 od 20. travnja 2011., a koje shvaćanje glasi:„Obveza plaćanja otpremnine dospijeva s danom prestanka radnog odnosa to jest istekom otkaznog roka.“

 

U presudama poslovni broj Rev-329/94 od 11. lipnja 1995. i Rev-1327/94 od 5. srpnja 1995. Vrhovni sud RH je zauzeo pravno shvaćanje:“Kad je radnik primio otpremninu u manjem iznosu nego što mu pripada ima pravo zahtijevati razliku ako je se nije na jasan način odrekao.“

 

Glede odricanja prava na otpremninu Vrhovni sud se izjasnio u presudi poslovni broj Revr-149/07 od 8. ožujka 2007., te identično u nizu kasnijih presuda:

 

„Pravno shvaćanje sudova nižeg stupnja da odricanje od prava na otpremninu unaprijed nema pravnog učinka prihvaća i ovaj sud. Pravo na otpremninu ima u smislu odredbe čl. 118. st. 1.sada čl. 125. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 137/04 – pročišćeni tekst, dalje: ZR) radnik kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu, pa prije otkaza ugovora o radu to pravo ne može nastati. Tražbina po osnovi otpremnine ne može ni dospjeti prije nego je otkazan ugovor o radu. Pitanje kada dospijeva obveza poslodavca na isplatu otpremnine radniku treba prosuđivati po općim pravilima obveznog prava, tj. prema odredbi čl. 314. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99.), koji se u ovom slučaju primjenjuje, a to znači da radnik nakon što mu je otkazan ugovor o radu može zahtijevati odmah ispunjenje obveze od strane poslodavca, odnosno istekom roka ako je određen. Mogućnost odricanja radnika od prava na otpremninu ne ovisi međutim od dospjelosti tražbine po osnovi otpremnine, jer je moguće i odricanje od tražbine koja nije još dospjela ako ona postoji. Nije moguće odricanje od prava kojeg još nema (koje nije nastalo). Određena osoba može se odreći nečega što ima (što joj pripada), a ne nečega što nema (što joj ne pripada). Budući je nastanak prava na otpremninu u smislu čl. 125. ZR vezano uz otkaz ugovor o radu, ono ne može nastati prije nego je poslodavac otkazao ugovor o radu, pa se prije toga radnik ne može odreći prava na otpremninu jer tog prava još nema.

 

Odricanje od prava na otpremninu treba, međutim, razlikovati od ugovaranja visine otpremnine. Sporazum poslodavca i radnika o visini otpremnine predstavlja sporazum kojim se uređuje jedno od pitanja iz radnog odnosa, a koje može biti uređeno samim ugovorom o radu ili posebnim sporazumom (kao u ovom slučaju). Radnik i poslodavac mogu ugovoriti otpremninu s tim da ugovoreni iznos otpremnine ne smije biti manji od onog propisanog odredbom čl. 125. st. 2. ZR.

 

Ugovaranje otpremnine nije odricanje od prava na otpremninu, pa ni od dijela otpremnine, ali to ne znači da je poslodavac u obvezi isplatiti otpremninu samo u visini koja je određena ugovorom između njega i radnika. Prema odredbi čl. 7.a ZR, ako je neko pravo iz radnog odnosa uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako zakonom nije drukčije određeno. Budući je u konkretnom slučaju pravo na otpremninu uređeno kolektivnim ugovorom povoljnije za tužitelja u odnosu na sporazum između njega i tuženika, pravilno su sudovi nižeg stupnja tužitelju dosudili i razliku otpremnine u iznosu od 48.224,68, koju mu tuženik još nije isplatio, a na koju ima pravo temeljem Kolektivnog ugovora.“ (tako i u nizu kasnijih presuda Vrhovnog suda RH).

 

U ovom slučaju je pravo na otpremninu nastalo istekom otkaznog roka, pa se prije toga tužitelj nije mogao odreći prava koje još nije nastalo.

 

Iz navedenog slijedi da je obrazloženje pobijane presude utemeljeno na shvaćanju koje je podudarno sa shvaćanjem u navedenim presudama Vrhovnog suda, pa se ne radi o važnim pitanjima u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

S obzirom na to da u ovom sporu nije dopuštena redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, a tuženik nije u reviziji određeno naznačio razloge važnosti naznačenog pravnog pitanja, radi se o nedopuštenoj reviziji koju je valjalo odbaciti po čl. 392.b st. 2. ZPP.

 

Zagreb, 28. lipnja 2016.