Broj: Revr 482/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice S. Ž. iz R., koju zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik u R., protiv tuženika Grada Rijeke, R., kojeg zastupa punomoćnik Z. V. odvjetnik u Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J. i J. iz R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1992/11-2 od 22. kolovoza 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Prs-111/10 od 8. studenoga 2010., u sjednici održanoj 13. srpnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 245.000,00 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama. Također odlučeno je o troškovima parničnog postupka.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice te je potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju, zbog „bitnih procesnih povreda“ i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu odluku na način da prihvati žalbu tužiteljice izjavljenu protiv prvostupanjske presude, istu preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno, da ukine presude nižestupanjskih sudova i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP), pobijana presuda je ispitana samo u onom dijelu kojim se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade plaće za razdoblje od 1. svibnja 2007. do 30. ožujka 2010.

 

Suprotno navodima iz revizije pobijana presuda može se ispitati, ista nije nejasna, proturiječna niti su navodi u njenom obrazloženju protivni ispravama koje postoje u spisu.

 

Tužiteljica svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je presudom P-1466/92 Općinskog suda u Rijeci od 29. srpnja 1992. koji je vođen između S. Ž. kao tužiteljice i Općine Rijeka kao tuženika poništeno rješenje Općine Rijeka - Izvršnog vijeća od 8. travnja 1991. broj 2170-31-92-91-1 Klasa: 112-02/91-05/35, te je naložio tuženoj rasporediti tužiteljicu na obavljanje poslova i radnih zadataka radnog mjesta koje odgovara njenoj stručnoj osposobljenosti, kao i činjenici da tuženik tužiteljicu nije vratio na rad.

 

Sudovi nižeg stupnja utvrdili su u postupku:

 

- da je tužiteljica temeljem presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1466/92 u ovršnom postupku protiv Grada Rijeke zatražila vraćanje tužiteljice na rad,

 

- da je tuženik prigovorio da nije pravni sljednik Općine Rijeka glede vraćanja tužiteljice na rad, zbog čega je upućen u parnicu na utvrđenje da ovrha u tom predmetu nije dozvoljena,

 

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Prp-891/00 od 20. veljače 2011. presuđeno da ovrha nije dopuštena, jer je osnovan prigovor tuženika,

 

Na temelju tih utvrđenja sudovi nižeg stupnja odbijaju tužbeni zahtjev tužiteljice jer iz navedenih odluka sadržajno proizlazi i da ne postoji obveza tuženika za vraćanje tužiteljice na posao.

 

Suprotno navodima iz revizije pravilno su sudovi nižeg stupnja primijenili materijalno pravo.

 

Temeljem odredbe čl. 87. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09) za razdoblje u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom radnik ima pravo na naknadu plaće.

 

Obzirom na utvrđenje sudova nižeg stupnja da tužena na temelju presude Općinskog suda u Rijeci P-1466/92 nije dužna tužiteljicu vratiti na rad, to tužiteljica nije u radnom odnosu kod tuženika, slijedom čega nije niti aktivno legitimirana tražiti naknadu plaće.

 

Na navode iz revizije nadalje treba odgovoriti da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3160/2005 utvrđeno da presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-891/00 od 20. veljače 2001. kao i presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1795/01 od 19. studenoga 2002. kojom je potvrđena prvostupanjska presuda nisu povrijeđena ustavna prava tužiteljice zbog kojih je podnijela ustavnu tužbu. Jednako tako, obzirom na utvrđeno činjenično stanje, tužiteljici nije povrijeđeno pravo na rad i pravo na slobodno biranje poziva i zaposlenja zajamčena čl. 54. Ustava Republike Hrvatske kao ni odredba čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te protokola 1, 4, 6 i 7 uz Konvenciju.

 

Također revidentici valja odgovoriti da su pravna shvaćanja iznesena u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1028/2003 od 7. srpnja 2005. i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2411/1995 neodlučni za ovaj postupak obzirom na shvaćanje zauzeto u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3160/2005 od 3. lipnja 2015.

 

Zbog navedenog valjalo je na osnovi odredbe čl. 393. ZPP-a presuditi kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 13. srpnja 2016.