Broj: Revr 1580/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. R. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik u S., protiv tuženika S. u Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenim otkaza, utvrđenja da radni odnos nije prestao, vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-4057/14-6 od 18. ožujka 2015. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-251/14-39 od 21. studenog 2014. u sjednici održanoj 31. kolovoza 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-4057/14-6 od 18. ožujka 2015. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Zadru je presudom poslovni broj P-251/14-39 od 21. studenog 2014. prihvatio tužbeni zahtjev te je sudio:

 

"1. Utvrđuje se da Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu, Klasa: 112-02/13-02/11, Ur. Broj: 2198-1-79-01/13-01, od dana 27. prosinca 2013. godine, kojom je tuženik otkazao tužitelju Ugovor o radu, Klasa: 112-02/09-02/02, Ur. Broj: 2198-1-79-10/09-29 od 24. srpnja 2009. godine na neodređeno vrijeme zaposlenog na radnom mjestu redovitog profesora na Odjela za … Sveučilišta u Z. i Odluka tuženika od 27. siječnja 2014. godine kojom se odbija zahtjev tužitelja za zaštitu prava nisu dopuštene i da radni odnos nije prestao, te se nalaže tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto redovitog profesora na Odjelu za ... Sveučilišta u Z., u roku od 8 dana.

 

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati naknadu plaće u bruto iznosu od 311.128,40 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose i to:

 

- na iznos od 28.284,40 kuna od 15. 01. 2014. godine do isplate

- na iznos od 28.284,40 kuna od 15. 02. 2014. godine do isplate

- na iznos od 28.284,40 kuna od 15. 03. 2014. godine do isplate

- na iznos od 28.284,40 kuna od 15. 04. 2014. godine do isplate

- na iznos od 28.284,40 kuna od 15. 05. 2014. godine do isplate

- na iznos od 28.284,40 kuna od 15. 06. 2014. godine do isplate

- na iznos od 28.284,40 kuna od 15. 07. 2014. godine do isplate

- na iznos od 28.284,40 kuna od 15. 08. 2014. godine do isplate

- na iznos od 28.284,40 kuna od 15. 09. 2014. godine do isplate

- na iznos od 28.284,40 kuna od 15. 10. 2014. godine do isplate

- na iznos od 28.284,40 kuna od 15. 11. 2014. godine do isplate

 

i to po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zakonskih zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, sve u roku od 8 dana."

 

Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.500,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 21. studenog 2014. do isplate po stopama navedenim u presudi (točka 3. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnične troškove u iznosu od 32.500,00 kuna te zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi parnične troškove u iznosu od 10.000,00 kuna (točka 4. izreke).

 

Županijski sud u Zadru je presudom poslovni broj Gž-4057/14 od 18. ožujka 2015. odbio žalbu tuženika, te djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tužitelja tako što je sudio:

 

"1. Odbija se žalba tuženika Sveučilišta u Z. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-251/14 od 21. studenoga 2014. u dijelu pod toč. 1., 2. i 3. izreke te u dijelu pod toč. 4. izreke kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 10.000,00 kn.

 

2. Odbija se djelomično žalba tužitelja J. R. kao neosnovana i djelomično potvrđuje, a djelomično preinačuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-251/14 od 21. studenoga 2014. u dijelu pod toč. 4. izreke kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadom parničnog troška za iznos od 32.500,00 kn, tako da u tom dijelu ista sada glasi:

 

Nalaže se tuženiku Sveučilištu u Z. nadoknaditi tužitelju J. R. (daljnji) parnični trošak u iznosu od 16.875,00 kn u roku od 8 dana, dok se zahtjev tužitelja za nadoknadom parničnih troškova za iznos od 15.625,00 kn odbija kao neosnovan.

 

3. Nalaže se tuženiku Sveučilištu u Z. nadoknaditi tužitelju J. R. trošak žalbe u iznosu od 1.625,00 kn u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za nadoknadom troška žalbe odbija kao neosnovan."

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te da preinači drugostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev. Podredno je predložio da revizijski sud ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati Županijskom sudu u Zadru na ponovno suđenje.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Vijeće revizijskog suda je, prije odluke o osnovanosti revizije, ispitalo dopuštenost revizije, imajući na umu da je tuženik podnio i tzv. redovnu reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje ZPP), i tzv. izvanrednu reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP. Revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP je dopuštena samo u slučaju u kojemu nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP.

 

U ovom slučaju se radi o pobijanoj presudi koja je donesena u sporu o prestanku radnog odnosa, pa je protiv te presude dopuštena redovna revizija, a samim time u smislu navedenih odredaba ZPP nije dopuštena izvanredna revizija. Stoga je zakonitost presude ispitana po redovnoj reviziji, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvaren revizijski razlog apsolutno bitne povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se ukazuje u reviziji jer su u obrazloženju presude izneseni neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti sa sadržajem izvedenih dokaza. Tužitelj se pozvao na navedenu bitnu povredu odredaba postupka ali nije ukazao na neku konkretnu proturječnost između sadržaja izvedenih dokaza i navoda o odlučnim činjenicama utvrđenim na temelju tih dokaza, niti je takve proturječnost po reviziji utvrdio ovaj sud.

 

Revizijskim navodima se zapravo sadržajno dovode u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na okolnosti koje su prethodile otkazu tužiteljevog ugovora o radu, te pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova u odnosu na vrstu i težinu povrede radne obveze koju je počinio tužitelj, a koja se odnosi na angažiranje profesora drugih fakulteta bez provođenja potrebne procedure. Iz navedenog slijedi da se radi o revizijskim prigovorima činjenične naravi kojima je tuženik iznio svoje shvaćanje o tome koje su činjenice odlučne za rješenje spora. Tuženik je iznio i svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te je obrazložio svoje stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu, jer prema shvaćanju tuženika sudovi nisu uzeli u obzir rezultate provedenih dokaza, dok su materijalne dokaze pogrešno interpretirali. Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

 

Nadalje valja napomenuti da pogrešan pravni pristup u rješenju spora, kada bi i postojao, ne znači ujedno počinjenje apsolutno bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, ako je unatoč pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog prava moguće ispitati zakonitost pobijane presude.

             

Tuženik neutemeljeno ukazuje i na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Sporna je u revizijskom stupnju postupka pravilna primjena odredbe čl. 108. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne Novine“ broj: 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, dalje: ZR) u odnosu na postojanje opravdanog razloga za otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-                      da je tužitelju otkazan ugovor o radu Odlukom tuženika klasa 112-02/13-02/11. ur.br. 2198-1-79-01/13-01 od 27. prosinca 2013.,

 

- da je tužitelj protiv navedene odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu u zakonom propisanom roku podnio zahtjev za zaštitu prava povodom kojeg je tuženik dana 27. siječnja 2014. donio odluku kojom se tužiteljev zahtjev za zaštitu prava u cijelosti odbija,

 

- da je tužitelj u roku iz čl. 129. st. 1. i 2. Zakona o radu (Narodne novine, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje ZR), zatražio sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa tužbom od 7. veljače 2014.,

 

- da je tuženik kao poslodavac prije donošenja odluke o otkazu postupio sukladno odredbi čl. 149. u svezi s čl. 152. st. 3. ZR, odnosno prije donošenja odluke o otkazu tužitelju savjetovao se sa sindikalnim povjerenikom M. P. o namjeravanoj odluci, koji se pisano očitovao na način da je suglasan s namjeravanom odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju,

 

- da je zakonski zastupnik tuženika za činjenicu da je S. T. imenovana zamjenicom tužitelja saznao najkasnije 21. studenoga 2013., kada je poništio odluku o imenovanju S. T. zamjenicom tužitelja, a odluku o otkazu iz ovog razloga donio je tek 27. prosinca 2013. pa je u odnosu na ovu povredu osnovan prigovor tužitelja o proteku prekluzivnog zakonskog roka iz čl. 108. st. 2. ZR,

 

- da je za činjenicu kojom tuženik tereti tužitelja vezano za prijedlog izmjena i dopuna studijskog programa Primijenjene ekologije u poljoprivredi, rektor tuženika, prema navodima iz same odluke o otkazu, saznao je još u rujnu 2013. godine, kada je intervenirao i spriječio da se ova točka dnevnog reda uvrsti u dnevni red sjednice Senata održane u rujnu, pa je i u odnosu na ovu povredu kojom se tužitelj tereti, osnovan prigovor tužitelja o proteku prekluzivnog roka za donošenje odluke o izvanrednom otkazu, koja je donesena 27. prosinca 2013.,

 

- da se u samoj odluci o otkazu navodi da su otkazni razlozi koji se odnose na verbalne ispade, vrijeđanja i prijetnje koje da je tužitelj uputio neimenovanim kolegama s odjela i jednoj kolegici s pomorskog odjela, te autokratsko vođenje sjednica stručnog vijeća odjela protivno Poslovniku o radu stručnog vijeća odjela, bili razlozi zbog kojih je rektor odlučio da tužitelj ne može više obavljati funkciju pročelnika odjela, zbog čega je rektor dana 9. prosinca 2013. donio odluku o njegovom razrješenju, što znači da je najkasnije toga dana i saznao za sve ove otkazne razloge, pa je i u odnosu na iste protekao prekluzivni rok iz čl.108. st. 2. ZR,

 

- da je u pogledu otkaznog razloga koji se odnosi na vrijeđanje asistentice M. B. od 18. prosinca 2014. pobijana odluka o izvanrednom otkazu donesena unutar prekluzivnog rok od 15 dana,

 

- da tuženik kao poslodavac na kojem je temeljem čl. 131. st. 3. ZR teret dokaza, u konkretnom slučaju nije dokazao da je tužitelj dana 18. prosinca 2013. susreo M. B. na hodniku odjela i uputio joj riječi "marš đubre jedno, miči mi se s očiju", pritom da je podigao ruku a ona da se stisnula očekujući da će je udariti, međutim da je nije udario već otišao u svoj ured. Naime, saslušani svjedoci E. H., M. P., M. L., S. I., D. Š. i T. Š. o navedenom nemaju nikakvih saznanja, a tuženik nije predložio saslušanje M. B., niti je u spis dostavio njezinu pisanu izjavu o kojoj govori rektor u svom iskazu, niti je predložio uvid u snimke nadzornih kamera.

 

Polazeći od navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev ocijenivši da tuženik nije dokazao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu, jer da se u okolnostima konkretnog slučaja nije radilo o osobito teškim povredama radne obveze angažiranjem predavača – profesora s drugih fakulteta. U nastavi su angažirani ugledni profesori na način koji je bio uobičajen, a angažirani su takvi profesori koji su ispunjavali sve propisane formalne uvjete. Sudovi su posebno imali na umu utvrđenje da fakultet kod takvog angažiranja profesora ne sklapa s njima posebne pisane ugovore, kao i da se takav propust odnosi na izvršavanje obveza tužitelja kao pročelnika odjela u okviru organizacije nastave u Odjelu za ekologiju, agronomiju u akvakulturu, a ne u izvršavanju radnih zadataka profesora u tom odjelu na temelju ugovora o radu. Za počinjene propuste je tužitelj kažnjen time što je smijenjen s funkcije pročelnika odjela.

 

Sudovi su utvrdili da je u odnosu na ostale pojedinačne povrede radnih obveza koje su tužitelju stavljene na teret odlukom o otkazu ugovora o radu, protekao zakonski rok u kojemu je poslodavac mogao izvanredno otkazati ugovor o radu, pa nisu ispunjene zakonske pretpostavke za otkaz, jer je nastupila prekluzija u pravu tuženika.

 

Tuženik je u reviziji ukazao na pogrešno pravno shvaćanje na kojemu se temelji pobijana presuda. Prema navodima tuženika tužitelj je angažiranjem profesora s drugog fakulteta u nastavi kod tuženika postupio protivno propisanoj proceduri, te je time počinio osobito teške povrede radne obveze iz ugovora o radu, pa revident drži da je dokazao opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora.

 

Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pravilno je primijenjeno materijalno pravo, a ovaj sud u cijelosti prihvaća pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude.

 

Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud se može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske odnosno drugostupanjske presude suda ako ih prihvaća.

 

Na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP u slučaju iz st. 1. istog članka revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluke na koju se poziva.

 

S obzirom da ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju prvostupanjske presude ( a koje je prihvatio i drugostupanjski sud) glede primjene materijalnog prava, revident se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP, upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude, koja će se na temelju odredbe st. 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.

 

Stoga je valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 31. kolovoza 2016.