Broj: Revr 1467/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. V. iz O., kojeg zastupa punomoćnik B. N., odvjetnik u O., protiv tuženika T. O. d.o.o., O., OIB: … kojeg zastupaju punomoćnici M. R. i N. G. R., odvjetnici u Odvjetničkom društvu R. i partneri u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku br. Gž-954/14-3 od 17. travnja 2014., kojom je potvrđena dopunska presuda Općinskog suda u Osijeku br. Pr-311/13-18 od 13. siječnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 13. srpnja 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbacuje se revizija tuženika kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Dopunskom presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati na ime razlike otpremnine iznos od 12.000,00 kn zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 29. rujna 2010. pa do isplate.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska dopunska presuda.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 – dalje: ZPP) navodeći da istu reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i jer smatra da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže reviziju prihvatiti i pobijanu odluku preinačiti na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije uz naknadu troškova postupka.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija nije dopuštena.

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

 

Predmet konkretnog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike manje isplaćene otpremnine u iznosu od 12.000,00 kn, a koja otpremnina mu pripada po kolektivnom ugovoru. Nižestupanjski sudovi su zauzeli shvaćanje da tužitelju to pravo pripada, jer se tužitelj izjavom odrekao prava na dio otpremnine prije nego je stekao pravo na otpremninu, radi čega navedena izjava ne proizvodi pravne učinke. Valja napomenuti da je tijekom postupka odlučeno o pravu tužitelja na otpremninu u iznosu od 61.945,12 kn, dok je dopunskom presudom u odnosu na koju je donesena pobijana drugostupanjska odluka odlučeno o otpremnini tužitelja i za ostvareni staž od 1. lipnja 1968. do 27. listopada 1972., odnosno za još četiri pune godine radnog staža kod tuženika (tužitelj je regulirao vojnu obvezu od 28. listopada 1972. do 23. siječnja 1974. te već od 28. siječnja 1974. nastavio raditi kod tuženika), a o kojem zahtjevu tužitelja nije bilo odlučeno ranijim presudama.

 

Iz sadržaja podnesene revizije moglo bi se zaključiti da tuženik postavlja materijalnopravna pitanja:

 

„Da li radnik može svoje pravo na isplatu veće otpremnine zahtijevati u sudskom postupku bez da je prethodno pobijao odluku o otkazu ugovora o radu i da li je odricanje radnika od svih eventualnih budućih tražbina po zakonu valjano ili ne?“

 

Tuženik kao razlog važnosti u odnosu na prvo pitanje ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-8727/01 tvrdeći da o navedenom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, a o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje. U odnosu na drugo pitanje tuženik se poziva na odluke revizijskog suda br. Revr-6/07, Revr-326/08, Rev-329/94 i Rev-1327/94 tvrdeći da je pobijana odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženog u navedenoj odluci.

 

U odnosu na prvo postavljeno pitanje prema pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda radnik može u sudskom sporu tražiti isplatu razlike otpremnine bez da se prethodno obratio poslodavcu sa zahtjevom, obzirom da je sukladno čl. 129. st. 3. Zakonu o radu ( "Narodne novine" 149/09, 61/11, 82/12 – dalje: ZR) propisano da se sa zahtjevom za naknadu štete ili drugog novčanog potraživanja radnik ne mora prethodno obratiti poslodavcu. Tuženik se u reviziji pozvao na suprotnu praksu županijskih sudova te uz reviziju priložio sentencu odluke Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-8727/01 od 18. lipnja 2002. iz koje je vidljivo da je u parničnom postupku koji je prethodio donošenju odluke riječ o postupku radi isplate otpremnine na koji se primjenjuje raniji Zakon o radu ("Narodne novine" 38/95, 54/95, 65/95, 17/01), a ne propis čl. 129. st. 3. ZR-a iz 2009..

 

Slijedom navedenog u odnosu na prvo postavljeno pitanje nisu pravilno naznačeni razlozi zbog kojih bi postavljeno pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U odnosu na drugo postavljeno pitanje, prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda  zauzetom u pobijanoj odluci, tužitelju pripada pravo na otpremninu prema povoljnijem pravu i u skladu s odredbom čl. 34. st.1. toč. 3. Dodatka 4. aneksa kolektivnog ugovora obzirom je izjava od 24. rujna 2010., kojom se tužitelj odrekao razlike otpremnine, a koju je potpisao prije prestanka radnog odnosa, ništetna te ne proizvodi pravne učinke u odnosu na ostvarivanje prava na otpremninu jer je suprotna odredbi čl. 119. st. 2. i čl. 7. ZR-a.

 

O postavljenom materijalnopravnom pitanju revizijski sud je već zauzeo pravno shvaćanje u odluci br. Revr-76/09 od 4. ožujka 2009. u kojoj je izraženo stajalište da je nastanak prava na otpremninu u smislu čl. 125., sada čl. 119. ZR-a, vezan uz otkaz ugovora o radu. Naime, pravo na otpremninu ne može nastati prije nego je poslodavac otkazao ugovor o radu (a podrazumijeva se da prije toga tražbina po osnovi prava na otpremninu ne može ni dospjeti, jer ne može dospjeti za naplatu tražbina koja još nije nastala ) pa se prije toga radnik ne može odreći prava na otpremninu, jer tog prava još nema, odnosno takvo odricanje nema pravnog učinka. Kako je shvaćanje nižestupanjskih sudova u skladu sa shvaćanjem revizijskog suda, to već radi toga postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Osim toga, tuženik se obrazlažući razloge važnosti postavljenog pitanja poziva na odluke ovog suda broj Revr-6/07, Revr-326/08, Rev-329/94 i Rev-1327/94 navodeći da je shvaćanje drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci u protivnosti sa shvaćanjem revizijskog suda iznesenog u tim odlukama. Međutim, u odlukama ovog suda, na koje se revident poziva u reviziji, nije se radilo o istim činjeničnim niti pravnim situacijama kao u ovom postupku, pa se samim time povezivanje revidenta na navedene odluke ne može ocijeniti kao navođenje razloga zbog kojih je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U odlukama ovog suda broj Revr-6/07 i Revr-326/08 ne radi se o istom činjeničnom stanju kao u ovom postupku jer iz obrazloženja tih odluka proizlazi da je predmet spora potraživanje udjela u neto dobiti društva, a u ovom postupku je potraživanje na ime otpremnine. U odluci ovog suda broj Rev-329/94 riječ o postupku na koji se primjenjuju odredbe Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine" br. 19/90 ), dok je u odluci ovog suda br. Rev-1327/94 utvrđeno da je stranka pristala na prijevremenu isplatu otpremnine, ali da se nije odrekla razlike manje isplaćene otpremnine koja bi joj pripala do dana odlaska u mirovinu.

 

              Kako je postojanje razloga važnosti za postavljeno pitanje pretpostavka dopuštenosti revizije iz čl. 382. st. 2. u vezi st. 3. istog članka ZPP-a, to ni glede drugo postavljenog pitanja nisu ispunjene pretpostavke da bi se o podnesenoj reviziji moglo meritorno odlučivati.

 

Radi navedenog valjalo je reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392 b st. 2. i 4. ZPP-a.

 

Zagreb, 13. srpnja 2016.