Broj: Pr-97/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru  Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja V.B., Đ. P. …, OIB: …, zastupanog po punomoćnici V.N., odvjetnici iz K., protiv tuženika P. p. d.o.o. za promet, trgovinu i usluge, R., R. …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku H. P., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, nakon javne glavne rasprave zaključene 30. lipnja 2016. godine u prisutnosti tužitelja osobno, direktorice tuženika A.P. te punomoćnika stranaka, 16. kolovoza 2016. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. O d b i j a  s e, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„I. Utvrđuje se da nije dopušten otkaz Ugovora o radu sukladno Odluci tuženika od 30. listopada 2015. godine, sa danom 10. prosinca 2015. godine, te radni odnos tužitelj nije prestao, te se stoga nalaže tuženiku tvrtci P. p.d.o.o. iz R., R. br. … da tužitelja B.V. iz Đ., P. br. … OIB: … vrati na poslove vozača autobusa, na kojima je radio prije nezakonitog prestanka radnog odnosa, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

II. Nalaže se tuženiku tvrtci P. p.d.o.o. iz R., R. br. .. da tužitelju B.V. iz Đ., P. br. … isplati naknadu za izgubljenu plaću u razdoblju od 10. prosinca 2015. godine tj. od dana prestanka radnog odnosa pa do dana ponovnog vraćanja na rad i to u bruto iznos od … kune kao i zakonsku zateznu kamatu na svaki mjesečni iznos plaće računajući od 10-og u mjesecu za prethodno mjesec pa do isplate, u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“.

 

              II. N a l a ž e  s e  tužitelju B.V. da tuženiku P. p.d.o.o. nadoknadi parnični trošak u iznosu od … kn (… kuna), u roku od 8 dana.

             

Obrazloženje

 

              Tužitelj navodi da je od 16. siječnja 2006. godine bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženika te je obavljalo poslove vozača autobusa. Odlukom o otkazu ugovora o radu tuženika od 30. listopada 2015. godine tužitelju je prestao radni odnos kod tuženika s obrazloženjem da je tužitelj više puta kršio obveze iz radno odnosa, zbog koijh je više puta i pisano i usmeno upozoravan na mogućnost otkaza ugovora o radu u slučaju nastavka kršenja tih obveza. Tužitelj je u zakonom predviđenom roku podnio zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava, a nakon odgovora tuženika s kojim odbija navedeni zahtjev za zaštitu prava putelja primljenog 30. studenoga 2015. godine, u zakonskom roku podnosi predmetnu tužbu. Tužitelj smatra da je odluka o otkazu u cijelosti neosnovan te da je tuženik povrijedo njegova prava iz radnog odnosa. Naime, nije točno da je tužitelj krišio radne obveze kako mu to tuženik olukom o otkazu stavlja na teret. Stoga je tužitelj na svako upozorenje tuženika podnio istom zahtjev za zaštitu prava pto je tuženik i prihvatio. Tako tužitelj poriče upozorenje tuženika da mu je pričinio materijalnu štetu razbivši staklo na autobusu jer to nije napravio zbog krajnje nepažđnje ili nebrite te je tuženiku uputio zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik i prihvatio. Nije točno da je tužitelj koristio vozilo tuženika u privatne svrhe. Upućeni zahtjev za zaštitu prava od strane tužitelj je prihvaćen. Isto tako nije točno da je u službenim prostorijama tuženika vikao na radnice tuženika S. K. i V. O.. Tuženik je također prihvatio zahtjev za zaštitu prava tužitelja. Tužitelj u pogledu rada na siguran način naovid da se nehotice ozlijedio te ga je tuženik na to upozorio nakon proteka roka od mjesec dana od predmetnog štetnog događaja. Tužitelj je također 27. kolovoza 2015. godine bio na izvršenju radnog zadatka prema nalogu tuženika. U pogledu očitovanja tužitelja iz kojih radloga 11. listopada 2015. godine nije došao na posao, tužitelj je postupao sukladno ugovoru o radu. Sukladno tome, postavio je tužbeni zahtjev kao u izreci.

 

              Tuženik u odgovoru na tužbu potvrđuje da je tužitelj do otkaza bio njegov radnik s ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 16. siječnja 2006. godine te da mu je odlukom od 30. listopada 2015. godine otkazao ugovor o radu s otkaznim rokom u trajaju od 1 mjesec i jedan tjedan. Navodi da je ugovor o radu otkazan odlukom o otkazu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika i to nakon što je više puta tužitelj pismeno i usmeno upozoravan na krešenje obveza iz radnog odnosa. Povrđuje da je tužitelj protiv otkaza podnio zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa koji je tuženik odbio kao neosnovan te tvrdi da je odluka o otazu u cijelosti osnovana i zakonita. Osporava da tužitelj ne bi kršio obveze iz radnog odnosa kao što je to tuženik naveo i opisao u svojoj odluci o otkazu ugovora o radu. Osporava da bi prihvatio osvanim zahtjeve za zaštitu prava iz radnog odnosa koje je protiv upozorenja na kršenje obveza iz radnog odnosa podnosio tužitelj, a niti je tužitelj na tu okolnost ponudio bilo kakav mjerovani dokaz (npr. priložio odluke tuženika kojim prihvaća ili priznaje osnvanim njegove zahtjeve za zaštitu prava ili slično). To što tuženik usprkos nisu usmenih i pismenih upozorenja nije tužitelju do sada otkazao ugovor o radu ne znači da je osnovanim prihvaćao njegove zahtjeve za zaštitu prava iz radnog odnosa, već se radi isključivo o tome da je sve do sada vjerovao kako će tužitelj ipak na zadovoljavajući način nastaviti s ispunjavanjem svojih obveza iz radnog odnosa te kako će stranke međusobno biti u mogućnosti na obostranu korist i zadovoljstvo surađivati, do čega međuštim u konačnici ipak nije došlo. Zbog toga tuženik ustraje kod svih svojih navoda iz upozorenja na kršenje obveza iz radnog odnosa te nastavne odluke o otkazu ugovora o radu (dakle, tuženik i dalje tvrdi kako mu je tužitelj pričinio materijalnu štetu razbivši mu staklo na autobusu, nije mu pravodobno predavao novčana sredstva koristio je vozilo tuženika u privatne svrhe, u radnim prostorijama vikao je na radnice tuženika S. K. i V. O., ozlijedio se ne poštujući pravila rada na siguran način, dana 11. listopada 2015. godine nije došao na posao i drugo) te stoga predlaže da se tužbeni zahtjev kao neosnovan odbije.

 

              U postupku su pročitani: ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 16. 1. 2006. godine, tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu od 30. 10. 2015. godine, tužiteljev zahtjev za zaštitu prava radnika od 16. 11. 2015. godine, tuženikov dopis od 26. 11. 2015. – odbijanje zahtjeva za zaštitu prava, obračunska lista 160 od 31. 10. 2015. godine, obračun isplaćene plaće od 7. 12. 2015. godine, tužiteljev zahtjev za zaštitu prava radnika od 6. kolovoza 2013. godine, tužiteljev aneks zahtevu za zaštitu prava radnika od 6. kolovoza 2013. godine, tužiteljeva obavijest poslodavca od 12. 12. 2013. godine, tužiteljev dopis J. o. d.d. od 27. 12. 2013. godine, tužiteljeva obavijest poslodavcu od 27. 12. 2013. godine, tužiteljeva pisana obrana od 3. 8. 2014. godine, tužiteljev zahtjev za zaštitu prava radnika od 8. 4. 2015. godine, tužiteljev zahtjev za zaštitu prava radnika od 17. 4. 2015. godine, tužiteljev zahtjev za zaštitu prava radnika od 6. 10. 2015. godine, tužiteljeva pisana izjava od 17. 10. 2015. godine, tužitelje zahtjev za zaštitu prava radnika od 16. 11. 2015. godine, prekršajni nalog od 20. 7. 2013. godine, tužiteljeva izjava od 30. 6. 2015. godine, rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 31. srpnja 2015. godine, zapisnik Ministarstva rad i mirovinskog sustava, Inspektorata rada o obavljenom inspekcijskom nadzoru poslovanja poslodavca P. p.d.o.o. od 12. 01. 2016. godine, izjava tužitelja od 3. 12. 2015. godine i tužiteljeva izjava od 7. 12. 2015. godine; saslušani su svjedoci I. Ž., S. K. M., V. O., V. P., D. H. i D. H. te su saslušane stranke, odnosno tužitelj i direktorica tuženika A. P..

              Na ročištu 30. lipnja 2016. godine tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka H. I..

 

              Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

 

              Nije sporno da je tuženik da je tuženik odlukom od 30. listopada 2015. godine otkazao tužitelju ugovor o radi zbog kršenja obveza iz radnog odnosa od strane radnika (otkazu uvjetovan skrivljenim ponašanjem) iz razloga navedenih u odluci; da je tužitelj protiv te odluke pravodobno podnio zahtjev za zaštitu prava radnika; da je tuženik dopisom od 26. studenoga 2015. godine taj zahtjev odbio te da je tužitelj pravodobno podnio tužbu kojom odluku o otkazu pobija.

 

              Sporno je, je li tuženikova odluka o otkazu opravdana, odnosno zakonita.

 

              Prema odredbi čl. 115. st. 1. t. 3. Zakona o radu (Narodne novine, br. 93/14, dalje: ZR), važećeg u vrijeme donošenja pobijane odluke, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

 

              Tuženik u pobijanoj odluci navodi da je tužitelj u roku trajanja radnog odnosa više puta kršio obveze iz radnog odnosa, zbog kojih je više puta i pisano i usmeno upozravan na mogućnosti otkaza otkaza ugovora o radu u slučaju nastavka vršenja tih obveza pa tako nabraja da je pisano upozren na mogućnosti otakaza: 23. srpnja 2013. zbog toga što je razbio zadnje staklo na autobusu poslodavca; 10. prosinca 2013. zbog toga što nije na vrijeme predavao novčana sredstva po računima nego je takva novčana sredstva zadržavao za sebe; 14. srpnja 2014. godine zbog toga što je vozilo poslodavca koristio za privatne potrebe; 30. ožujka 2015. zbog toga što je u službenim prostorijama poslodavca i to pred drugim radnicima ali i korisnicima usluga vikao i galamio na radnice poslodavca S. K. i V. O.; 3. kolovoza 2015. zbgo toga što nije rad obavljao na siguran način jer se penjao po rukohvatima sjedala autobusa te zbog toga pao i ozlijedio se, zbog čega je bio na bolovanju 32 dana te 27. kolovoza 2015. godine zbog toga što je ponovno u službenim prostorijama poslodavca odbio izvršavanje radnog zadatka, osporavao poslovanje poslodavca i galamio na zakonskog zastupnika i upravitelja prijevoza kod poslodavca.

              Navodi se dalje da je radnik i više puta usmeno upozoren na mogućnost otkazivanja ugovora o radu zbog toga što i pred drugim osobama i korisnicima usluga poslodavca iznosi neistinite optužbe na teret poslodavca, kod drugih radnika poslodavca stvara atmosferu straha i neisgurnosti, a s nadređenim radnicima odbija komunicirati na usmeni način što je dovelo do tga da se komunikacija s njim odvija isključivo pisanim putem što je u djelonosti prijevoza putnica u cestovnom prometu, kojom se djelatnosti poslodavac pretežito bavi, osobiti problem jer zbog toga nije moguće prilagođavati ogranizaciju rada dnevnim potrebama korisnika prijevoza i uvjetima na cestama ostalim čimbenicima koji su bitni u toj djelatnosti.

              Osim navedenoga, unatoč tome što je 3. listopada 2015. godine primio raspored rada za period od 5. do 11. listopada 2015. godine, radnik je 9. listopada 2015. godine telefonskim putem nazvao gđu. V. P., upravitelja prijevoza kod poslodavca te joj rekao da će 10. listopada doći raditi, a da će 11. listopada doći raditi ako mu se to bude htjelo te doga dana uistinu nije došao raditi pa je poslodavac morao angažirati drugog radnika da toga dana odveze na posao i s posla radnike Klinike za kardiovaskularne bolesti M. f. S. J. J: S. u O., M., na linijama 06:30 D. – K. T. i 08:30 K. T. – D.. O tome je sačinjen zapisnik te je radnik pisanim putem pozvan na davanje obrane dudući se u navedenom slučaju radi i o osobito teškoj povredi obveza iz radnog odnosa. U pisanoj obrani koja je dostavljena poslodavcu tek 27. listopada 2015. godine radnik u bitnome smatra kako nije dužan doći na posao.

              Konačno, navodi se da je opisano ponašanje radnika neprihvatljivo za poslodavca jer stvara atmoseferu straha kod ostalih radnika, osobito kod radnika i kod ovlaštene osobe poslodavca, jer radnik učestalo na njih galami i više bez ikakvog povoda, kao i kod drugih radnika i korisnika usluga jer radnik pred njima iznosi neistinite i netočne informacija o poslodavcu i poslovanju poslodavca, a prijeti i poslovnim odnosima poslodavca s poslovnim partenirama jer neizvršenje usluge prijevoza može dovesti do raskiga ugovora i poslovnog gubitka pa poslodavac takvo ponašanje više ne može tolerirati, a budući pisana i usmena upozoravanja nisu na radnika utjecala ni na kakav način, jedina moguće mjera poslodavca kako bi takvo postupanje i njegove negativne posljedice zaustavio i spriječio je davanje otakaza ugovoa o radu, a radnik je oslobođen obveze rada u toru otkaznog roka jer poslodavac zbog navedenog opravdano strahuje od moguće štete koju bi mu radnik mogao počiniti u toku otkaznog roka.

 

              Tužitelj u zahtjevu za zaštitu prava radnika iznosi u bitnome iste razloge kao i predmetnoj tužbi.

 

              Prema odredbi čl. 119. st. 1. ZR-a, prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponoašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveza, osim ako postoji okolnost zbog kojih nije opravdano da to učini. Prema stavku 2. navedenog članka, prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

              Nije sporno da je tuženik tužitelja upozoravao na kršenja obveza iz radnog odnosa navedenih u pobijanoj odluci te da je tužitelj na sva ta upozorenja podnio zahtjeve za zaštitu prava odnosno pisane izjave, a da tuženik na te zahtjeve i očitovanja tužitelja nije odgovorio.

              Činjenica da tuženik na tužiteljeve zahtjeve za zaštitu prava nije odgovorio po ocijeni suda nije odlučna budući da poslodavac to nije ni dužan učiniti te propuštanje poslodavca da to učini ne znači samo po sebi da on priznaje osnovanim te zahtjeve, odnosno u njima navedene činjenice.

 

              Prema odredbi čl. 135. st. 3. ZR-a u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz  ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac.

 

              Ocjenjujući sadržaj pobijane odluke te ostale dokaze izvedene u ovom postupku sud utvrđuje da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu.

 

              Od razloga koji se u pobijanoj odluci navode, sud ocjenjuje da nesporne činjenice da je tužitelj razbio staklo na autobusu te se penjao po rukohvatim sjedala u autobusu te zbog toga pao i ozlijedio same po sebi ne predstavljaju opravdane razloge za otkazivanje ugovora o radu budući da nije dokazano da bi tužitelj pri tome postupao s namjerom ili krajnom nepažnjom.

              Navode iz upozorenja od 10. prosinca 2013. godine da tužitelj nije na vrijeme predavao novčana sredstva po obračunima nego je takva novčana sredstva zadržavao za sebe, tuženik nije ničim dokazao pa ni to ne može predstavljati opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu.

              Navod iz upozorenja od 14. srpnja 2014. godine da je tužitelj vozilo poslodavca koristio u privatne svrhe, a što se odnosi na vraćanje tužitelja autobusom nakon rada u Z. u K. iako to očito nije bilo uobičajeni jer tako nisu postupali niti ostali vozači, a ni sam tužitelj osim u tom slučaju, sud također ne smatra opravdanim razlogom za otkaz ugovora o radu, a kao i ostale do sada navedene razloge, očito ih takvima nije smatrao ni sam tuženik jer nakon tih upozorenja nije donio odluku o otkazu.

 

              No, opravdanim razlozima sud ocjenjuje navode iz upozorenja od 30. ožujka 2015. godine zbog toga što je tužitelj u službenim prostorijama i to pred drugim radnicima i korisnicima usluga vikao i galamio na radnice poslodavca S. K. i V. O. te iz upozorenja od 27. kolovoza 2015. godine zbog toga što je ponovno u službenim prostorijama poslodavca odbio izvršavanje radnog zadatka, osporavao poslovanje poslodavca te vikao i galamio na zakonskog zastupnika i na upravitelja prijevoza kod poslodavca, kao i navode u obrazloženju pobijane odluke da je, unatoč tome što je 3. listopada 2015. godine primio raspored rada za period od 5. do 11. listopada 2015. godine, radnik je 9. listopada 2015. godine telefonskim putem nazvao gđu. V. P., upravitelja prijevoza kod poslodavca te joj rekao da će 10. listopada doći raditi, a da će 11. listopada doći raditi ako mu se to bude htjelo te doga dana uistinu nije došao raditi pa je poslodavac morao angažirati drugog radnika da toga dana odveze na posao i s posla radnike Klinike za kardiovaskularne bolesti M. f. S. J. J: S. u O., M., na linijama 06:30 D.  - K. T. i 08:30 K. T. - D..

 

              Da se tužitelj na način opisan u upozorenjima od 30. ožujka 2015. godine i 27. kolovoza 2015. godine ponašao, odnosno da je u više navrata vikao na ostale zaposlenike tužitelja proizlazi iz, po ocjeni suda, uvjerljivih i istinitih iskaza svjedoka SS. K. M., V. O., V. P. i direktorice tuženika.

              S. K. M. tako, među ostalim navodi da je tužitelj stalno dolazio u njen ured i uvijek zbog nečega prigovarao, budnio se, povisivao glas „i iskretno uvijek mi je bila muka kada je došao“. Nekada je u uredu bila sama, nekada je bilo drugih zaposlenika, a i stranaka. Sjeća se da je jednom prilikom od direktorice primio nekakve novce te ih, ne zna ih kojih razloga, pobacao po uredu. To se uglavnom događalo 2015. godine, jačim intenzitetom.

              V. O. navodi da je tužitelj često dolazio u njen ured, stalno je nešto prigovarao, dosta s visoka, bio je neugodan i njoj je bilo nelagodno zbog toga te mu je stalno govorila da te njegove prigovore ona ne može rješevati već se mora obratiti diretkorici. Tome je prisustvovala S. K. M., drugi vozači, V. P., a i stranke. Navodi da je tužitelj u njoj stvarao nelagodu uvijek kad je došao samim svojim nastupom, s visoka, i cijelim svojom ponašanjem, primjedbama, vikanjem i govorenjem što bi trebalo ili ne raditi. Tako se ponašao u uredu ako su tamo bile prisutne i strane i na njih nije posebno obraćao pažnju. Kad je jednom prigovorao oko obračuna plaće, sjedio je pored nje i pola sata joj to obrazlagao te se na kraju i rasplakala.

              V.P. navodi da radi na poslovima upravitelj prijevoza i pri tome radi rasporede vozača, odnosno kada će i koji ići na vožnju. Imali u uvijek dosta vozača, od 10 do 13 i ni s kim osim s tužiteljem u vezi tog nije bilo problema. Jedino je on uvijek inzistarao da mu se raspored vožnje preda tjedan dana unaprijed svakog petka na čemu drugi vozači nisu inzistirali jer je to i teško izvesti s obzirom da rade  nekoliko redovitih linija ali su uglavnom bazirani na turistički prijevoz te nije moguće unaprijed planirati kada će koji posao doći. Uglavnom, na njegovo inzistiranje, njemu je radila takve rasporede i svakog petka mu iz uručivala. On je je pred njom pročitao, potpisao, znao se zadržati na vratima i opet čitati te reći: „u nedjelju ću ti doći raditi ako će mi se htjeti, a o tome ću ti reći u srijedu“. Tako je nastupio dva tjedna za redom, oko mjesec dana prije otkaza pa i u vezi vožnje za K. M. u K. T. kada nije došao na posao. Trudila se s tužiteljem zadržati nekakvu komunikaciju i rješeavati sve probleme koji su se pojavili ali to nije bilo moguće. Razgovori s njim izazivali su joj sve veći strec, mučninu u želucu, a najviše joj je smetalo što se on volio naslađivati, tako bi barem ona to nazvala, kad su u uredu bile i druge osobe pa i njihovi klijenti, te je stalno nečemu prigovorao i govoriš što sve ne valja. Najveći problem s njim bio je u toj komunikaciji, pritisku na nju i ostale djelatnice; dolazio je u ured nervozan, vikao je na njih u više navrata, mahao je onim rasporedom pred drugim vozačima i govorio da ga je on dobio, a oni nisu, i s tim je stvarao veliku nelagodu među zaposlenicima pa i pred klijentima.

              Diretkorica tuženika A. P. opisuje da su problemi s tužiteljem počeli kada su izgubili posao vožnje učenika za O. š. Đ. koji je obavljao tužitelj i koji mu je zbog vremena odgovarao. Bunio se sve više, a kad je zavrišo višu prometnu školu „postao si je jako važan, bahat, stalno je govorio o nekakvim zakonima i uglavnom je postao teška, konfliktna, huškačka osoba koja je jako negativno djelovala na sve zaposlenike; stvarao je napetu amosferu, atmosferu straha da neće dobiti plaće, da će ostati bez posla, i to se sve ponavljalo“. Zna, kao su to rekle, da su  svjedokinje S. i V., stalno bile izvrgnute njegovim pristicima, naročito kad nje tamo nije bilo, da su i plakala zbog toga, što je i sam tužitelj spomenuo, te da je stalno od njih zahtiejvao nekakva prava i dodatna pojašnjenja, a pri tome uopće nije vodio brigu da li je u prostoriji netko od korisnika usluga, a kako su oni turistička agencija, stalno se tamo nekakvi korisnici i nalaze.

 

              Svjedok I. Ž. navodi da je tužitelj jednom prilikom S. „sa stavom“ rekao da mu pripremi sve što treba za put i posebno naglasio da se to odnosi i za dnevnice te da to prenese gazdarici. Koliko zna, tužitelj je uvijek želio da se sve radi po zakonu i uvijek se pozivao na zakon. S tužiteljem je kod tuženika radio oko dvije i pol godine „i između njih je uvijek bilo nešto nategnuto“ i koliko mu je poznato već su mu i prije uručili odluku o otkazu. Navodi da je tužitelj uvijek bio uzoran radni, pristojno obučen „i uvijek je obavljao svoj posao bez nekakvih prigovora“.

              Iskaz ovog svjedoka sud ocjenjuje kontradiktornim i pristranim za tužitelja jer i iz njega proizlazi da je u odnosima među stranakma „uvijek bilo nešto nategnuto“ da je tužitelj nastupao „sa stavom“ (svjedok nije obrazložio o kakvom se stavu radi) te da očito nije poslova  uvijek obavljao bez nekakvih prigovora.

              Svjedok D. H. navodi da je s tužitelje dosta radio i proputovao te da s njim kao vozačem i kolekog nije bilo nikakvih problema, jedino s tim rasporedom vožnje na kojima je inzistirao. On sam na tome nije inzistirao jer je priroda posla takva da to uvijek nije moguće napraviti. Kad je s njim razgovorao o tome imao ne naki osjećaj da on nikada s time nije zadovolja, a što se konkretno događalo između njega i poslovaca ne zna jer nije bio prisustan nekim posebnim razgovorima. Nije mu poznato da bi poslodavca krišio odredbe iz radnog prava i nije mu poznat razlog otkaza. Dnevnice su se obračunavale i isplaćivale nakon povrata s puta jer ih u nekim slučajevima nije bilo ni moguće prije izračunati jer nije bilo poznato koliko će put trajati. Ako su tražili i smatrali da im treba, dobivali su i akontacije. Nakon vožnje predaju se svi papiri i obavlja se razduživanje novaca pa je tužitelj valjda tako radio. Zna da se V. P., koja je zadužena za raspored, znala potužiti na probleme s tužiteljem ali nije znala o tome puno govoriti.

              Iskaz ovog svjedoka sud ocjenjuje nepristranim, a iz njega proilazi da svjedok nije imao primjedbi na poslovanje tuženika, a da ponašanju tužitelja prema ostalim radnicima nema nekih neposrednih saznanja jer nekim posebnim razgovorima nije prisustvovao.

              Svjedok D. H. kod tuženika je radio do 29. veljače 2013. godine i poslije toga nikada u firmi više nije bio pa o odlučnim činjenicama, odnosno o odnosima tužitelj a tuženikom 2015. godine nikakvih neposrednih saznanja niti nema.

              Tužitelj u svom iskazu osporava da bi u prostorijama tuženika vikao na S. K. i V. O. te navodi da je samo „pristojno i decidirano“ od njih tražio da mu predaju svu dokumentaciju potrebu za put te da mu isplate dnevnide za taj put prema itinereru i to prije puta, a da u to vrijeme u prostorji nije bilo nikakvih korisnika usluga, a bilo ne nekih drugih radnika. Navodi i da nikada nije vikao na zakonskog zastupnika i na upravitelj prijevoza kod tuženika jer mu to kodeks njegovog ponašanja ne dozvoljava.

              Takav iskaz tužitelja sud ocjenjuje neuvjerljivim jer je suprotan prethodno navedenim iskazima koje sud ocjenjuje istinitima.

              Pto se tiče 11. listopada 2015. godine, navodi da doista nije došao raditi i da je o tome prethodno obavijestio V. P., kako telefonom tako i mailom, te je pri tome koristio svoje pravo da ne radi nedjeljom jer je ugovorom o radu određeno da će tjedni odmor koristiti u dane vikenda pa smatra da nedjeljom nije dužan raditi. Nedjeljom je inače uvijek radio ali tog je dana „jednostavno puknuo“. Potvrđuje da je prije toga (3. listopada, odnosno, ne može se sjetiti točnog datuma) primio raspored ali zna da je već tom prilikom skrenuo pozornost da prema ugovoru o radu ne mora raditi nedjeljom i zna da je u četvrtak usmeno i pismeno obavijestio poslodavca da neće doći.

 

              Temeljna prava i obveza iz radnog odnosa propisane su odredbama čl. 7. ZR-a

 

              Tako je, prema stavku 1. navedenog članka, poslodavac obveza u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni radi isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavca daje u skladu s naravi i vrsom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

              Prema stavku 2. navedenog članka, poslodava ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pri tome prava i dostojanstvo radnika.

              Prema općim odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO) sudionici obvezni odnosa, pa tako i ugovora o radu, dužni su pridržavati se načela savjestnosti i poštenja (čl. 4), surađivati radi postupnog i uredno ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima (čl. 5.) te su dužni uzdržavati se od postupaka kojima se može drugome prouzročiti šteta (čl. 8).

 

              Opisano ponašanje tužitelj prema drugim zaposlenicima tuženika, naročito jer se nije radilo o izoliranim incidentima već o trajnom stanju koje se, unatoč opomenama samo pogoršavalo, po ocjeni suda je protivno navedenim odredbama te je stvorilo atmosferu straha i nelagode na radnom mjestu za ostale zaposlenike, a kako se događalo i pred korisnicima usluga, moglo je dovesti i do poslovnih gubitaka tuženika.

              Što se rada nedjeljom tiče, iz izvedenih dokaza, pa i tužiteljevog iskaza, proizlazi da on jest radio i nedjeljom ali smatra da to prema ugovoru o radu nije obvezan već da to ovisi isključivo o njegovoj dobroj volji.

              Iz ugovora o radu na neodređeno vrijeme jest vidljivo da su stranke dogovorile da će tjedni odmor radnik koristiti u dane vikenda, na što se poziva tužitelj, ali i da je ugovoreno da će mu tuženik za rad nedjeljom isplaćivati plaću s uvećanjem od 40 %, pa stoga rad nedjeljom nije ugovorom nije isključen.

              Rad nedjeljom nije isključen niti odredbama ZR-a već je člankom 94. propisano da za rad nedjeljom radnik ima pravo na povećanu plaću.

              Osim toga, prema čl. 60. ZR-a, radno vijeme je vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je sprema (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili na drugom mjestu koje odredi poslodavac, a prema odredbi čl. 66. st. 4. ZR-a, o rasporedu radnog vremena odlučuje poslodavac pisanom odlukom, ako isti nije određen kolektivnim ugovorom, sporazuma sklopljenim između radničkog vijeće i poslodavca, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu (stavak 3.).

              Konačno, prema odredbi čl. 75. st. 3. ZR-a, tjedni odmor radnik koristi nedjeljom, te u dan koji nedjelji prethodi, odnosno iza nje slijedi, no prema stavku 4. istog članka, ako radnik ne može koristiti odmor u trajanju iz stavka 1. i 2. ovog članka, mora mu se za svaki radni tjedan omogućiti korištenje zamjenskog tjednog odmora odmah po okončanju razdoblja koje je proveo na radu, zbog kojeg tjedni odmor nije koristio ili ga je koristio u kraćem trajanu, a prema stavku 5., iznimno, radnici koji zbog obavljala posla u različitim smjernama ili objektivno nužnih tehničkih razloga ili zbog organizacije rada ne mogu iskoristiti odmor u trajanju iz stavka 1. ovog članka, pravo na tjedni odmor može biti određeno u neprekidnom trajaju od najmanje dvadeset četiri sada, kojem se ne pribraja dnevni odmor iz čl. 74. ovog zakona.

              Iz iskaza svjedoka Vanje Potočki i direktorice tuženika proizalzi da je tuženik na taj način i postupak, odnosno da su svi vozači pa i tužitelj u slučaju rada nedjeljom dobivali slobodan dan u tjednu te da brojene inspekcije nisu utvrdile nikakve nepravilnosti kako u pogledu toga, tako ni u pogleda ograničenja vremena propisanih Zakonom o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu (Narodne novine, br. 75/13 i 36/15).

 

              Prema tome, tuženik je bio ovlašten odrediti da tužitelj radi u nedjelju 11. listopada 2015. godine te je to i učinio rasporedom rada koji je tuženiku uručio 3. listopada 2015. godine, a tužitelj nije bio ovlašten taj rad bez opravdanog razloga (npr. privremene nesposobnosti za rad koju je potrebno dokazati liječničkom potvrdom u skladu s čl. 37. ZR-a) odbiti.

              Tužitelj jest obavijestio tuženika da neće doći na rad te nedjelje ali pri tome nije naveo nikakav opravdani razlog već svoje pogrešno uvjerenje da mu to pravo daje ugovor o radu, a zbog čega je tuženik morao angažirati drugog radnika da obavi ugovorenu vožnju.

              Takvo postupanje tužitelja, po ocjeni suda, i samo za sebe predstavlja tešku povredu obveza iz radnog odnosa koja opravdava donošenje odluke o otkazu ugovora o radu, a naročito imajući u vidu i prethodno ponašanje tužitelja.

 

              Sukladno navedenom, sud utvrđuje da je tuženik imao opravdane razloge za otkazivanje ugovora o radu zbog kršenja obveza iz radnog odnosa od strane tužitelj te je njegova odluka o otkazu ugovora o radu zakonita pa je valjalo odbiti tužbeni zahtjev pod točkom I., a posljedično tome i pod točkom II. jer je za naknadu plaće, prema odredbi čl. 95. st. 3. ZR-a pretpostavka da je odluka o otkazu nezakonita, odnosno da je do prekida rada došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.

             

              Kako je tužitelj tako u cijelosti izgubio parnicu, valjalo mu je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a naložiti da tuženiku nadoknadi parnični trošak.

              Tuženiku su kao potrebni priznati troškovi zastupanja, u visini jednokratne nagrade propisane Tar. br. 7/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u iznosu od 2.000,00 kuna, uvećane za PDV u iznosu od 500,00 kuna pa je tužitelju naloženo da mu na ime naknade parničnog troška ukupno plati 2.500,00 kuna.

             

U Zlataru 16. kolovoza 2016. godine.