Broj: Revr 709/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik Z. V. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu V. B. i p. d.o.o. iz Z., protiv tuženika G.-G. d.o.o. iz Z., (OIB: …), kojeg zastupaju punomoćnici I. Š. i B. V., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-641/13-2 od 18. ožujka 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru posl. br. P-1803/12 od 31. siječnja 2013., u sjednici održanoj 28. lipnja 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

 

- u stavku II. izreke, odbijen dio tužbenog zahtjeva na obvezivanje tuženika platiti tužitelju 17.165,89 kn "po osnovi plaće za otkazni rok" sa zatraženim zateznim kamatama,

 

              - u stavku III. izreke, odlučeno da „svaka stranka snosi svoj parnični trošak“.

 

              Prvostupanjska presuda ostala je neizmijenjena u nepobijanom dijelu pod stavkom I. izreke kojim je tuženik obvezan tužitelju platiti:

 

- 11.443,93 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 15. kolovoza 2012. do isplate,

 

- 4.196,11 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 15. srpnja 2012. do isplate,

 

- 6.866,36 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 15. kolovoza 2012. do isplate.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja - i to kao redovnu, ali i kao izvanrednu reviziju navodeći da se radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti u njegovoj primjeni te obzirom da „evidentno postoji različita sudska praksa kako prvostupanjskih, tako i drugostupanjskih sudova u Republici Hrvatskoj“ - kao i u odnosu na odluku o parničnom trošku. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu ili istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu. Traži trošak revizije.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Predmet spora zahtjev je tužitelja (kao bivšeg radnika tuženika) za isplatu 24.032,25 kn na ime naknade plaće za vrijeme trajanja otkaznog roka, 4.196,11 kn na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2011. i 11.443,93 kn na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2012., sve sa pripadajućim  zateznim kamatama.

 

Sporna je u revizijskom stupnju osnovanost dijela tužbenog zahtjeva: pripada li tužitelju pravo na isplatu utužene naknade plaće od 17.165,89 kn za vrijeme trajanja otkaznog roka, konkretno za razdoblje nakon isteka otkaznog roka određenog u odluci o otkazu ugovora o radu do isteka otkaznog roka na koji bi tužitelj imao pravo na temelju odredbe čl. 114. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR-a).

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP), koji se Zakon u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11), stranke mogu izjaviti tzv. redovnu reviziju protiv drugostupanjske presude: 1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, 3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.

 

U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude (17.165,89 kn) ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, a nije riječ o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili o sporu radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, pa time revizija u smislu čl. 382. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP-a nije dopuštena.

 

Odredbama čl. 373.a ZPP-a propisano je: (stav I.) „Drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno posredno izvedene dokaze.“, (stav II.) „Prigodom donošenja odluke iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski je sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio.“, (stav III.) „U slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski sud može je donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ovoga Zakona“.

 

Odredbama čl. 373.b ZPP-a uređeno je pitanje donošenja drugostupanjske odluke u situaciji kada drugostupanjski sud odlučuje o žalbi u raspravi i sjednici vijeća.

 

              U konkretnom slučaju drugostupanjska presuda nije donesena prema odredbi čl. 373.a niti čl. 373.b ZPP-a, već na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, a što je jasno vidljivo i iz cjelokupnog sadržaja drugostupanjske presude:

 

- osim iz pozivanja u osporenoj presudi samo na potonju zakonsku odredbu, kao osnovu za njezino donošenje,

 

- budući da je drugostupanjski sud pobijanu presudu donio samo na temelju činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu (iz iste je razvidno da je svoju odluku o neosnovanosti tužiteljeve žalbe drugostupanjski sud utemeljio samo na činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda).

 

Po tome je za zaključiti da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje tzv. redovne revizije propisane odredbama čl. 382. st. 1. toč. 1. do 3. ZPP-a.

 

Glede dopuštenosti podnesene tzv. izvanredne revizije (na ovaj spor) primjenjuju se odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, prema kojima stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U izvanrednoj reviziji stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju Ugovora o radu od 3. prosinca 2010. te dopune istog od 22. prosinca 2010., i to na radnom mjestu inženjera gradilišta,

 

- da je odlukom „datiranom sa 05.(14.) lipnja 2012.“, a dostavljenom tužitelju 18. lipnja 2012., tuženik otkazao s tužiteljem sklopljeni ugovor o radu - i to poslovno uvjetovanim otkazom Ugovora, te u točki 2. izreke te odluke tužitelju priznao „otkazni rok od 30 dana od dana uručenja ove odluke“,

 

- da je 28. lipnja 2012. tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava kojim je pobijao odluku o otkazu u pogledu trajanja otkaznog roka, a koji zahtjev tuženik nije prihvatio - s time da tužitelj nakon toga nije zatražio sudsku zaštitu svojeg prava na dulje trajanje otkaznog roka, odnosno nije tražio da sud utvrdi da je odluka o otkazu nedopuštena u pogledu trajanja otkaznog roka,

 

              - da je sukladno navedenoj odluci o otkazu, tužitelju otkazni rok istekao 18. srpnja 2012. (nakon isteka otkaznog roka od 30 dana od dana obavljene mu dostave odluke).

 

Drugostupanjski sud je uz shvaćanja:

 

- da „ako poslodavac namjerno ili nehotice u odluci o otkazu navede kraći otkazni rok od onoga koji bi inače pripadao radniku, da radnik mora pobijati takvu Odluku o otkazu, jer ukoliko Odluka u tom dijelu postane pravomoćna, radnik se više ne može pozivati na svoje pravo radi ostvarivanja prava na naknadu plaće za razdoblje nepriznatog otkaznog roka.“,

 

- da se „kraj činjenice da nije u sudskom postupku pobijao“ odluku o otkazu „s navedenim otkaznim rokom“ tužitelj sada ne može s uspjehom „pozivati na svoje pravo radi ostvarivanja prava na naknadu plaće s duljim otkaznim rokom“,

 

zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće za razdoblje nakon isteka otkaznog roka određenog u odluci o otkazu ocijenio neosnovanim i odbio.

 

U ovome predmetu tužitelj je reviziju podnio i kao izvanrednu reviziju te u njoj postavio pitanje:

 

              "Treba li radnik, u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugim novčanim potraživanjima iz radnog odnosa, prethodno tražiti zaštitu povrijeđenog prava od poslodavca, kao uvjet za sudskom zaštitom"?,

 

i istaknuo da se radi o materijalnopravnom i postupovnopravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a sve obzirom da o njemu "evidentno postoji različita sudska praksa kako prvostupanjskih, tako i drugostupanjskih sudova u Republici Hrvatskoj“. Pritom se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-4965/09 od 1. rujna 2009.

 

Reviziju tužitelja valja razmotriti u svijetlu shvaćanja da odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju, kako to iz njih proizlazi, postojanje u reviziji određeno naznačenog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose - s izloženim razlozima zbog kojih revident smatra da je to (pravno) pitanje važno (ovdje odlučno) za odluku o konkretnom sporu, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Od toga polazeći, a budući da je u konkretnom slučaju drugostupanjska presuda donesena:

 

- (prije svega) temeljem navedenog utvrđenja da tužitelj nije zatražio sudsku zaštitu svojeg prava na dulje trajanje otkaznog roka, odnosno da nije tražio da sud utvrdi da je odluka o otkazu nedopuštena u pogledu trajanja otkaznog roka,

 

- na osnovu shvaćanja da radnik mora u sudskom postupku pobijati takvu odluku - kako bi se mogao pozivati na svoje pravo radi ostvarivanja prava na naknadu plaće s duljim otkaznim rokom,

 

ovdje je za zaključiti da je postavljeno pitanje samo preslika zakonske odredbe čl. 129. st. 3. ZR-a, kojom odredbom je propisano da „Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugim novčanim potraživanjima iz radnog odnosa“, i ne odnosi se na ovaj slučaj i shvaćanje iz osporene presude.

 

Konkretno, odredba čl. 129. st. 3. ZR-a uređuje pravo radnika ostvarivati sudsku zaštitu u odnosu na novčano potraživanje iz radnog odnosa - i dopušta zaštitu zahtijevati neposredno od suda (bez da je prethodno zahtijeva od poslodavca), ali samo ako taj zahtjev temelji na valjanoj osnovi, za ovaj slučaj relevantno - na određenoj i neosporavanoj odluci poslodavca, a ne kao ovdje - gdje tužitelj novčano potraživanje temelji samo na shvaćanju da je već pravomoćna odluka poslodavca nezakonita i nedopuštena, a (da) u odnosu na nju i pored toga nije tražio zaštitu.

 

Suprotno bi shvaćanje zahtijevalo da sud odlučuje o nedopuštenosti neosporavane i pravomoćne odluke poslodavca (koja egzistira i vezuje svojim sadržajem) i da tu odluku zamijeni svojom (sudskom) odlukom - sve iako za to nije bilo zahtjeva stranke i protivilo bi se ovlastima suda iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a.

 

Sukladno tome, po revidentu naznačeno pitanje nije važno za konkretnu pravnu poziciju revidenta i odluku o konkretnom sporu te za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (toliko da bi trebalo ispunjavati svrhu izvanredne revizije: usaglašavati shvaćanja u svezi s kojima je pitanje postavljeno) i podnesena revizija (time) ne ispunjava pretpostavke propisane odredbama čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP-a za njezinu dopuštenost.

 

Revizijski sud pritom ukazuje da se izvanredna revizija, a da bi bila dopuštena, ne može s uspjehom podnijeti samo uz naznaku pitanja: mora se raditi o pitanju (ovdje odlučno) o kojemu ovisi odluka u konkretnom sporu (pobijana odluka mora biti posljedica stava nižestupanjskih sudova u odnosu na to pravno pitanje) - a koje bi ujedno bilo važno (kada se revizija temelji na tvrdnji o različitoj i nesigurnoj ili neujednačenoj sudskoj praksi - ili onoj koju bi trebalo promijeniti) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Konačno, revizijski sud kod toga ukazuje i da je pravno shvaćanje na kojem drugostupanjski sud temelji osporenu presudu podudarno s shvaćanjem koje je revizijski sud izrazio u više svojih odluka, pa tako i u odlukama posl. br. Rev 1285/1999-2 od 27. listopada 1999. i posl. br. Revr 1176/11-2 od 21. prosinca 2011., prema kojima „kad radnik nije pobijao odluku o otkazu ugovora o radu s kraćim otkaznim rokom od onog koji bi mu inače pripadao, ne može se pozivati na to svoje pravo radi ostvarenja prava na naknadu plaće.“

 

Stoga, a obzirom da ne udovoljava niti pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a za njezinu dopuštenost kao izvanredne revizije, reviziju tužitelja valjalo je odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 392. st. 1. i čl. 392.b st. 3. ZPP-a).

 

Tužitelj je reviziju podnio i protiv drugostupanjske odluke o parničnom trošku.

 

Tu reviziju valja razmotriti u svijetlu:

 

- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a, prema kojoj: "Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.",

 

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).",

 

Sukladno tim odredbama ZPP-a, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a: kojim je postupak pravomoćno završen.

 

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

 

- da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

 

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

Polazeći od prethodno navedenog, kako protiv osporene odluke o parničnom trošku nije dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, protiv nje (slijedom toga) nije dopuštena niti izvanredna revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

 

Stoga je i revizija tužitelja podnesena protiv odluke o parničnom trošku nedopuštena, pa je i nju kao takvu valjalo odbaciti.

 

Zagreb, 28. lipnja 2016.