Broj: Gž R-415/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marije Šimičić, kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić, kao suca izvjestitelja i mr. sc. Ivana Tironija, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. M. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici N. M., odvjetnici u Z., protiv tuženika P. i S. d.o.o., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, radnog odnosa i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 2 Pr-2087/12-58 od 4. ožujka 2016., u sjednici vijeća održanoj 14. srpnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

Odbijaju se žalbe tužitelja, te tuženika kao neosnovane, te potvrđuje presuda i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 2 Pr-2087/12-58 od 4. ožujka 2016.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, utvrđuje se da je tužitelj Z. M., kao radnik, bio u radnom odnosu kod tuženika P. i S. d.o.o., kao poslodavca, na temelju ugovora o radu od 17. travnja 2012. do 16. svibnja 2012.

 

Nadalje, točkom II. izreke prvostupanjske presude odbijen je zahtjev tužitelja u dijelu za utvrđenjem radnog odnosa za razdoblje od 17. svibnja 2012. do 30. lipnja 2012., dok je točkom III. izreke ove presude odbijen tužbeni zahtjev u daljnjem dijelu koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku P. i S. d.o.o., Z., 10. OIB: ... isplatiti tužitelju Z. M., Z., OIB: ... s naslova neto plaće iznos od ukupno 8.484,98 kuna sa pripadajućim iznosom zakonskih zateznih kamata tekućim na iznose kako slijedi:

 

- na iznos od 4.115,48 kuna od 16. lipnja 2012.,

 

- na iznos od 4.369,50 kuna od 16. srpnja 2012., pa do isplate, a u roku od 8 dana.“

 

Rješenjem suda prvog stupnja, točkom I. izreke, odbacuje se tužba u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi nedopuštenom i nezakonitom Odluka o otkazu od 16. svibnja 2012.

 

Odlukom o trošku odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove (točka II. izreke prvostupanjskog rješenja).

 

Žali se tužitelj pobijajući prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu pod točkom II. i III. izreke, kao i rješenje suda prvog stupnja u cijelosti i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) uz prijedlog da se isti preinače odnosno ukinu.

 

Tuženik se žali protiv točke I. izreke prvostupanjske presude, te odluke o trošku i to zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. ZPP-a uz prijedlog da se isti preinače odnosno ukinu. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalba nisu osnovane.

 

Suprotno tvrdnji žalitelja sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječje između izreke pobijane presude i razloga navedenih u obrazloženju iste.

 

Predmet ovog spora je prvenstveno zahtjev tužitelja da se utvrdi postojanje radnog odnosa, odnosno da je bio u radnom odnosu kod tuženika na određeno vrijeme, zatim da je nedopuštena odluka o usmenom otkazu ugovora o radu te da mu tuženik isplati plaće u neto iznosu za svibanj i lipanj 2012.

 

U ispravno provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio:

- da je tužitelj obavljao poslove radnog mjesta taksi vozača kod tuženika u razdoblju od 17. travnja 2012. do 16. svibnja 2012.,

- da je postojala suglasna volja poslodavca i radnika za zasnivanje radnog odnosa i radnikov rad u kontinuitetu,

- da okolnost što su tužitelj i tuženik propustili sklopiti ugovor o radu u pisanom obliku ne utječe na postojanje i valjanost tog ugovora u smislu odredbe članka 12. stavak 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje: ZR),

- da su uvjeti, organizacija i način obavljanja autotaksi prijevoza na području grada Zagreba uređeni Odlukom o autotaksi prijevozu koju je donijela Gradska skupština Grada Zagreba 26. listopada 2010., te je člankom 4. Odluke propisano da autotaksi prijevoz može obavljati pravna ili fizička osoba na temelju dozvole za obavljanje autotaksi prijevoza, s tim da bi neka osoba mogla obavljati poslove vozača autotaksi vozila dužna je položiti poseban ispit u skladu sa člankom 30. Odluke.

- da tužitelj takav ispit nije položio, ali isto nije od nikakvog značaja na zasnivanje radnog odnosa,

- da se naime, radni odnos zasniva u skladu s pravilima propisanim Zakonom o radu, a polaganje posebnog ispita za vozača autotaksi vozila, kao i polaganje bilo kojeg drugog posebnog ispita koji se zahtijeva za obavljanje određenih poslova, nije prepreka zasnivanju radnog odnosa, već predstavlja eventualnu prekršajnu odgovornost tuženika, koja je i utvrđena u konkretnom slučaju,

- da je Državni inspektorat naime, utvrdio da tuženik u roku od 8 dana od dana početka rada tužitelja nije prijavio na obavezno mirovinsko i zdravstveno osiguranje, te je zbog počinjenog prekršaja iz članka 101. stavak 1. točka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju i članka 104. stavak 2. Zakona o zdravstvenom osiguranju Državni inspektorat Prekršajnom sudu u Zagrebu podnio optužni prijedlog protiv tuženika i odgovorne osobe tuženika I. M.,

- da je Prekršajni sud u Zagrebu dana 18. travnja 2013. donio presudu poslovni broj PpG-4601-212 kojom je tuženika (kao I. okrivljenika) i direktora I. M. (kao II. okrivljenika) oglasio krivim jer su propustili za tužitelja koji je počeo raditi 17. travnja 2012. na poslovima vozača podnijeti nadležnim tijelima mirovinskog i zdravstvenog osiguranja prijave na obavezno mirovinsko i zdravstveno osiguranje, pa je tuženiku izrečena novčana kazna u iznosu 10.000,00 kuna, a direktoru tuženika I. M. novčana kazna u iznosu 3.500,00 kuna, 

- da tužitelj nije sklopio Sporazumni ugovor o volontiranju – stažiranju od 17. travnja 2012.,

- da naime, nije potpisao predmetnu ispravu, te su takvi ugovori uvedeni u razdoblju nakon što je tužitelj prestao raditi kod tuženika, odnosno tek kasnije je uvedena praksa da novi vozači sklapaju ugovore o volontiranju – stažiranju,

- da je tužitelj prestao obavljati rad za tuženika, odnosno poslove taksi vozača 16. svibnja 2012. kada mu je usmeno otkazan ugovor o radu,

- da je tužitelj tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je nedopuštena i nezakonita odluka o otkazu tuženika od 16. svibnja 2012. podnio tek 1. lipnja 2015., dakle izvan zakonskog roka propisanog člankom 129. ZR-a,

- da su utoliko nastupili pravni učinci otkaza poslodavca što onda čini neosnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenjem radnog odnosa u razdoblju od 17. svibnja 2012. do 30. lipnja 2012.,

- da kako je radni odnos tužitelja prestao 16. svibnja 2012. kada mu je tuženik usmeno otkazao ugovor o radu, a koji otkaz tužitelj nije osporavao u zakonom propisanom roku, to neosnovano tužitelj potražuje i isplatu naknade plaće za razdoblje od 17. svibnja 2012. do 30. lipnja 2012.,

- da tužitelj nije dokazao visinu zahtjeva za isplatu daljnje plaće za prvih 15 dana svibnja 2012., kao ni da bi mu pripadala isplata u neto iznosu.

 

Temeljem gornjih utvrđenja koja svoj osnov imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na temelju ugovora o radu i to od 17. travnja 2012. do 16. svibnja 2016.

 

Naime, u smislu odredbe članka 12. stavak 2. ZR-a i usmeno sklapanje ugovora obvezuje odnosno propust ugovornih stranaka da sklope ugovor o radu u pisanom obliku ne utječe na postojanje i valjanost tog ugovora.

 

U predmetnom slučaju utvrđeno je postojanje suglasnih volja stranaka za sklapanje ugovora o radu, te da je tužitelj u navedenom vremenskom razdoblju kontinuirano dolazio na rad, pa je ispravan zaključak suda prvog stupnja da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika od 17. travnja 2012. do 16. svibnja 2012., kada mu je usmeno otkazan ugovor o radu.

 

Nadalje, tužitelj je istakao i zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti tog otkaza.

 

Članak 129. stavak 1. i 2. ZR-a propisuje obvezu radnika da u roku 15 dana od dana kada je saznao za povredu nekog prava iz radnog odnosa mora od poslodavca zahtijevati ostvarenje toga prava, odnosno mora podnijeti zahtjev za zaštitu prava, a ako poslodavac u roku 15 dana ne udovolji tom zahtjevu, radnik u daljnjem roku od 15 dana mora zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1.ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugim novčanim potraživanjima iz radnog odnosa (stavak 3. ovog članka). Iznimno od stavka 3. ovoga članka, zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom može i bez prethodnog zahtjeva iz stavka 1. ovoga članka, u roku od petnaest dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zatražiti radnik koji ima sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, radnik koji je na temelju ugovora o radu upućen na rad u inozemstvo i radnik na kojeg se ne primjenjuje niti jedan kolektivni ugovor (stavak 4. članka 129. ZR-a).

 

Člankom 282. stavak 1. ZPP-a propisano je da će sud donijeti rješenje kojim se tužba odbacuje, u slučaju kada utvrdi da je tužba podnesena nepravodobno, ako je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe.

 

Za ocjenu pitanja pravodobnosti tužbe bitno je kada je istaknut zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza, a ne kada je podnesena tužba koju je tužitelj u tijeku postupka preinačavao.

 

Budući da je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza tužitelj istakao po proteku prekluzivnog roka iz članka 129. ZR-a, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom te odredbe i odredbe članka 282. stavak 1. ZPP-a tužbu odbacio u dijelu kojim tužitelj zahtjeva utvrđenje nedopuštenom i nezakonitom odluku o otkazu od 16. svibnja 2012.

 

Kako su navedenim u odnosu na tužitelja nastupili pravni učinci otkaza, to je sud prvog stupnja ispravno zahtjev tužitelja za utvrđenjem radnog odnosa u razdoblju od 17. svibnja 2012. do 30. lipnja 2012. odbio kao neosnovan, kao i zahtjev za isplatom plaće za to isto razdoblje.

 

Nadalje, što se tiče zahtjeva za isplatu daljnjeg iznosa plaće, a za razdoblje od 1. svibnja 2012. do 16. svibnja 2012., u smislu odredbe članka 131. stavak 1. ZR-a i članka 219. ZPP-a teret dokazivanja je bio na tužitelju. S obzirom da tužitelj svoje tvrdnje s tim u vezi nije uspio dokazati, osnovano je sud prvog stupnja odbio zahtjev tužitelja i u ovom dijelu.

 

Odluka o parničnom trošku temelji se na pravilnoj primjeni odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a.

 

Tuženiku nije obistinjen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa svojom žalbom (članak 166. stavak 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a).

 

Slijedom svega iznijetog, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 380. točka 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

 

U Splitu 14. srpnja 2016.